Gospodine Predsjedniče, gospođe i gospodo potpredsjednici, poštovani eurozastupnici, djelatnici u ovom sazivu parlamenta, dragi prijatelji,

zahvaljujem vam na pozivu da održim govor pred temeljnom institucijom za život Europske unije i za priliku da se – preko vas – obratim građanima (preko 500 milijuna), koje predstavljate iz 28 zemalja članica. Osobitu zahvalnost izričem vama gospodine predsjedniče Parlamenta, za lijepe riječi dobrodošlice koje ste mi uputili u ime svih nazočnih.

Moj posjet događa se 26 godina nakon posjeta pape Ivana Pavla II. Mnogo se toga promijenilo od tada u Europi i cijelom svijetu. Više ne postoje suprotstavljeni blokovi koji su dijelili kontinent i polako se ostvaruje želja „da Europa, uz pomoć suverenih i slobodnih institucija, dosegne granice zadane zemljopisno, a još više povijesno“[1].

Dok se Europska unija širila, i svijet je postajao sve složeniji i neprestano se mijenjao. Kako svijet postaje sve povezaniji i globalniji, tako je sve manje „eurocentričan“. Unatoč većoj i snažnijoj Uniji, Europa se čini nekako starija i iscrpljenija te osjeća sve manju i manju važnost u svijetu koji je često gleda suzdržano, nepovjerljivo, pa čak i sumnjičavo.

Obraćajući vam se danas, želim – kao pastir – poslati poruku nade i ohrabrenja svim građanima Europe.

Ova poruka nade temelji se na uvjerenju da sve naše poteškoće mogu postati snažni poticaji za jedinstvo, s ciljem da se pobijede svi strahovi s kojima se suočava Europa, zajedno s ostatkom svijeta. Ovo je poruka nade u Gospodina, koji pretvara zlo u dobro, a smrt u život. Ovo je ohrabrenje da se vratite čvrstom uvjerenju utemeljiteljâ Europske unije, koji su vidjeli budućnost utemeljenu na sposobnosti zajedničkog nadvladavanja podjela i u učvršćivanju mira i zajedništva među svim narodima kontinenta. U središtu ovog velikog političkog projekta stajalo je povjerenje u čovjeka: ne toliko kao u građanina ili subjekta ekonomije, nego u čovjeka kao osobu obdarenu transcendentnim dostojanstvom.

Čini mi se važnim naglasiti povezanost između riječî „dostojanstvo“ i „transcendentno“.

„Dostojanstvo“ je bila ključna riječ koja je obilježila obnovu poslije Drugog svjetskog rata. Naša nedavna povijest bila je zaokupljena zaštitom ljudskog dostojanstva, a protiv tolikih nasilja i diskriminacija, što se i u Europi očitovalo tijekom stoljećâ. Važnost brige za ljudska prava prepoznata je nakon dugog procesa, kojeg su obilježile mnoge patnje i žrtve; a što je doprinijelo svijesti o vrijednosti, jedinstvenosti i nepovredivosti svake osobe. Ovo iznašašće nije plod isključivo povijesnih događaja, nego se napose temelji na europskoj misli; koju obilježava široko ušće, čiji različiti i daleki izvori potječu „od Grčke i Rima, Kelta, Germana i Slavena te kršćanstva koje ih je duboko obilježilo“[2] tako stvarajući ideju o „osobi“.

Danas je promicanje ljudskih prava središnja zadaća Europske unije s ciljem unaprijeđenja dostojanstva osobe, bilo unutar same Unije, bilo u odnosima s drugim zemljama. Govori se o važnoj i žurnoj zadaći, budući da i dalje ima previše situacija u kojima se ljudska bića tretiraju kao objekti; čiji se nastanak, izgled i iskoristivost mogu programirati te se mogu odbaciti kada više ne budu korisni, zahvaljujući slabosti, bolesti ili starosti.

