– Koja je temeljna motivacija Vaše nove knjige: dodatno povijesno i faktografski zaokružiti već evidentirane podatke o pomaganju blaženika skupinama ugroženim tijekom Drugog svjetskog rata ili prezentirati nove dokaze i nove dokumente?

Proučavajući na temelju istraženih arhiva i prikupljene dokumentacije život kardinala Alojzija Stepinca uočio sam njegovo snažno zauzimanje za obespravljenog čovjeka u svim političkim sustavima koji su se izmjenjivali na području na kojem živi hrvatski narod. Osim toga, snažna protuhrvatska i protukatolička promidžba svojski se potrudila, u svrhu svojih ideoloških ciljeva, osobito komunističkih i velikosrpskih, prikazati u javnosti da su pastiri Katoličke Crkve propustili zaštiti obespravljene ljude zbog vjerskih, nacionalnih i socijalnih razlika ili nisu dovoljno učinili. Po kojem to i čijem kriteriju?

Osobito žestoko se iz komunističkih i velikosrpskih krugova takva promidžba oborila na zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Protiv dokaza i povijesnih činjenica sustavno se pokušava ocrniti njegov svijetli lik vičući da nije pravovremeno ni dovoljno učinio za vrijeme progona Srba i Židova. Štoviše, za zbivanja na cijelom području NDH odgovornost se pripisuje nadbiskupu Stepincu što pokazuje da pojedini povjesničari kao promicatelji političkih ideologija ne poznaju crkveno pravo i nisu istinoljubivi u odnosu na činjenice. Ta promidžba ide tako daleko da su pronositelji velikosrpskih ideja u Republici Hrvatskoj, državi stvorenoj u domovinskom ratu koji je bio odgovor na velikosrpsku agresiju, angažirali talijanskog autora Marka Aurelija Rivellija. Ne prosuđujem njegovu znanstvenu stručnost na tom području, ali je bezbroj (tih) laži i kleveta objavio u knjizi L’Arcivescovo del genocidio. Monsignor Stepinac, il Vaticano, e la dittatura ustascia in Croazia, 1941-1945, Kaos Edizioni, 1999. Naručitelj je tu knjigu objavio na hrvatskom, ali s još agresivnijim slikovnim prilozima na srpskom jeziku.

U knjizi Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva odgovorio sam na taj Rivellijev pamflet. Nažalost, ta knjiga u hrvatskoj javnosti, osim u crkvenim krugovima, jedva je našla odjek.

Neovisno o tom povijesnom izazovu, u svojstvu promicatelja postupka za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca, prikupio sam relevantnu dokumentaciju, koja ne samo da pobija laži i klevete proizišle iz mržnje protiv samobitnosti hrvatskog naroda, njegove slobode i uloge Katoličke Crkve u naviještanju Evanđelja u hrvatskom narodu, nego pruža mogućnost istinite, objektivne i pravedne prosudbe djelovanja zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata. Osobito se svjedočki zauzeo riječju i djelom za spašavanje ugroženih stanovnika NDH: Židova, Srba, Poljaka, Slovenaca, Roma, hrvatskih disidenata i svih koji su se u ratnim zbivanjima osjećali ugroženima. Za nadbiskupa Stepinca je svaki čovjek »slika živoga Boga«, i tko bi se usudio dirnuti ga, dira zjenicu Božjega oka (usp. Zah 2, 12).

Stoga je u prvom planu ove nove knjige istina o nadbiskupu Stepincu i njegovome radu, a ne obrana toga djelovanja. Naime, činjenice koje je Stepinac živio i svjedočio tako su brojne i snažne da božanskom ljubavlju obeskrjepljuju laži i klevete koje tu ljubav žele zataškati ili zlorabiti.

– U knjizi imate i poglavlje u kojem objašnjavate problematiku i povijest židovskog pitanja te genezu antisemitizma u Europi. Kako je tijekom te povijesti Katolička Crkva reagirala na židovsko pitanje i pojavu antisemitizma?

