HOMOSEKSUALAC O O. JAMESU MARTINU

Lažna utjeha o. Martina

Površno brižni i suosjećajni svećenici koje sam sreo u mladosti zapravo nisu učinili ništa da mi pomognu. Umjesto da mi kažu istinu – da su homoseksualni čini u sebi neuredni – poduprli su me i otpravili. Umjesto da me pozovu na celibat i potaknu me da živim čistoću, ostavili su me onakvoga kakvoga su me našli – zbunjenoga.

Kad mi je bilo 16 godina, poslije slabog katoličkog obrazovanja, neobjašnjivo sam posjetio lokalnog svećenika.

Nisam točno znao zašto ga želim vidjeti. Bilo je to na vrhuncu krize oko AIDS-a, a ja sam se bojao jer sam malo prije toga sebi priznao da sam homoseksualac. Bio sam tužan, osamljen dečko bez muških prijatelja ili uzora. Napustio sam katoličku vjeru, ali htio sam razgovarati s muškarcem – bilo kojim muškarcem – i nisam znao kamo bih drugdje pošao. Nervozno petljajući oko nekoliko jednostavnih riječi, sjeo sam u ispovjedaonicu i rekao svećeniku: „Ja sam homoseksualac”. Uvjeravao me da Bog razumije. Bog me je „takvog stvorio”. Njegovo nastojanje da bude suosjećajan i pokaže razumijevanje podsjetio me na sate „vjeronauka” u osnovnoj i srednjoj školi, gdje se naglašavala ključna uloga savjesti. Prema svećeniku, trebao bih prakticirati „siguran seks”. To je bila prava uloga savjesti – ona bi me trebala poticati da se ponašam „odgovorno”.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Manje od dvije godine kasnije došao sam u okrug Castro u San Franciscu. Neko sam vrijeme pazio kako se ponašam, a kasnije više nisam. Koju godinu kasnije, kad mi u životu nije išlo baš dobro, razgovarao sam s drugim svećenikom. On mi je dao isti savjet kao i prvi, ali je dodao da bih se trebao skrasiti s jednim partnerom. Pokušao sam i to, no ne vjerujem da sam na osnovi toga što su mi ti svećenici rekli promijenio mnogo toga u svom načinu života. Već sam bio odlučio – vjerovao sam da sam rođen kao homoseksualac. Bilo da me je neki Bog takvog stvorio ili ne, nije mi bilo  stalo. Ti su mi svećenici u jednom smislu olakšali život potvrđujući to što sam već mislio. No kad mi je bilo 16, kad sam razgovarao s prvim svećenikom, potajno sam htio da kaže nešto drugo. Htio sam da bude jak – htio sam da me spasi od mene samoga.

Danas celebrity svećenik, isusovac James Martin govori na Svjetskom susretu obitelji u Dublinu. Tema njegova govora je „Showing Welcome and Respect in our Parishes for ‘LGBT’ People and their Families” („Pokazivanje dobrodošlice i poštovanja u našim župama prema ‘LGBT’ ljudima i njihovim obiteljima”). U svojoj knjizi Building a Bridge: How the Catholic Church and the LGBT Community Can Enter into a Relationship of Respect, Compassion, and Sensitivity („Graditi mostove: Kako Katolička Crkva i LGBT zajednica mogu ući u odnos poštovanja, suosjećanja i obazrivosti”), Martin hvali Katekizam Katoličke Crkve zato što u njemu stoji da se prema homoseksualcima treba odnositi s „poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću” (KKC § 2358), i da se „mora izbjegavati ‘svaki znak nepravedne diskriminacije’”. Na površini se poruka Jamesa Martina čini suosjećajnom i obazrivom.

Ona je zapravo puna proturječnosti, i zbunjuje. Iako Martin hvali poziv Katekizma na obazrivost, istovremeno ga proziva da „nepotrebno vrijeđa” homoseksualce jer homoseksualnost opisuje kao u sebi neurednu (KKC, §2357). Predlaže da bi Katekizam trebao umjesto toga koristiti izraz „drukčije uređenu”.

No da je taj izraz bio u Katekizmu kad sam se vratio Crkvi poslije toliko godina življenja u grijehu, vratio bih se jedino smrti. Nakon što sam više od desetljeća živio kao seksualno aktivan homoseksualac, konačno sam, slomljen i ponižen, potražio Krista. Zdravlje mi se pogoršavalo. Gledao sam kako moji prijatelji umiru od AIDS-a i mislio da sam sljedeći. No čak i tada sam se bojao otići. Kamo sam mogao poći? Bogu hvala, otkrio sam da mogu poći kući. Iako je svaki svećenik na kojeg sam naišao pretpostavljao da bih trebao nastaviti sa svojim grijehom, moji roditelji nisu. Dali su mi mjesto gdje sam mogao ozdraviti.

Neko sam se vrijeme borio s Katekizmom i s Bogom. Shvatio sam da je homoseksualna aktivnost pogrješna. Na vlastitom sam skrhanom tijelu mogao vidjeti destruktivnu narav homoseksualnog seksa. No nisam mogao prihvatiti da je svih tih godina što sam ih proveo u dalekoj zemlji moja patnja bila uzaludna – da je toliko homoseksualaca umrlo nizašto, da smo svi povjerovali u laž, ali jesmo. U moje su vrijeme neki tu laž čuli kroz popularnu kulturu, u melodiji pjesme „Y.M.C.A.”, koja je obećavala muško drugarstvo za one dovoljno hrabre da slijede Madonnu i poruku njezine pjesme „Express Yourself” („Izrazi se”).

Površno brižni i suosjećajni svećenici koje sam sreo u mladosti zapravo nisu učinili ništa da mi pomognu. Umjesto da mi kažu istinu – da su homoseksualni čini u sebi neuredni – poduprli su me i otpravili. Umjesto da me pozovu na celibat i potaknu me da živim čistoću, ostavili su me onakvoga kakvoga su me našli – zbunjenoga. Riječi tih svećenika, rečene mladiću s vrlo malo vjere, dopustile su mu da godinama ostane u smrtnom grijehu, odvojen od Boga, ne kajući se.

Ako su takvi svećenički savjeti mogli tako naštetiti životu jednoga mladića, zamislite kakvu će štetu riječi o. Martina nanijeti brojnim mladima koji će s iskrenim stavom doći na Svjetski susret obitelji. Ako Crkva želi homoseksualnim osobama pokazati istinsko poštovanje, suosjećanje i obazrivost, mora im ponuditi Kristove riječi, a ne lažnu utjehu o. Martina.

Prijevod: Ana Naletilić

Izvor: Joseph Sciambra / First Things


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 25. kolovoza 2018.

Možda vam se svidi