Ustvari, o kakvoj se vrsti dostojanstva radi kad pojedinac nema mogućnost izreći svoje mišljenje ili ispovjediti svoju vjeru? Kako dostojanstvo može postojati bez jasnih pravnih okvira, koji ograničuju uporabu sile i omogućuju premoć zakona nad tiranijom? Kakvo uopće dostojanstvo može imati muškarac ili žena kada su izloženi svim oblicima diskriminacije? Kakvom se dostojanstvu osoba može nadati kada on ili ona nemaju hrane ili osnovne potrepštine za život; ili još gore: kad nemaju dostojanstven posao?

Promicati dostojanstvo osobe znači prepoznati da on ili ona posjeduju neotuđiva prava, koja im nitko ne može oduzeti sporazumno, a još manje iz ekonomskih interesa.

Međutim, mora se paziti da se ne upadne u neke pogrješke koje se događaju zbog nerazumijevanja koncepta ljudskih prava ili iz njihove zloupotrebe. Danas se nastoji proglasiti još veća osobna prava – u napasti sam reći individualistička, čime se pridonosi poimanju ljudske osobe kao istrgnute iz svih društvenih i antropoloških datosti; kao da bi osoba bila kakva „monada“ (μονάς), sve više nezainteresirana za druge „monade“ koje ju okružuju. Čini se da takvo poimanje prava narušava bitan i komplementaran koncept dužnosti. Kao rezultat, potvrđuju se prava pojedinca, ne uzimajući u obzir činjenicu da je svako ljudsko biće dio društvenog konteksta, u kojem su njegova ili njezina prava i dužnosti povezana s pravima i dužnostima drugih i općim dobrom samog društva.

Stoga, mislim da je danas presudno raditi na kulturi ljudskih prava, koja može mudro povezati individualnu značajku, bolje govoreći: osobnu, sa značajkom općeg dobra, onog „svih nas kojeg tvore pojedinci, obitelji i različite grupe a koji zajedno čine društvo“[3]. Ustvari, sve dok prava svakog pojedinca nisu usklađena s općim dobrom, ona će se smatrati bezgraničnima te će postati izvor sukoba i nasilja.

Govoriti o transcendentalnom ljudskom dostojanstvu znači okrenuti se ljudskoj naravi, našoj urođenoj sposobnosti da razlikujemo dobro od zla, „kompasu“ koji se nalazi duboko u našim srcima, kojeg je Bog utisnuo u cijelo stvorenje.[4] Ponad svega, to znači ne promatrati ljudska bića kao apsolutna, nego kao bića u odnosu. Po meni, danas je u Europi najraširenija bolest usamljenost, tipična za one koji nemaju odnose s drugima. Ovo se osobito odnosi na starije, koji su često prepušteni vlastitoj sudbini, i na mlade, kojima nedostaje jasan orijentir, kao i ponude za budućnost. To se vidi i po mnogim siromašnima koji žive po našim gradovima i po nesnalaženju imigranata koji su došli ovdje tražiti bolju budućnost.

Ovu usamljenost pospješuje ekonomska kriza, čiji efekti i dalje imaju tragične posljedice po život društva. Posljednjih godina, kako se Europska unija širila, raste nepovjerenje građana prema institucijama, koje se čine otuđenima i koje se bave pisanjem pravila neosjetljivih na pojedine osobe, ako im izravno i ne štete. Na mnogim područjima može se steći dojam zamorenosti i starenja, Europe koja je sada „baka“, a ne više plodna i živahna. Kao rezultat, čini se da su velike ideje koje su jednoć nadahnjivale Europu izgubile svoju privlačnost, a zamijenile su ih birokratske tehnikalije institucija.