Katolička Crkva je u službi Evanđelja. Stepinac je bio u službi Evanđelja i Crkva je kroz svoju povijest nastojala biti vjerna evanđeoskim načelima. Ako se uzme u obzir da Crkva nije jedini faktor povijesti, nego da djeluje s drugim čimbenicima ili odgovara na povijesna zbivanja, onda će se vidjeti da su i pitanja koja se odnose na pojedine narode ili vjerske zajednice tražila rješenja na evanđeoskom temelju. Nepobitno je da su korijeni i razlozi progona Židova kroz povijest vrlo nejasni i različiti. Zbirke protužidovskih izjava i pamfleta obuhvaćaju izljeve bijesa od antičkih, pretkršćanskih vremena, do najnovijeg doba. Židovi su stradali u razdobljima kad se stradavalo zbog različitosti: zato što su drugačiji, što vjeruju i žive drugačije. Neki su ih mrzili i zato što su razapeli Krista. To nije značilo da ih valja kazniti, jer čovjek nije ovlašten da sudi umjesto Boga. Optuživalo ih se za sustavno sijanje kaosa (jer tamo gdje vlada red, nije moguće na brzinu zaraditi), bili su do te mjere poistovjećivani sa zelenaštvom, da u nekim jezicima riječ lihvar potječe ili se veže uz židovsko ime. U srednjovjekovnoj Europi Židovi su bili posebna zajednica koja se ravnala prema svojim zakonima, što ih nije štitilo od nasilja i progona. U novijem razdoblju ljudske povijesti nigdje se više ne pojavljuju teološki razlozi progona. Štoviše, i sam papa Ivan XXIII. izbacio je iz liturgije na Veliki Petak izraz perfidos Judeos (»Židove koji su zastranili u vjeri«) i uveo molitvu za Židove. Papa Ivan Pavao II. otišao je u Jeruzalem, molio uza zid plača i tražio oproštenje za sve nepravde koje su kršćani kroz povijest počinili Židovima.

Iako antisemitizam nema objašnjenja u znanosti i nije racionalan, bilo je filozofa i političara koji su svojim izjavama postavili temelje kasnijim protužidovskim zakonima poput Schopenhauera, Feuerbacha, Nietzschea, Sorela, Gobineaua, Le Bona. Hegel je Židove promatrao kao »samoproglašene robove svoga Boga«, a budući da on priznaje samo slobodoljubive narode koji su osnivali države, to smatra kako su Židovi dostojni prijezira. Od ovakve slike Židova izvest će se u XX. st. teorije o njihovoj inferiornosti, što je rezultiralo donošenjem i provođenjem rasističkih zakona i progonom nearijevskih naroda.

– Potanko obrazlažete kako je Stepinac dosljedno zastupao kršćansko stajalište ljubavi i milosrđa nasuprot nacističkom totalitarizmu, te kako je to radio i prije izbijanja Drugog svjetskog rata. Njegov čvrsti stav prema dva totalitarizma koja su prijetila Europi (nacizam i komunizam) bio je, dakle, već jasno formiran i prije ratnih zbivanja?

Nadbiskup Alojzije Stepinac je i prije Drugoga svjetskoga pomagao i spašavao Židove izbjegle iz Poljske, Austrije i drugih zemalja u kojima je zavladao nacistički režim i u kojima se provodila rasna ideologija. Kad su godine 1935. u Njemačkoj proglašeni rasistički zakoni, građani »arijevci«, tj. pripadnici indoeuropskih naroda, tvrdili su da su vrjedniji od nearijevskih naroda. Ta zabluda prouzročila je nezapamćen progon Židova, svijetu poznat pod nazivom holokaust, ha shoah. U početku se radilo o ukidanju svih njihovih građanskih prava, a ubrzo su započele i masovne deportacije Židova u logore i ubojstva.

Budući da se i velikosrpska vlast Kraljevine Jugoslavije priklonila nacističkoj ideologiji primjenjivala je rasne zakone. Naime, vlade Kraljevine Jugoslavije, prva vlada Milana Stojadinovića od 25. lipnja 1935. do 21. prosinca 1938. i druga, od 21. prosinca 1938. do 5. veljače 1939., provodile su stanoviti oblik fašizacije države. U tu svrhu vlada je uspostavila stranku s imenom Jugoslavenska radikalna zajednica zasnovanu na principima koji su bili podudarni onima fašističkih organizacija susjednih zemalja. Štoviše, Stojadinovićeva vlada učinila je sve pretpostavke državnog povezivanja Kraljevine Jugoslavije i fašističkih država.

Činjenica je, naime, da se nigdje u Europi nisu tako drastično provodili rasni zakoni kao u Beogradu, a potom i u Zagrebu davno prije uspostave NDH. Upravo su se po nalogu velikosrpskih vlasti 1938. počele provoditi prve protužidovske akcije.

U kontaktu sam s brojnim židovskim obiteljima, kako u RH, u BiH tako i u Izraelu. Neki od njih pomogli su mi u sastavljanju ove knjige, a brojni su došli u ured Postulature za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca i svjedočili na koji način ih je spasio.

Dok su u Kraljevini Jugoslaviji odgovorni za javni život zatvarali oči pred pogubnom ideologijom rasizma, dotle su zagrebački nadbiskup Stepinac i katolički intelektualci nastojali narod učiniti osjetljivim za stravične posljedice rasne ideologije.

