Povodom 60. obljetnice smrti Roberta Schumana (4. rujna 1963.), francuskog političara i jednog od pionira ujedinjene Europe, ponavljamo ovaj članak Krešimira Cerovca. Tekst je izvorno objavljen u Glasu Koncila, 4. siječnja 2015. godine, a mi ga prenosimo uz dopuštenjem autora.

Danas, 9. svibnja, slavi se Dan Europe, čime se zapravo obilježava sjećanje na utemeljitelja europskog zajedništva Roberta Schumana (1886.-1963.). Mnogi, koji su pod utjecajem onoga što dolazi iz Bruxellesa, ne znaju ništa o tome tko je doista bio taj čovjek, osim što, možda, znaju da glavna zgrada Europske komisije nosi to ime. Schumanova je vjera  igrala temeljnu ulogu u njegovoj koncepciji čovjeka. Bio je praktični katolik, čiji je cilj bio živjeti svoj poziv svetosti usred svijeta bez obzira na okolnosti. Njegova odanost Crkvi, papama i naučavanju Crkve prožimala je njegovo cijelo biće. Schumanova osobnost utjelovljuje njegovu koncepciju čovjeka, kao što je on sam bio čovjek skromnosti, iskrenosti, upornosti, poniznosti i izravnosti, sav prožet katoličkom vjerom povezanom s oštrom inteligencijom. Na žalost zaboravljen je, poput mnogih velikih europskih katoličkih intelektualaca. Njegovi poštovatelji pokrenuli su postupak za njegovo proglašenje blaženim, no, u slučajevima političara Crkva je ipak vrlo oprezna, pa proces sporije napreduje.

Mnogi zaboravljaju, a vjerojatno i ne znaju, da začetak Europske unije ne leži u ekonomskim razlozima, već u nastojanju promicanja mira, jedinstva, vrijednosti i ljudskih prava, a sve to u kršćanskom duhu. Stoga bi kršćani danas trebali, barem pokušati, obnoviti tu, u mnogim pogledima, napuštenu viziju. „Pozvani smo da se sjetimo kršćanskih temelja Europe stvaranjem demokratskog modela upravljanja, koji putem pomirbe razvija “Zajednicu naroda” u slobodi, jednakosti, solidarnosti i miru, te koji je duboko ukorijenjen u kršćanskim temeljnim vrijednostima“, napisao je 1958. Robert Schuman tada francuski ministar vanjskih poslova, autor tzv. „Schumanove deklaracije“ iz svibnja 1950., kojom je odvažno predložio plan povezivanja Europe u zajednicu mira i solidarnosti, iz koje je kasnije izrasla današnja Europska unija. Jasno je upozoravao da “Europa neće biti izgrađena odjednom, ili prema jedinstvenom planu“, već „putem konkretnih dostignuća, koja najprije stvaraju de facto solidarnost.“ Schuman je bio svjestan da „ujedinjavanje nacija Europe zahtijeva uklanjanje stoljetnog neprijateljstva između Francuske i Njemačke”. Zajedno sa svojim katoličkim partnerima, njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom i talijanskim premijerom Alcideom de Gasparijem, uvidio je snažnu potrebu za stvaranjem “Zajednice naroda” u ozračju moralne klime opraštanja, pokajanja i pomirbe. Svi oni vidjeli su Europu onako kako ju je kasnije opisao i papa Ivan Pavao II. u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Crkva u Europi“: „Više nego kao zemljopisno područje, Europa se može okvalificirati kao pretežno kulturni i povijesni pojam, koji obilježava zbilju nastalu kao kontinent zahvaljujući i ujediniteljskoj snazi kršćanstva, koje je znalo međusobno integrirati različite narode i kulture, te koje je najuže povezano s cjelokupnom europskom kulturom”.

Sadašnje stanje izvrsno je okarakterizirao papa Franjo u nedavnom govoru pred Europskim parlamentom kad je naglasio da „unatoč sve većoj i snažnijoj uniji, čini se, Europa daje dojam da je pomalo ostarila i izmorena, osjećajući se sve manje i manje akterom u svijetu, koji je često gleda s rezerviranošću, nepovjerenjem, pa čak, s vremena na vrijeme, i sa sumnjom.“ Uočava se porazan trend snažne sekularizacije, koja se ogleda u općem smjeru stvaranja politike EU-a. Biblijske vrijednosti su, mnogi smatraju, zastarjele, neprikladne, prevladane i nevažne. Borbeni i netolerantni sekularisti pretpostavljaju i dalje da je religija osuđena na polagano umiranje, odnosno da životari na marginama društva, jer Europljani bivaju sve više prosvijetljeni.

Schuman je poručio da povezujući identitet nove Europe „ne može i ne smije ostati ekonomska i tehnička poduzetnost; potrebna je duša, svijest o svojim povijesnim sklonostima i o svojoj odgovornosti u sadašnjosti i budućnosti, te politička volja u službi istog ljudskog ideala“. Iako su „temeljne kršćanske vrijednosti” svojedobno oblikovale mnoge europske institucije, danas prevladavaju u Europi materijalističke vrijednosti, te potraga za trenutnim zadovoljenjima, senzualnim zadovoljstvima i trivijalnim postignućima. Lažna etika pohlepe u financijskom sektoru, te „kultura smrti“ izražena u samoubojstvima mladih, pobačajima, eutanaziji, niskoj stopi nataliteta, porastu stope ubojstava, neprijeporni su signali dubokog duhovnog siromaštva.

Zanimljivo je razmišljanje Marcela Pere, koji je, oslikavajući stanje u Europskoj uniji, dao vrlo prikladnu analogiju. Naime uspoređuje ju s tzv. „Kolumbovim jajem”, jer su sadašnji političari u Bruxellesu zadivljeni prividnom sposobnošću EU da stoji na vlastitim nogama, a pritom ignoriraju, ili zaboravljaju, one snage, koje su je pokrenule, napravile i održale u postojanju. Pera smatra da je došlo do izokretanja integracijskih temelja vezanih uz vjersko zajedništvo vezano s konceptom jednakosti pred Bogom. Umjesto toga prihvaćeni su samo ciljevi ekonomske integracije i regulatorne perfekcije. Stoga je u pravu papa Franjo kad bez sustezanja poručuje europarlamentarcima da su „kao rezultat svega toga, velike ideje, koje su nekad nadahnjivale Europu, čini se, izgubile privlačnost, samo da bi bile zamijenjene s birokratskim tehnikalijama njezinih institucija.“