Također, primjećujemo pomalo egoistične stilove života, obilježene bogatstvom bez pokrića i često bezosjećajne na svijet oko nas, osobito na najsiromašnije među siromašnima. Sa zaprepaštenjem promatramo kako tehnička i ekonomska pitanja prevladavaju u političkim nadmetanjima, a sve na štetu ljudskih bića.[5] Muškarci i žene riskiraju da budu svedeni na djelove u stroju koji se troše, a rezultat je – kao što je to tragično jasno – da se ljudski život, kad god se pokaže beskorisnim za taj stroj, odbacuje bez imalo grižnje savjesti; kao što je slučaj s bolesnima i bolesnima na smrt, sa starijima koji su napušteni i za koje se nitko ne brine, s djecom koja su ubijena u utrobi.

Događa se velika pogrješka „kada prevlada tehnologija“[6], a rezultat je „konfuzija između ciljeva i sredstava“[7]. To je neizbježna posljedica kulture otpada i nekontroliranog konzumerizma. Nasuprot tomu, podržavati dostojanstvo osobe znači prepoznati dragocjenost ljudskog života, koji nam je besplatno darovan, stoga ne može biti predmetom razmjene ili trgovine. Kao članovi ovog Parlamenta, pozvani ste na veliku misiju koja se ponekad može činiti beskorisnom: brinuti o potrebama pojedinaca i zajednice. Za pomoći onima u potrebi potrebna je snaga i nježnost, trud i velikodušnost nasuprot funkcionalističkom i egoističnom sustavu koji nepogrješivo vodi u „kulturu otpada“. Brinuti o pojedincima i zajednicama u potrebi znači očuvati pamćenje i nadu, znači danas preuzeti odgovornost za situacije krajnje marginaliziranosti i tjeskobe te biti sposoban vratiti im dostojanstvo[8].

Kako nada može biti obnovljena, da bi se, polazeći od mlađih generacija, nastavio veliki ideal Europe koja je ujedinjena i u miru, kreativna i snalažljiva, koja poštuje prava i svjesna je svojih dužnosti?

Da bih odgovorio na ovo pitanje, dopustit ćete mi da upotrijebim jednu sliku. Jedna od najpoznatijih Raffaellovih fresko-slika koje se nalaze u Vatikanu predstavlja tzv. Atensku školu. U njezinom središtu nalaze se Platon i Aristotel. Prvi s prstom uperenim prema gore, prema svijetu ideja, možemo reći prema nebu; drugi drži ispruženu ruku, prema onom tko gleda, prema zemlji, prema konkretnoj stvarnosti. Čini mi se da ova slika dobro oslikava Europu i njezinu povijest, koja se sastoji od neprestanog susreta neba i zemlje, pri čemu nebo označava otvorenost transcendentalnom, Bogu, što je oduvijek odlikovalo europskog čovjeka; a zemlja predstavlja praktičnu i konkretnu mogućnost suočavanja sa situacijama i problemima.

Budućnost Europe ovisi o obnovi životne i neraskidive veze između ovih dvaju elemenata. Europa koja se nije sposobna otvoriti transcendentalnoj dimenziji života je Europa koja polako riskira da izgubi vlastitu dušu i „humanistički duh“ koji ju još voli i čuva.

Polazeći od potrebe za otvaranjem transcendentalnom, želim potvrditi središnjost ljudske osobe, koja je predana na milost i nemilost kretanjima i pritiscima sadašnjeg trenutka. U tom smislu temeljnim držim ne samo nasljeđe koje je kršćanstvo u prošlosti dalo socio-kulturološkoj formaciji kontinenta, nego posebno na doprinos kojeg daje za rast Europe danas i u budućnosti. Taj doprinos ne predstavlja opasnost za sekularnost država i za neovisnost institucija Unije, nego obogaćenje. To potvrđuju ideali koji su je oblikovali od početka, kao što je mir, supsidijarnost i solidarnost; humanizam izgrađen na poštivanju dostojanstva osobe.