U kolikoj su mjeri bili onemogućivani i ušutkivani napori nadbiskupa Stepinca i katoličkih intelektualaca da se raskrinka protukršćanski svjetonazor rasističke ideologije svjedoči činjenica da je cenzura Kraljevine Jugoslavije branila objaviti u katoličkom dnevniku Hrvatska straža članke koji su ukazivali na neodrživost i protukršćanski stav nacističke ideologije i rasnog nauka. Štoviše, u tadašnjoj javnosti prožetoj velikosrpskim težnjama zabranjivane su vijesti o prosvjedima njemačkih biskupa, osobito münchenskog kardinala Faulhabera i bečkog kardinala Innitzera. Prikazivalo ih se kao Hitlerove podupiratelje.

Brojna svjedočanstva o predratnom progonu Židova u Kraljevini Jugoslaviji objavila je spisateljica Ljubica Štefan, a postoje i druga svjedočanstva i dokumenti o pojavi antisemitizma i rasnih progona u Kraljevini Jugoslaviji. Znakovito je da proizvoditelji pamfleta i neprijatelji Katoličke Crkve te činjenice sustavno ignoriraju i prešućuju.

Dakle u Kraljevini Jugoslaviji stvarano je antižidovsko raspoloženje koje je svoj odraz našlo u Srbiji, a potom i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Štoviše, srpske kvislinške vlasti stvarale su »Novu Srbiju« očišćenu od Židova. Progon Židova započeo je samo tjedan dana nakon što su Nijemci ušli u Beograd. Beogradske ulice osvanule su oblijepljene plakatima koji su pripadnicima židovskog naroda predviđali dane mučeništva, straha i neizvjesnosti: »Samo sedam dana po ulasku u Beograd Nemci su preko plakata objavili da svi Jevreji moraju da se registruju. Radi registracije imali su 19. aprila 1941. da se jave na Tašmajdanu.«

Nitko razuman ne može osporiti stradanje židovskoga naroda na području NDH, ali današnji Židovi, svjedoci toga mračnog razdoblja, ne bi smjeli dopustiti da budu instrumentalizirani od sadašnje srpske politike i historiografije, koje se njima koriste u ostvarivanju svojih ciljeva.

U takvo jednostrano srbijansko tumačenje povijesnih zbivanja u Drugom svjetskom ratu uvučen je čak i glasoviti g. Simon Wiesenthal, lovac na naciste, koji u intervjuu beogradskom tjedniku, govoreći o fašističkim zločinima nad židovskim narodom na području Jugoslavije, nijednom riječju ne spominje njegovo stradanje u Srbiji. Tako nastupa i Efraim Zuroff, ravnatelj memorijalnog središta »Simon Wiesenthal« u Jeuzalemu.

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Neoboriva je činjenica, da je Srpska Pravoslavna Crkva svim ovim naporima kojima je srpska – četnička vlast provodila rasnu ideologiju i pogrom Židova u Srbiji pridonijela svojom lojalnošću prema njemačkom okupatoru i svesrdnom suradnjom s njemačkim vlastima kako sam to u potankosti obrazložio u svojoj knjizi »Rivellijeva zavjera laži. Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva« i Ljubica Štefan »Srpska pravoslavna crkva i fašizam«.

Na tu činjenicu je Rus Vladimir Solovljev upozorio da je u Srba »dosta poznata njihova manija da upotrebljavaju pravoslavlje kao politički instrument u njihovoj bratoubilačkoj borbi protiv Hrvata katolika«.

Analizirajući Stepinčeve propovijedi, nagovore, pisma, okružnice te promatrajući njegovo držanje prema onima koji su nametali i provodili rasne zakone, možemo s pravom zaključiti da je bio neustrašiv i nedvosmislen u osudi rasne, bezbožne i protuljudske ideologije. Stavljajući se u tadašnji povijesni trenutak, njegovo herojsko držanje još više dolazi do izražaja. Hitlerovoj teoriji on suprotstavlja kršćansku – Božju, mržnji on suprotstavlja ljubav. Njegove su misli i riječi biblijski utemeljene, osobno proživljene i u djelo provedene.

Dok su državnici i političari oštrili bojno oružje i raspirivali mržnju, nadbiskup Stepinac je hrabro i ustrajno naviještao Božju riječ i u tamu ljudske mržnje unosio svjetlo pomirenja i ljubavi. Naime, svjestan da je naviještanje Kristova Evanđelja jedna od prvotnih zadaća biskupske službe, on je tu zadaću vršio odgovorno i savjesno.

