“Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju” Mt 5, 5

Kada me tijekom nedavnog gostovanja u emisiji Susret u dijalogu na Hrvatskom radiju voditeljica upitala slažem li se s “nekim talijanskim i svjetskim medijima” koji pišu kako je nova pobudnica pape Franje, Gaudete et Exsultate, odgovor njegovim kritičarima, morao sam odgovoriti s jasnim “ne”.

Moj odgovor nije bio samo “ne” upućen medijskim analizama koje su u velikom broju pobudnicu promatrale (osobito dijelove o neognosticizmu i neopelagijanizmu) kroz leće teoloških prijepora prouzrokovanih prethodnom pobudnicom Amoris Laetitia. Moj odgovor bio je, prije svega, “ne” daljnjoj politizaciji Crkve koja, u većoj ili manjoj mjeri, traje od dana Drugog vatikanskog koncila (čineći ga gotovo neprekinutim 50-godišnjim saborskim zasjedanjem), osobito se razbuktavši tijekom Franjinog pontifikata.

Za tu politizaciju Crkve, podjele na sekularne pojmove “ljevice”, “desnice” i “centra” (ili ako baš hoćete “liberale”, “tradicionaliste” i “neokonzervativce”) krivi su mnogi, ali posebno su je potaknuli mediji (katolički i sekularni, tradicionalni, elektronski i društveni). Uzroci su brojni, ali trenutačno mi na pamet padaju dva: nedostatak pravih pojmova zbog čega novinari nerijetko (pre)uzimaju pojmove iz područja politike, ali i gubitak osjećaja za katoličko novinarstvo zbog njegove snažne sekularizacije, objektivizacije i, u današnjem vremenu, degradacije.

Često sam i sam tijekom rada na ovom portalu znao upasti u tu ljepljivu mrežu pisanja o “liberalima” i “konzervativcima”, “pravovjernima” i “hereticima”, promatrajući svećenike, biskupe i kardinale poput suca, gubeći osjećaj poštovanja ne samo za njihovu funkciju (koja zajedno s pripadajućim karizmama dolazi od Duha Svetoga) već i za samu ljudsku osobu.

Sličan proces započeo je u mojoj glavi i nakon objave nove Papine pobudnice (čiji je naslov na hrvatskom Radujte se i kličite) nakon što su u javnost izbile prve “kontroverzne točke” i komentari nekih katoličkih novinara. No onda sam napravio nešto na što potičem i druge katoličke vjernike (i ne samo njih) – pročitao sam pobudnicu.

U ovo, za Crkvu turbulentno vrijeme, kad fusnote i privatna pisma biskupskim konferencijama postaju ponekad i važnijima od samog teksta nekog crkvenog dokumenta, lako možemo zaboraviti kako Crkvu, a i samog Svetog Oca prvenstveno vodi Duh Sveti (naravno, u mjeri u kojoj mu se to dopusti).

Darovi (karizme) Duha Svetoga su neopozivi, a najveću karizmu vodstva (svećeničkog, proročkog i kraljevskog), kao i odgovornost za Katoličku Crkvu ima papa. A sam papa Franjo nam upravo u 10. točki pobudnice otkriva kome je ona upućena.

“… u ovoj pobudnici želio bih prvenstveno naglasiti poziv na svetost koji je Gospodin uputio svakome od nas, poziv koji on također upućuje tebi osobno (naglasci autorovi)”.

Radi se zapravo o pozivu na svetost, upućenom meni i tebi, biskupima, majkama, očevima, radnicima, umirovljenicima, zatočenima i slobodnima.

Čak i kad progovara o “modernim herezama” kako ih sam definira, neognosticizmu i neopelagijanizmu (radi se o poglavlju koje je u nekim medijima predstavljeno kao Papin odgovor “kritičarima”) on “ohrabruje sve da pred Bogom razmotre i razluče jesu li one prisutne u njihovim životima (naglasci autorovi)” (GE 62).

Neognostici i neopelagijanci nisu dva monolitna bloka neimenovanih papinih kritičara (s lijeva ili s desna), već se radi o suptilnim opasnostima koje prijete svakome od nas, a to je da počnemo vjerovati (i ponašati se kao) da naša svetost i spasenje ovise više o intelektu i stvarima koje činimo nego o Božjoj milosti.

U shvaćanju toga iznimno mi je pomoglo i to što sam, čitajući pobudnicu, uvidio kako su obje hereze suptilno prisutne u meni samome. S jedne strane traženje “skrivenog znanja” koje drugi nemaju, a koje dolazi od Đavla naspram mudrosti koju Otac daje kao dar; s druge strane gledanje drugih isključivo kroz prizmu zakona, a pronalaženje svakojakih opravdanja u vlastitu životu za nevršenje istog.

Papa Franjo je, osobno vjerujem, po nadahnuću Duha Svetoga prepoznao postojanje ovih opasnosti u vjerničkom puku koji mu je povjeren. Je li on pritom ciljao i na svoje “protivnike” nešto je što mi ne možemo niti znati niti trebamo nagađati.

Ono što trebamo je pročitati i razmatrati nad tekstom pobudnice i dopustiti da nas njena dubina, prožeta brojnim svetopisamskim citatima, citatima Crkvenih dokumenata i primjerima iz života svetaca, preobrazi i podrži na osobnom putu svetosti.

Počnimo stoga promatrati i ispravljati sebe, naše postupke, unutarnja raspoloženja i misli, pronađimo poziv i talente koje nam je Bog dao kako bi u ljubavi mogli vršiti “ono što treba, kad treba”. To je put svetosti, tog “najprivlačnijeg lica Crkve” (GE 9), koji predlaže nova papina pobudnica Gaudete et Exsultate, put koji neodoljivo podsjeća na ono što je govorio i sveti Josemaria Escriva, “apostol svakodnevnog života”: “Posvetiti vlastiti posao nije nešto neostvarivo, već je to zadaća svakog kršćanina… tvoja i moja.

– Dobro je to otkrio onaj strojar koji je rekao: „Radosnim do bezumlja čini me sigurnost da ja, rukujući tokarskim strojem i pjevajući, pjevajući mnogo – iznutra i izvana – mogu postati svet… Kolika je dobrota našega Boga!” (Brazda 517)

“Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!” Mt 5, 9 

*Pročitaje više: Ovo su neki od najzanimljivijih citata iz Papine nove pobudnice

Tino Krvavica | Bitno.net