Stoga, želim potvrditi raspoloživost Svete Stolice i Katoličke crkve – preko Vijeća biskupskih konferencija Europe (COMECE) – za plodan, otvoren i transparentan dijalog s institucijama Europske unije. Duboko sam uvjeren da se Europa koja se zna poslužiti svojom religioznom tradicijom, u svom njezinom bogatstvu i otvorenosti, može lakše suočiti s tolikim ekstremizmima koji su rašireni u suvremenom svijetu – koji se javljaju i kao nedostatak idealâ, što svjedočimo i na Zapadu – jer upravo „čovjekov zaborav Boga i njegova nezahvalnost čine da nasilje raste“[9].

Ovdje ne možemo zaboraviti brojne nepravde i progone koje svakodnevno proživljavaju vjerske manjine, posebno kršćanske, u različitim djelovima svijeta. Zajednice i pojedinci koji su izloženi okrutnom nasilju: protjerani iz vlastitih domova i zemalja; prodani u roblje; ubijeni, obezglavljeni, razapeti i živi spaljeni, dok drugi sramotno i odobravajući šute.

Geslo Europske unije je Jedinstvo u različitosti, pri čemu jedinstvo ne znači političku, ekonomsku, kulturalnu ili misaonu ujednačenost. Zapravo, autentično zajedništvo crpi iz bogatstva različitostî koje ga čine: tako je to i u obitelji, koja je ujedinjenija kad se svaki od njezinih članova može ostvariti bez straha. U tom smislu, držim da je Europa obitelj narodâ koji će osjetiti blizinu institucija Unije koje su sposobne mudro spojiti ideal jedinstva s različitošću svakog pojedinca; njegujući pojedine tradicije, prihvaćajući vlastitu povijest i oslobađajući se mnogih manipulacija i strahova. Postaviti u središte ljudsku osobu znači dopustiti joj da slobodno izražava vlastitu volju i kreativnost: bilo na osobnoj razini, bilo na zajedničarskoj.

S druge strane, posebnost pojedinca predstavlja autentično bogatstvo u mjeri u kojoj se tî pojedinci daju drugima. Dobro je podsjetiti na vlastitu strukturu Europske unije, koja se temelji na načelima solidarnosti i supsidijarnosti, tako da se napredak ostvaruje kroz međusobnu suradnju i povjerenje.

Dame i gospodo eurozastupnici, u ovoj dinamici jedinstva i posebnosti vaša je dužnost podržavati demokraciju, demokraciju za narode Europe. Nije tajna da koncepcija jedinstva shvaćenog kao ujednačenost ugrožava životnost demokratskog sustava, slabeći tako bogat, plodan i konstruktivan odnos organizacija i političkih stranaka. Ovako riskiramo da živimo u svijetu ideja, ispraznih riječi, slika, sofizama… i da zamijenimo stvarnost demokracije s novim političkim nominalizmom. Podržavati životnost demokracije u Europi traži izbjegavanje mnogih globalnih kretanja koja nagrizaju stvarnost: pobožni purizam, diktaturu relativizma, fundamentalizme, eticizme, intelektualizme bez mudrosti.[10]

Podržavati životnost demokracije izazov je sadašnjeg trenutka. Istinska snaga naše demokracije, koja je politička volja naroda, ne smije pokleknuti pred međunarodnim interesima – koji nisu univerzalni interesi – koji ju slabe i pretvaraju u sustave financijske moći, a koji služe nevidljivim carstvima. Ovo je jedan od izazova koje povijest stavlja danas pred vas.

Podariti Europi nadu više je od pukog priznavanja središnjosti ljudske osobe, to podrazumijeva uvažavanja talenata svakog muškarca i žene. To znači ulaganje u pojedince i u područja na kojima će se njihovi talenti oblikovati i razviti. Na prvom mjestu radi se o odgoju, počevši od obitelji, temeljne i najdragocjenije sastavnice svakog društva. Ujedinjena, plodna i nerazdvojiva obitelj u sebi sadrži temeljne elemente nade u bolju budućnost. Bez ovog čvrstog uporišta, budućnost je utemeljena na nestabilnom tlu, s teškim posljedicama za društvo. Također, ističući važnost obitelji, ne daju se samo smjernice i nada novim generacijama, već i starijima, koji su često osuđeni na usamljenost i napuštenost, jer nemaju toplog obiteljskog srca koje je sposobno pratiti ih i podržavati.