Protivno onima koji neutemeljeno tvrde da zagrebački nadbiskup nije na vrijeme podigao svoj glas protiv ovakve ideologije, podsjećamo da je on obilno materijalno pomagao izbjegle Židove u Kraljevinu Jugoslaviju. Nepobitno je, da je on 27. ožujka 1938. godine osudio rasizam. Naime, u nagovoru sveučilištarcima, progovorio o pogubnosti rasizma i o ljubavi prema svakom čovjeku. Istaknuo je kako je ljubav prema vlastitom narodu moralna dužnost svakog čovjeka, ali ako »ljubav prema narodnosti prijeđe granice zdravoga razuma, onda to nije ljubav, nego strast. (…) Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom (…). Zato ljubav prema vlastitom narodu ne stoji u nikakvoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju. Svi su, naime, narodi djeca Božja.«

Ratne su prilike mnogim ljudima nametnule šutnju, te nisu progovorili ni onda kad se radilo o etičkim načelima i osnovnim ljudskim pravima. Nadbiskup Stepinac je imao smionosti i duševne jakosti, da otvoreno i snažno brani prava svakog čovjeka, pripravan i na najteže posljedice, na logor i smrt. Trebalo je imati žive vjere, koja jedina daje krjepost kršćanske jakosti, koja ne uzmiče ni pred kime.

Promatrajući žalosnu stvarnost oko sebe koja je bila zapljusnuta mržnjom i nasiljem s tugom u duši konstatirao je kako su i mnogi kršćani iznevjerili temeljno kršćansko poslanje i izvrnuli temeljne vrijednosti. Nadbiskup Stepinac je u propovijedi akademičarkama na blagdan sv. Katarine, u Zagrebu 25. studenoga 1941., o njima rekao ovo: »Kršćanstvo je za njih postalo nešto preživjelo. Što će nam, misle, kršćanstvo, kad imamo izbor mnogih zanimljivijih teorija? Što će nam kršćansko milosrđe, kad imamo čvrstu pesnicu? Što će nam sklapanje ruku na molitvu, kad nam strojevi sve pribavljaju? Što će nam oproštenje grijeha, kad smo se oslobodili vjerskih predrasuda? I došli smo dotle, da je danas veća vrijednost rasa, nego Isus Krist.« Za Alojzija Stepinca to je bila veća tragedija od silnih ruševina koje su ostale kao posljedica ratnih razaranja.

Stoga je on u svakoj prigodi poticao pojedince i zajednice na djela ljubavi kojima bi se pomoglo obespravljenima i ublažile posljedice mržnje među ljudima. Takvo njegovo zauzimanje za čovjeka nije bilo ni deklarativno ni u svrhu vlastite koristi. Proizlazilo je, naime, iz njegovog promatranja čovjeka biblijskim očima.

Ideja »nadčovjeka« i uzdizanje jednih ljudi iznad drugih zablude su koje proizlaze iz oholog ljudskog uma. U temelju takvih mentalnih konstrukcija leži materijalizam koji ne pozna nikakav socijalni osjećaj, a kamoli nadnaravni autoritet prema kojem su svi ljudi isti. Na to je upozoravao one koji su imali bilo kakav utjecaj na novonastalu situaciju: radnike, studente, vojnike, redovnike, svećenike, političare. A jer ni unatoč brojnim interventima kod državnih vlasti nasilje i progoni nisu jenjavali, na svetkovinu Krista Kralja, 25. listopada 1942. blaženi je Alojzije najodlučnije osudio rasizam i iznio jasan stav Crkve o njemu:

»A što su pred Bogom rase i narodi na zemlji? Vrijedno je, da se i o tome upitamo u doba, kad su klasne, rasne i narodnosne teorije postale prvim predmetom raspravljanja među ljudima. Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narodi bez iznimke pred Bogom ništica. ‘Svi su narodi, govori prorok, kao ništa pred Njime i smatra ih za ništa i ništavilo’ (Iz 40, 17) (…). Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa, a to je Božja rasa. Njezin rodni list nalazi se u knjizi Postanka, kad je Božja ruka iz gliba zemaljskoga sazdala prvoga čovjeka i udahnula mu životni duh (Post 2, 7). Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na sjevernom ili južnom polu, ali bitno ostaju rasa, koja od Boga proizlazi i Bogu ima da služi prema normama naravnog i pozitivnog zakona Božjeg, zapisanog u srcima i dušama ljudi i objavljenoga po Sinu Božjem Isusu Kristu, vladaru svih naroda (…). Narodnost kao takva može biti jaka kao ograda od moralne pokvarenosti, koja se širi iz drugog naroda. Imao je Bog dakle velikih i mudrih razloga, kad je stvorio šarenilo naroda, i dao zapovijed iskrene ljubavi prema vlastitom narodu u srca i duše ljudi.«

