NOVA KOLUMNA MARINA MILETIĆA

Što nam poručuje Jovanović iz Rijeke?

Bilo bi dobro da protivnici vjeronauka, skriveni pod raznim maskama, napokon shvate da – njihova djeca naprosto ne moraju pohađati vjeronauk.

Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

Rijeka si voli prisvajati titulu „otvorenosti“, „naprednjaštva“, grada koji baš svakome otvara svoju luku i prima ga u vlastita njedra ispunjena ljubavlju i poštovanjem. Ako ne baš ljubavlju, onda barem poštovanjem. I upravo je Rijeka tepajući sebi tu spremnost prihvatiti drugačijeg gradila i gradi jedan svoj posebni status na razini cijele države. Moram priznati da se uvijek jako iznenadim kada iz mog grada koji u svojoj većini ipak jest grad otvorenosti i uvažavanja izleti neka “paf!” izjava koja sugerira nešto sasvim drugo.

O čemu je riječ? Nedavno je gospodin Željko Jovanović imao goropadnu presicu u kojoj je ipak bio previše agresivan u svojim kvalifikacijama. Prst osude, bez sudskog procesa, usmjeren je na opću katolibanizaciju Hrvatske, a građanima je poručeno kako im je „dosta hulja i katolibana“. Mogao bih se složiti ovdje s dotičnim jer ni sam ne volim baš hulje, kao ni talibane inih vrsta. Povod konferencije za medije s ovim, dopustite mi reći, ispadima, bio je napad komadićem limuna i ostatkom ribe na saborskog zastupnika srpske nacionalne manjine gospodina Pupovca. Svatko tko je iole razuman mora osuditi, i ja ovdje javno osuđujem bilo kakve oblike nasilja prema bilo kome neovisno o njegovoj nacionalnoj ili vjerskoj pripadnosti ili seksualnoj orijentaciji. No, treba reći da se u međuvremenu pokazalo kako ipak u slučaju Pupovca se nije radilo, kako se čini, o nacionalnoj netrpeljivosti. Naime, čovjek koji je bio glavni akter ovog nemilog slučaja tvrdi da se gospodin Pupovac nabacivao njegovoj supruzi i da je to uzrok njegove reakcije. Možda svi možemo nešto naučiti iz ovoga, ako ništa, da ne treba žuriti s presicama dok se ne upoznaš s potpunim činjenicama. Da bismo bili barem malo vjerodostojniji.

Jedan od glavnih problema Jovanoviću je… Pogađate li? Vjeronauk u školi! Razlog je prozaičan: pojedincima koji predstavljaju manjinsku agresivnu ljevicu odgovara zadržati primat nad odgojem i obrazovanjem djece i mladih. Otprilike na onaj način kako su valjda imali pedesetak godina u Jugoslaviji. Takvi pojedinci jednostavno ne mogu prožvakati da je sloboda, da živimo u demokratskoj zemlji i da se nikome ne bi smjelo oteti pravo na vlastito mišljenje, izražavanje i za biranje pristupa odgoja u konkretnom slučaju – izbornog programa vjeronauka.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Vjeronauk su iz škola izbacivali komunisti i nacisti

Mene osobno jako žaloste agresivni pristupi političara. Žalosti me što je gospodin Jovanović prisvojio Armadino geslo navijanja: “Krepat, ma ne molat!” Naravno da svatko ima pravo ponavljati uzrečice koje želi, ali glupo je i površno u političke okvire stavljati ovu misao kada znamo svi koji smo na ikoji način povezani s Armadom koliko Armada želi biti dalje od ikakve politike. Pogotovo od svake ideologije jednoumlja. Ako političari priječe drugima izborni predmet, onda oni pokazuju da ne prihvaćaju različitost, ne žele dopustiti roditeljima pravo na izbor, guše temeljne ljudske slobode, ne prihvaćaju tradiciju hrvatskog obrazovnog sustava, ne poštuju tradiciju hrvatskog društva, ne poštuju međudržavne valjane ugovore. Na koncu, svojim istupom zapravo žele umanjiti i prava drugim vjerskim zajednicama jer su i nekatoličke vjerske zajednice u Hrvatskoj upravo radi „Vatikanskih ugovora“ znatno kvalitetnije uredile svoje odnose s Republikom Hrvatskom. Barem je navedeno meni osobno u razgovoru mnogo puta posvjedočio glavni riječki imam Hajrudin Mujkanović.

Vjeronauk u našem školstvu nije postojao jedino za vrijeme komunističke tamnice Jugoslavije. Danas je vjeronauk izborni predmet. Vjeronauk živi unutar naših škola već više od 200 godina. Biraju ga oni koji ga žele birati. Tko ga ne želi pohađati, taj na vjeronauk ne ide. Na kraju svake godine svatko se s vjeronauka može ispisati. Škole nisu samo obrazovne ustanove već i odgojne. Vjeronauk je odgojni predmet koji u svojoj slobodi nudi učenicima kršćansku dimenziju odgoja u svoj svojoj otvorenosti. U nastavnom planu i programu uči se o vrijednostima drugih religija, potiče se međuvjerski dijalog, na naše satove dolaze predstavnici drugih religija, odgaja se učenike za tolerantne i misleće pojedince koji nikada neće prema drugima gajiti agresiju ma koliko ti drugi bili drugačiji, što se u slučaju izjavama nekih političara nažalost osjeti. Želim vjerovati da je to ipak samo medijski ispad, kada pojedinci emotivno reagiraju na neke stvari u čiju materiju nisu posve upućeni pa su griješili iz neznanja. Na koncu, nismo ni mi katolici svi jednaki. Kao što, Bogu hvala, nisu ni svi SDP-ovci jednaki. Ono, baš sva sreća, mogao bih napisati.