Uz obitelj, tu su različite odgojne ustanove: škole i učilišta. Odgoj i obrazovanje ne ograničavaju se samo na poučavanje tehničkih iskustava. Štoviše, treba potaknuti složen proces sazrijevanja ljudske osobe. Mladi ljudi danas traže prikladan i potpun odgoj koji će im omogućiti da na budućnost gledaju s nadom umjesto s nezadovoljstvom. U Europi je toliko kreativnih mogućnosti na različitim poljima znanstvenog istraživanja, a neka od njih tek trebaju biti potpuno istražena. Sjetimo se samo obnovljivih izvora energije, koji će pomoći u očuvanju okoliša.

Europa je uvijek prednjačila u promicanju ekologije. Naša zemlja treba neprestanu brigu i pažnju. Svatko od nas je odgovoran pred stvorenim, pred tim dragocjenim darom kojeg nam je Bog povjerio. To znači da nam je priroda na raspolaganju, da je ispravno koristimo. Također, to znači da nismo njezini gospodari. Upravitelji, a ne gospodari. Moramo voljeti i poštivati prirodu, no često smo „vođeni željom za vladanjem, posjedovanjem, manipuliranjem, iskorištavanjem; ne čuvamo zemlju, ne poštujemo je, ne smatramo je darom kojeg treba čuvati“[11]. Poštivanje okoliša više je od njegova ne-uništavanja, poštivanje traži i njegovu uporabu za dobre svrhe. Osobito mislim na poljoprivredni sektor, koji osigurava hranu ljudskim obiteljima. Nedopustivo je da milijuni ljudi po svijetu umiru od gladi dok se svakodnevno s naših stolova bacaju tone hrane. Poštovanje prirode traži priznanje da smo i sami njezin temeljni dio. Uz ekologiju okoliša potrebna je ekologija među ljudima, koja se sastoji u poštivanju osobe, što sam želio naglasiti u svojem današnjem obraćanju.

Rad je drugo područje u kojem se razvijaju ljudski talenti. Došlo je vrijeme za politiku koja će promicati zapošljavanje, a ponad svega se mora vratiti dostojanstvo radu osiguravanjem odgovarajućih radnih uvjeta. To znači da na nov način treba pomiriti tržišnu fleksibilnost s potrebom radničke stabilnosti i sigurnosti, što je neophodno za ljudski razvoj radnikâ. To znači i stvaranje povoljnog društvenog okruženja, koje neće biti usmjereno na iskorištavanje osoba, nego će jamčiti – upravo kroz rad – mogućnost podizanja obitelji i odgoja djece.

Isto tako, mora postojati zajednički odgovor na pitanje migracija. Ne možemo dopustiti da Mediteran postane veliko groblje! Brodovi koji svakodnevno pristižu u europske vode puni su žena i muškaraca kojima je potrebna pomoć i utočište. Nepostojanje zajedničke politike unutar Europske unije povećava rizik djelomičnog rješavanja problema, koje ne računa na ljudsko dostojanstvo imigranata, tako pospješujući robovski odnos prema radnicima i socijalne napetosti. Europa će biti sposobna suočiti se s problemima imigracije ako bude sposobna jasno prihvatiti vlastiti kulturalni identitet i donijeti odgovarajuće zakone, kako bi zaštitila prava europskih građana i osigurala prihvat imigranata. Samo ako bude sposobna provoditi pravedne, hrabre i ostvarive politike koje će pomoći zemljama porijekla u njihovom društvenom i političkom razvoju te njihovim naporima da razriješe nutarnje sukobe – što je glavni uzrok ovog fenomena; radije negoli provoditi politike motivirane vlastitim interesima, koje povećavaju i doprinose takvim sukobima. Moramo poduzeti mjere protiv uzrokâ, a ne samo protiv posljedica.