U istoj propovijedi on biblijski tumači dinamiku jedinstva i raznolikosti ljudskog roda povezujući starozavjetnu sliku o čovjeku s onom novozavjetnom koju otkrivamo u »najljepšoj molitvi« – »Očenašu«: »No ta raznolikost ne smije biti izvorom međusobnog uništavanja. Jer treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imaju jednako pravo da govore: ‘Oče naš koji jesi na nebesima!’ (Mt 6, 9). A ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati? Svi narodi bez razlike kako se zvali imadu jednaku dužnost, da se udaraju u prsa i da govore: ‘I otpusti nam duge naše, kao što i mi otpuštamo dužnicima našim!’ (Mt 6, 12).«

Nastavio je obrazlažući zadaću Crkve u promicanju dostojanstva svih ljudi: »Zato je Katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje, svaku nepravdu i nasilje, koje se počinja u ime klasnih, rasnih ili narodnosnih teorija. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje inteligenciju jer to možda prija radničkoj klasi, kao što je učio i učinio boljševizam. Ne može se istrijebiti sa lica zemlje Cigane ili Židove, jer ih se smatra inferiornom rasom. Ako se budu na laku ruku primjenjivali principi rasnih teorija, koje nemaju temelja, da li uopće postoji za bilo koji narod još kakva sigurnost na zemlji?

Nedavno sam bio u Beogradu u kući jednoga Srbina, koji mi je ispripovjedio kako je nadbiskup Stepinac spasio njegovu baku koja je kao »kozaračko dijete« u jesen 1942. dovedena u Zagreb i boravila je u domaćinstvu nadbiskupskog dvora.

Čovjek je od Boga postavljen za krunu svega stvorenja, za vladara stvorenju. ‘Rastite i množite se i napunite zemlju i vladajte njome i budite gospodari od riba morskih i ptica nebeskih i svih životinja što se miču po zemlji!’ (Post 1, 28). I ta ljudska ličnost, koju je ovo naše moderno doba degradiralo na nivo roba stvorovima ima opet postati centrumom oko kojega se kreće sve stvoreno prema planu određenom od Stvoritelja svijeta. Jer i najzadnja ljudska ličnost, zvala se kako mu drago i pripadala kojoj mu drago rasi, ili narodu nosi na sebi utisnut pečat Boga živoga, neumrlu dušu.«

Nekoliko mjeseci kasnije, na završetku pokorničke procesije grada Zagreba, 31. listopada 1943. ponovno je osudio progone nedužnih ljudi motivirane rasnim teorijama i argumentirao na kojim postavkama Crkva temelji svoj stav o jednakosti svih ljudi. Iz istih pretpostavki proizlaze i jednaka prava za svakog čovjeka. Reče:

»Mi smo uvijek naglašavali u javnome životu principe vječnoga zakona Božjega bez obzira radi li se o Hrvatima, Srbima, Židovima, Ciganima, katolicima, muslimanima, pravoslavnima ili kome drugome (…). Katolička Crkva ne pozna rasa, koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike kao i Europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve! (…). Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojadisana crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak, čast, jer je pisano − ne ubij, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva na bližnjega svoga (…). I ljuto bi se varao, tko bi mislio, da iza ovoga poretka nema sankcije za prestupnike.«

bqright] Dok su državnici i političari oštrili bojno oružje i raspirivali mržnju, nadbiskup Stepinac je hrabro i ustrajno naviještao Božju riječ i u tamu ljudske mržnje unosio svjetlo pomirenja i ljubavi[/bqright]

Ova Nadbiskupova propovijed izazvala je gnjev vlastodržaca, pogotovo tadašnjeg ministra prosvjete Julija Makanca. Osporavano je bilo i samo poslanje katoličkog biskupa da progovara o Božjim zakonima »u zgodno i nezgodno vrijeme«, a državni je tajnik u vladi Nezavisne Države Hrvatske rekao jednom svećeniku, da »nadbiskupu Stepincu ne dostaje mnogo da dođe u jasenovački logor«.

Nadbiskup Stepinac nije se bojao prijetnji. Za njega bi šutjeti i ne dići svoj glas u obrani Božjih i ljudskih prava značilo izdati temeljno poslanje Crkve. Za njega Katolička Crkva nije »organizacija od danas do sutra« koja bi sklapala paktove s bilo kojom političkom strankom. On, stoga, ne progovara samo u svoje vlastito ime već kao pastir Katoličke i zagrebačke Crkve – u ime Božje u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi 25. listopada 1942. reče: »Crkva je katolička imala odvažnosti da u bližoj prošlosti (kao i uvijek kad je trebalo) digne ovdje svoj glas protiv zakulisnog rada internacionalne masonerije, protiv moralne deprivacije naše omladine putem plaćene nearijske štampe, protiv zločina pobačaja dirigiranih sa strane besavjesnih lovaca za imetkom i užicima, i imala je odvažnosti da kaže mušku riječ u obrani naših hrvatskih nacionalnih prava, čak i okrunjenim glavama. Ali ona bi se iznevjerila svojoj zadaći, kad ne bi s istom dosljednošću dizala i danas glas na obranu sviju, koji se žale na nepravde, bez obzira kojoj rasi ili narodu pripadaju.«