Predlažem da se ipak maknemo od hrvatske radikalne ljevičarske ideologije i pokušamo biti objektivni – pogledajmo kakvo je stvarno stanje u civiliziranim europskim državama na koje se, i opet, pobornici pluralizma – vole najviše pozivati.

Vjeronauk kao obvezni (!) predmet postoji u Austriji. U Belgiji postoje dvije vrste škola, a katoličke pohađa čak 60 posto mladih. No, i u državnim belgijskim školama postoji predmet koji promišlja religiju. U irskim osnovnim i srednjim školama postoji konfesionalni vjeronauk. U svim talijanskim školama izvodi se katolički konfesionalni vjeronauk koji financira upravo država. Mladim stanovnicima Litve je omogućeno konfesionalno pohađanje vjeronauka u školama. Nakon Hitlera vjeronauk je u Njemačkoj vraćen u sve škole i obvezan je predmet uz mogućnost traženja izuzeća. U Poljskoj je vjeronauk kao izborni predmet vraćen krajem 1989. u sve škole. U Portugalu se vjeronauk izvodi jedan sat tjedno u svim školama, u Španjolskoj je redoviti i obvezni predmet za sve škole, ali učenici mogu izabrati ili ne izabrati pohađanje. U Švedskoj je vjeronauk interkonfesionalan, a u Velikoj Britaniji je vjeronauk nekonfesionalni predmet, tzv. “religious education”, obvezan je i redovni predmet uz zanimljivu praksu da svaki dan mnoge britanske škole radni dan počinju javnom multikonfesionalnom molitvom. Francuska dopušta pohađanje vjeronauka jednom tjedno, a sve je izvjesnija i mogućnost da se vjeronauk i potpuno uvede u školsku stanicu s obzirom na sve prednosti ovog odgojnog i altruističnog predmeta. Pa čak i liberalna Nizozemska u svojim školskim satnicama nudi izborni predmet općekršćanskog, nadkonfesionalnog vjeronauka.

Budući da radikali s lijevog spektra u svojim istupima često vole citirati bivšeg voditelja kurikularne reforme Borisa Jokića, evo i ja ću se povesti navedenim trendom pa ću navesti ovdje jednu njegovu izjavu: “Ja nisam vjernik, ali smatram kako nema problema da je konfesionalni vjeronauk u školama. Slično je u većini europskih država, radi se o elementu pluralističkog demokratskog društva ukoliko je, kao što jest, izborni predmet… Ako roditeljima djece koja idu na vjeronauk ne odgovaraju neke stvari, zašto ih upisuju na vjeronauk? To je licemjerje. Svatko ima pravo donijeti odluku.”

Meni je baš drago da njegujemo pluralizam kroz koji će netko moći javno izreći čak i objektivno potpuno neutemeljene i površne tvrdnje, poput onih koje smo čuli jednim dijelom i u navedenom medijskom istupu riječkog političara. Kako bilo, vjeronauk postoji u svim većinski kršćanskim zemljama kao konfesionalni predmet, dok u gotovo svim državama postoji vjeronauk na ovaj ili onaj način. Bilo bi dobro da protivnici vjeronauka, skriveni pod raznim maskama, napokon shvate da – njihova djeca naprosto ne moraju pohađati vjeronauk.

Kako njima samima njihov izbor nitko ne oduzima – na isti način ne postoji prostor da se taj isti izbor oduzme i ovim drugima koji, baš poput svojih europskih vršnjaka iz mnogo uređenijih i civiliziranijih država – zapravo žele pohađati vjeronauk u školama.

Moj grad je ipak, vjerujem, puno otvoreniji. Možda može biti malo otvoreniji i prema novim trenerima. Pa makar to bio neki dečko sa zagrebačkog asfalta, kada mi već nemamo takvog kalibra s naših ulica. Osobno, Bišćan mi sigurno nije najbolji izbor, ali igrač koji je igrao vrhunske lige, koji je kao trener uveo Rudeš u prvu ligu, koji je osvojio s Olimpijom dvostruku krunu, koji se ispričao za mladenačku nepromišljenost prije dvadeset godina (smijem li se pitati kakvi ste vi bili s dvadeset godina)…, koji se otvoreno suprotstavio Mamiću… definitivno zaslužuje barem priliku.

I u ovom našem tolerantnom Zaljevu koji katkada puca po šavovima od svoje otvorenosti, eto, primiti i Igora Bišćana i, da podvučem, ne otimati nikome pravo da bira izborni predmet.

Tada će Rijeka stvarno postati prije svega prava europska prijestolnica – slobode.

Marin Miletić | Bitno.net

*Stajališta iznesena u kolumnama i komentarima su osobna stajališta autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Bitno.net.


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 13. listopada 2018.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Možda vam se svidi