Gospodine Predsjedniče, Ekselencije, dame i gospodo zastupnici,

Potrebna je i svijest o vlastitom identitetu kako bi se započeo pozitivan dijalog sa zemljama koje su zatražile biti dijelom Unije u budućnosti. Osobito mislim na zemlje Balkana, za koje članstvo u Europskoj uniji može biti odgovor na toliko željkovani mir u regiji koja je mnogo propatila u posljednjim ratovima. Svijest o vlastitom identitetu neophodna je i za odnose sa susjednim zemljama, osobito onima koje graniče s Mediteranom, a od kojih mnoge proživljavaju nutarnje sukobe, porast vjerskog fundamentalizma i stvarnost globalnog terorizma.

Na vas zakonodavce spada zaštita europskog identiteta, kako bi građani vratili povjerenje u institucije Unije i u njezin temeljni projekt mira i prijateljstva. Znajući da „što više raste moć muškaraca i žena, veća je osobna i zajednička odgovornost“[12], potičem vas da pomognete Europi da otkrije najbolji dio sebe.

Nepoznat autor iz II. st. napisao je da su „kršćani u svijetu ono što je duša u tijelu“[13]. Uloga duše je da bude podrška tijelu, njegova savjest i povijesno sjećanje. Europa i kršćanstvo prožimlju se tijekom dvotisućljetne povijesti. Ta povijest nije bez sukoba, pogrješaka i grijeha, no stalno je vođena željom da se radi na dobro svih. To vidimo u ljepoti naših gradova, a još više u ljepoti tolikih djela ljubavi i konstruktivne ljudske suradnje na cijelom kontinentu. Velikim dijelom ova priča čeka da bude zapisana. Ona je naša sadašnjost i naša budućnost. Ona je naš identitet. Europa treba žurno ponovno otkriti svoj identitet kako bi rasla – kao što su to željeli njezini utemeljitelji – u miru i slozi, budući da i dalje nije oslobođena sukoba.

Dragi članovi Europskog parlamenta, došlo je vrijeme da zajedno gradimo Europu koja ne počiva na ekonomiji, nego na svetosti ljudske osobe, na nepovrjedivim vrijednostima. Graditi Europu koja hrabro prihvaća svoju prošlost i s povjerenjem gleda u budućnost, kako bi punim plućima i s nadom živjela sadašnjost. Došlo je vrijeme da napustimo ideju strašljive i samodopadne Europe, a oživimo i potaknemo Europu koja predvodi, nositeljicu znanosti, umjetnosti, glazbe, ljudskih vrijednosti i vjere. Europu koja kontemplira nebo i teži ka uzvišenim idealima. Europu kojoj je stalo, koja brani i štiti čovjeka, svakog muškarca i ženu. Europu koja sigurno i uporno korača zemljom, dragocjen orijentir za čitavo čovječanstvo!

Hvala.

——————————-

[1] Ivan Pavao II., Govor u Europskom parlamentu (11. listopada 1988.), 5.
[2] Ivan Pavao II., Govor Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe (8. listopada 1988.), 3.
[3] Usp. Benedikt XVI., Caritas in veritate , 7; Drugi vatikanski sabor, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes, 26.
[4] Usp. Kompedij društvenog nauka Crkve, 37.
[5] Usp. Evangelii Gaudium, 55.
[6] Benedikt XVI., Caritas in Veritate, 71.
[7] Isto.
[8] Usp. Evangelii Gaudium, 209.
[9] Benedikt XVI., Govor članovima Diplomatskog zbora (7. siječnja 2013.).
[10] Evangelii Gaudium, 231.
[11] Franjo, Opća audijencija (5. lipnja 2013.)
[12] Usp. Drugi vatikanski sabor, Gaudium et Spes, 34.
[13] Usp. Pismo Diognetu, 6.