Osuđujući bezbožni poredak, u propovijedi održanoj 31. listopada 1943., nadbiskup Stepinac je istaknuo da se on ne zalaže ni za koju političku opciju, ni za čiju ideologiju, osim za Božju i koju Crkva naučava: »Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan ne na raspadljivom papiru nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga (…). Gospode, daj da progledaju svi koji su slijepi i da upoznaju da nema mira ni sreće nijednom čovjeku, nijednoj obitelji, nijednom narodu, nijednoj državi bez Tebe, Boga Stvoritelja! (…). Daj, da svi ljudi upoznaju, da si nam Ti Otac, a mi svi bez razlike boje, jezika i oblika tvoja djeca, a među sobom braća.«

Nikakve prijetnje nisu mogle uplašiti ili ublažiti Stepinčevo zastupanje evanđeoskih načela ljubavi i ljudskog dostojanstva. On sâm je to potvrdio riječima: »I bilo bi krivo misliti, da bi možda Katolička Crkva u obrani elementarnih prava ljudske ličnosti i slobode savjesti poznavala straha pred ikojom ljudskom silom«.

  – Često se u Hrvatskoj postavlja pitanje zašto Stepinac još nije proglašen »pravednikom među narodima«. Kako vi objašnjavate razloge što se to još nije dogodilo?

Pitanje proglašenja nekoga »pravednikom među narodima« ne rješava se u crkvenim krugovima. To odlikovanje dodjeljuje memorijalni muzej Jad wa Šem, službeni memorijalni centar posvećen žrtvama Holokausta. Osnovan je 1953. posebnim zakonom Izraelskog parlamenta. Dakle, to je više političko, nego crkveno pitanje. Poznato mi je da je više Židova koje je nadbiskup Stepinac spasio podnijelo molbu spomenutom centru da dodijeli medalju »pravednik među narodima« nadbiskupu Stepincu. Učinile su to i pojedine ustanove Republike Hrvatske, ali do sada na te inicijative nije bilo pozitivnog odgovora.

Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić više puta je ponovio: »Mi ne ćemo pred nikim klečati. Kad bismo tražili da se kardinalu Stepincu dodijeli medalja ‘pravednik među narodima’ mi bismo učinili nepravdu, jer bismo tražili nagradu za dobro koje je učinio, a on je učinio ono što je po savjesti mogao i trebao učiniti. To je na njegovu čast i na naš ponos. Ako pak oni kojima je pružio zaštitu i kršćansku ljubav ne osjećaju potrebu zahvalnosti, to je njihov stav.«

Analizirajući Stepinčeve propovijedi, nagovore, pisma, okružnice te promatrajući njegovo držanje prema onima koji su nametali i provodili rasne zakone, možemo s pravom zaključiti da je bio neustrašiv i nedvosmislen u osudi rasne, bezbožne i protuljudske ideologije

Nedvojbeno je da je nadbiskup Stepinac uz opasnost pod vlastiti život zaštitio mnoge Židove čija se svjedočanstva donose u ovoj knjizi. Dr. Amiel Shomrony, koji je za vrijeme rata bio tajnik nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera i uz pomoć nadbiskupa Stepinca spasio vlastiti život, u rujnu 1944. stigao je u tadašnju Palestinu. U svojoj promemoriji za dodjelu medalje pravednika dr. Alojziju Stepincu 10. ožujka 1994. istaknuo je da se »u Izraelu zasjenjuje svaka rasprava o bivšoj Jugoslaviji, koja je uz put i zatrovana očiglednom podrškom za stvaranjem velike Srbije i njenim ratovima u drugim republikama bivše Jugoslavije male grupice dobro organiziranih ljudi i agresivnog lokalnog lobija, molimo da, u slučaju mogućih suprotnih svjedočanstava o nadbiskupu Stepincu, mi dobijemo mogućnost da odgovorimo, ako je moguće u javnoj debati s onima koji takva svjedočanstva podnose.« (str. 374.–375.)

Valja imati na umu i činjenicu da je radi ocrnjivanja svijetlog lika nadbiskupa Stepinca komunistička i velikosrpska vlast onemogućila dr. Shomronyju na suđenju nadbiskupu Stepincu u Zagrebu 1946. godine posvjedočiti u njegovu obranu. Kad se ponudio »da ode u Zagreb i svjedoči u korist obrane, upozoren je iz Zagreba da bi njegova osobna sigurnost u tom slučaju bila ugrožena, pa je odustao od te namjere«.

