Njima je jasno, svima njima, da je naša snaga u zajedništvu. Izmišljaju autore štrajka, valjda aludirajući na, ne znam koga, možda masone, pokojnog Bin Ladena ili kineske komuniste. Istina je pak drugačija. Mi učitelji odbacujemo ideološke tabore. Ne zanima nas podjela, zanima nas bolje hrvatsko društvo

Hrvatska se budi. Onaj hrabri dio Hrvatske se definitivno – budi. U ponedjeljak dolazimo u Zagreb. Vodstvo sindikata je oprezno, kažu desetak tisuća učitelja stiže na Trg bana Jelačića. Prognozirati nešto uvijek je vrlo nezahvalno, no, lagao bih sebe kada bih rekao da očekujem manje od 20 tisuća ljudi na Trgu. Potajno se nadam i mnogo većoj brojci.

Hrvatska je zemlja hrabrih ljudi. Koje je samo trebalo probuditi. Na izbore bi do sada uglavnom izlazila stranačka vojska i odrađivala posao koji se od njih tražio. Poslušno, spuštene glave. Čizmom gospodara, zgaženog dostojanstva. Pognutih ramena. I piskutavog glasa. Takvi su birali svoje. Građani, razočarani, stajali su sa strane i čekali pogodan trenutak da se podignu. Jedinstvo hrvatskih branitelja devedesetih odavna je razbijeno. Ipak, imam osjećaj da se narod budi. Lavinu su pokrenuli, tko bi rekao, učitelji. Mi učitelji. Desetljeća zanemarivanja, desetljeća ovih i onih politika koje su se brinule samo za svoje poslušnike rezultirala je velikim nezadovoljstvom. “Vrući krumpir” obrazovanja se tako u ovom mandatu povjerava nekoj političkoj opciji koja valjda skupi na izborima onoliko članova koliko jače navijačke skupine imaju brojna gostovanja. Time su oni koji vode ovu državu jasno pokazali što njima znače učitelji i učenici. Ta politikantstva, joj kako smo umorni više od tog politikantstva, pokušavaju nas razjediniti i dijeliti. Njima je jasno, svima njima, da je naša snaga u zajedništvu. Izmišljaju autore štrajka, valjda aludirajući na, ne znam koga, možda masone, pokojnog Bin Ladena ili kineske komuniste. Istina je pak drugačija. Mi učitelji odbacujemo ideološke tabore. Ne zanima nas podjela, zanima nas bolje hrvatsko društvo, bolje obrazovanje, bolji status učitelja, pravedniji cijeli sustav. Hrvatski građani žele manje beskućnika, poštenije sudstvo, kvalitetnije uvjete za rad svakog građanina i pravedne plaće. Zato će nam Trg biti malen u ponedjeljak.

Zašto štrajkamo?

Jučer mi kolega Krešimir šalje poruku. Tipka mi: “Marine, istinu govori svagda i svugdje. Imam koeficijent 1,3, osnovicu 5020, zadnja plaća 6250 kuna.”

Zašto onda naručeni tekstovi koji obmanjuju javnost suludim plaćama učitelja koji ne odgovaraju istini? Tko stoji iza tih laži? Dragi moji, Krešo je ušao sada u mirovinu. On je čovjek koji je mirovinu dočekao u školi. S toliko godina staža, 6000 kuna?! I onda kada mi tražimo veći koeficijent, jer je naš najmanji u usporedbi s drugima u javnim službama, kada tražimo par stotina veće plaće – onda smo mi nezahvalni? Gramzivi? Mladci koji na tržište rada dođu s osamnaest godina imaju te plaće. Bogu hvala, da se razumijemo. No i njih smo mi obrazovali. U isto to vrijeme, mi učitelji tamo od neke 25. godine života pa idućih deset godina moramo raditi da bismo došli na tih 6000 kuna plaće. Zar je to pošteno? Zar toliko učitelji vrijede ovom društvu?

Mnoge naše škole nemaju adekvatne uvjete za rad. Mnogi naši klinci nemaju papira i sapuna u školskim toaletima. Udžbenici su kasnili, a evo, oni gimnazijski za profesore matematike, prve godine obrazovanja, došli su u srijedu 20. studenoga. Ma o kojoj reformi mi pričamo? Anonimne prijave? Svatko tko poželi, a često to čine oni koji imaju najviše problema sami sa sobom, prijavljuje anonimno nas učitelje. Zašto nismo ovo uredili kao Slovenija? Kao druge države? Stani imenom i prezimenom prema onome koga tužakaš. Ako se prijava pokaže neutemeljenom – pokrij troškove nadzora. Mi učitelji smo nositelji reforme. I u nas se treba najviše ulagati. U čovjeka. Ne u tablete koji ne rade i koje školski sustavi po Europi izbacuju iz nastave! Mi sve radimo krivo. Možda zato što glavne riječi imaju političari koji nisu proveli godine i godine na terenu. Nego su po stranačkoj autocesti katapultirani na prevažne pozicije koje usmjeravaju cijelo društvo.

Bi li, onda, Isus štrajkao?

Marginalizirani učitelji. Nepravedne plaće. Neadekvatni uvjeti za rad. Vidimo neki spominju djecu i dugotrajnost štrajka? Čudno da nisu poruke poslali odgovornima i potaknuli ih da u ime djece i učitelja, u ime pravde i poštenja, oni koji imaju moć – završe s ovom pričom. Da se radosni učitelji, napokon vrednovani na pravi način vrate u svoje razrede i da krenu s onim što volimo najviše – raditi s učenicima. I tako svi zajedno Hrvatsku činiti ljepšom za život. Da ljudi ovdje žele živjeti, a ne iz Hrvatske bježati.

Dopustite mi reći… možda bi Isus pobjegao od nas dvadesetak tisuća koliko će nas biti u ponedjeljak na prosvjedu za istinu i pravdu, za pošteniju i bolju Hrvatsku. No, pobjegao bi samo zato što i danas postoje oni koji bi ga htjeli zakraljiti. A znate kako je naš Spasitelj gledao na to. Uvijek bi se odmaknuo od takvih ideja i takvih ljudi. Tako bi Isus otišao Ilicom, popeo se na krov one zgrade preko puta Bana, sjedio na krovu i molio se. Za nas učitelje. Jer je i sam bio Učitelj. Nama u svemu jednak osim u grijehu. I molio bi se za naš narod. Da napokon progleda. I krene više ljubiti ono što je pravo, bez obzira što bismo možda zbog toga bili malo siromašniji. Često kažem svojim gimnazijalcima: ne možete se svidjeti svakome. Onaj tko se želi svidjeti svakome dovodi se u opasnost svidjeti se – nikome. Ti i oni koji ljube raspadljivo više od vječnoga, već u ovom životu, ovdje, ostat će sami. Tako neka bude.

Marin Miletić | Bitno.net