– Vaše istraživanje lika i djela bl. Alojzija Stepinca pokrenulo je proces povijesnog, pa i političkog prevrednovanja njegova naslijeđa nakon desetljeća komunističkih laži o njemu. Jeste li zadovoljni intenzitetom i smjerom u kojem taj proces ide? Jeste li zadovoljni angažmanom hrvatskih znanstvenika, pa i političara u tom procesu?

Hrvatska javnost je podijeljena. Ta podjela prepoznatljiva je po hrvatskom opredjeljenju i jugoslavenskom sanjarenju. Članovi komunističke partije i njihova djeca teško se mire s postojanjem samostalne hrvatske države i slobodnim djelovanjem Katoličke Crkve u hrvatskom narodu. Vama je poznato da je prvotni cilj komunističke vlasti bio iskorjenjenje vjere iz svijesti naroda. Već njihov slogan: »Nosim kapu sa tri roga, i borim se protiv Boga« govori o njihovoj stvarnoj namjeri koje se ni danas nisu odrekli. Osobito je to vidljivo na području vjerskog odgoja, u napadajima na vjeronauka u školi te izbacivanjem iz škole onih nastavnih jedinica koje uključuju kršćansku baštinu u hrvatskom narodu.

Osim toga, vidljivo je da neke tajne sile snažno utječu na hrvatsko društvo. Čini se da su to produžene ruke stare jugoslavenske Udbe, KOS-a, masonerije ili kojih drugih podzemnih ideoloških moćnika koje djeluju iz pozadine. Kad veleposlanik jedne strane zemlje na odlasku veli da mu je žao što nije u Hrvatskoj uspio smanjiti postotak katoličkih vjernika onda se nemojte iznenaditi iznesenoj mojoj tvrdnji. Utemeljio sam je na činjenici što su i dan danas nedostupni povijesni izvori o komunističkom progonu Katoličke Crkve i djelovanje komunističkih ćelija koje su odlučivale o sudbinama više od 600 ubijenih svećenika i svećeničkih pripravnika. Kako je moguće da zločinci mirno spavaju, žive i umiru, a žrtve nisu obilježene spomenicima? Valja ipak spomenuti da je stvaranjem samostalne Republike Hrvatske nastupilo ozračje da se može istinito govoriti o hrvatskoj povijesti uz napomenu da takvi znanstvenici i povjesničari nemaju toliko prostora u javnim medijima koliko se daje zatornicima onoga što je hrvatsko i katoličko.

– Čini se kako unatoč brojnim dokazima o Stepinčevom pomaganju Srbima, a nekima od njih posvećen je i dobar dio vaše nove knjige, teško dolazi do promjene percepcije našeg blaženika među pripadnicima Srpske pravoslavne Crkve i srpskog naroda. Kako to komentirate?

Nepobitno je da je nadbiskup Stepinac pomogao srpskom narodu, njegovim vladikama i njegovim svećenicima i svima koji su bili u potrebi. U knjizi se o tome detaljno govori. Nedavno sam bio u Beogradu u kući jednoga Srbina, koji mi je ispripovjedio kako je nadbiskup Stepinac spasio njegovu baku koja je kao »kozaračko dijete« u jesen 1942. dovedena u Zagreb i boravila je u domaćinstvu nadbiskupskog dvora. Život joj je spasio nadbiskup Alojzije Stepinac. Nakon što smo potpisali svjedočanstvo koje je moj domaćin dao došao sam do zaključka da je javno mnijenje u Srbiji protuhrvatsko i protukatoličko. U takvom okolnostima istina ne može doći na vidjelo. Događa se ono što je posvjedočila Vanja Jovanka Bukorović, udana Nakić, rođena 17. ožujka 1930. Ona je 1. listopada 1939. godine pozdravila patrijarha Gavrila Dožića prigodom posvete crkve sv. Georgija na Sušaku i bila više puta u ime Srpske Pravoslavne Crkve izaslanica zagrebačkog mitropolite Jovana Pavlovića na mnogim međunarodnim susretima.

Jovanka je kao turistički vodič kroz grad Zagreb lijepo govorila na Stepinčevom grobu. Više puta je upozorila svoje kolege da ne fantaziraju i da govore samo činjenice, a ne ideološke fraze. Zbog toga je imala neugodnosti. Na ispitivanju na Udbi jednom je rekla: »Vidite da sam Jovanka, Srpkinja i pravoslavka! Što želite od mene? (…).« Pustili su je.

Posvjedočila je u Rijeci 21. siječnja 2016.: »Propaganda protiv Stepinca je potpuno neopravdana. Srpskom narodu su oprali mozak. Jedna laž ponavljana sto puta postane istina. Stepinac je bio žrtveno janje. Dr. Ivo Margan, ministar bez portfeja, za vjerska pitanja, bio je jako dobar internist i liječio je nuncija u Beogradu, govorio je da Stepinac nije bio ništa kriv i da su ga zatvorili jer je Tito želio Katoličku crkvu odvojiti od Rima i učiniti je autokefalnom.«

Ima više takvih svjedočanstava. Za to je potrebna hrabrost i otvorenost prema istini da bi se ulogu nadbiskupa Stepinca pravedno prosuđivalo.

– Pretpostavljam da ste, kao postulator, tijekom svoga rada imali tu prigodu susretati se s pripadnicima srpskog i židovskog naroda kojima je Stepinac, ili pak članovima njihovih obitelji, pomagao tijekom Drugog svjetskog rata. Kakva su vaša iskustva s njima i kako oni gledaju na pogrešnu percepciju Stepinca?

Imam puno poznanika i u srpskom i židovskom narodu. S mnogim svećenicima Srpske Pravoslavne Crkve pretresao sam i povijesna i teološka pitanja. Kao duhovnik u Zadru često sam susretao o. Benedikta (Venedikta), ravnatelja Teološke škole u manastiru Krka. Svake godine sam maturante vodio na Mise polnoćke u Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Bio sam na više međunarodnih simpozija u kojima je intervenirala Srpska Pravoslavna Crkva i posjetio brojne njezine manastire kako u Srbiji tako i u Crnoj Gori. Bio sam gost u više srpskih obitelji i uvijek naišao na dobrodošlicu. Kad se dolazi u Božje ime nema razloga za nerazumijevanje.

U kontaktu sam s brojnim židovskim obiteljima, kako u RH, u BiH tako i u Izraelu. Neki od njih pomogli su mi u sastavljanju ove knjige, a brojni su došli u ured Postulature za proglašenje blaženim i svetim kardinala Stepinca i svjedočili na koji način ih je spasio. Želim reći da nemam nikakvih predrasuda koje bi proizašle iz pogrješnih zaključaka, ali bih želio i nastojim da zaključci budu utemeljeni na stvarnim činjenicama. Dokumentacija koju je Postulatura prikupila, a sadrži nekoliko desetaka tisuća stranica omogućuje mi da mogu mirno čekati sud povijesti o učinjenom poslu, ali me i obvezuje braniti istinu do kraja.

Naime, u hrvatskoj javnosti stvara se percepcija humanosti komunističke vlasti, pokušava se tu vlast osloboditi od zločina koje je učinila nad hrvatskim narodom i Katoličkom Crkvom. Češće se sjetim rečenice blaženog Alojzija Stepinca koja najbolje pokazuje prilike u današnjem hrvatskom društvu: »Kad se jednom otkriju silna grobišta žrtava komunističkoga terora, svijet će se zgranuti, da je bilo moguće u dvadesetom vijeku počiniti ovakve grozote.«

S pravom se postavlja pitanje zašto to vrijeme još nije došlo, i zašto za to još nisu stvorene prlike u Republici Hrvatskoj. Je li moguće da živimo u imaginarnoj slobodi ili uopće nismo svjesni što se događa na obzorju hrvatskog neba?

– U svjetlu novijih događanja i komentara glede kanonizacije našeg blaženika dobiva se dojam kako hrvatska javnost, pa i sami vjernici, tu kanonizaciju više doživljavaju kao politički nego duhovni fenomen. Slažete li se s time?

Dojam može varati. Ovdje se uvelike vara. Ja nisam sreo vjernike koji bi Stepinčevu kanonizaciju doživljavali kao politički, a ne kao duhovni fenomen. Sigurno je da je Stepinčev lik u navještaju Radosne vijesti i u obrani Katoličke Crkve bio neosvojiva tvrđava. Bio je neosvojiv i za svoje protivnike i za neprijatelje Božje. Oni mu ne mogu oprostiti što ga nisu slomili, a on je velikodušno oprostio njihov zločin. Eto, to su dva svijeta. Tako je to od početka. Na nama je da grijeh liječimo Božjom milošću, da ne dopuštamo da političke stvarnosti budu izvan i protiv duhovnih vrijednosti. Čovjek je cjelovito biće. Nije samo materija i nije samo besmrtna duša. Stepinac se borio za spasenje besmrtne duše u procjepima svijeta i protivnostima ideologija. Junački se borio i zborio. Vjerujem da njegov zagovor moćno uzdržava hrvatski narod u suvremenim izazovima i da neće dopustiti da podjele u narodu zahvate i samu Crkvu. Zato će i proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca biti događaj koji će pridonijeti procvatu Crkve i vjere. A to je najvažnije.

Goran Andrijanić | Bitno.net