Crvena zastava vijorila se u rukama pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića u utorak 7. listopada, dok je nekoliko studenata Studentskog zbora Filozofskog fakulteta vješalo plahtu s natpisom „Proleteri svih zemalja, ujedinite se!“ na pročelje zgrade tog istog fakulteta.

Kako sami kažu, tijekom dana je nekoliko njih, golobradih i golorukih, uspjelo obraniti navedene simbole od „osmorice muškaraca naoružanih pendrecima“, u čemu ih je podržala i dekanica fakulteta Vesna Vlahović-Štetić, kazavši javno kako je namjera Studentskog zbora bila „simbolički obilježiti jednu obljetnicu koja se ovih dana, na različitim mjestima i na različite načine, obilježava u čitavom svijetu“, nazvavši njihovo isticanje „simboličkim činom“.

Prvo sam guglao obilježavanje oktobarske revolucije u Ukrajini, zatim sam pokušao isto to, ali u Rusiji, pa sam se prebacio na neke zapadne države koje bi možda bile manje sramežljive, dok mi napokon nije došlo do glave – možda je pogriješila; možda se samo zbunila, i zapravo je htjela reći da njezinu apologiju obilježavanja obljetnice početka totalitarnog režima takvim simbolima treba smatrati „simboličkim činom“.

Teško mi je simboličkim označiti obilježavanje događaja nakon kojeg su ubijeni trinaestogodišnji dječak Aleksej i njegove tri starije sestre, sve mlađe od dvadeset i dvije godine, samo zato što su po prirodi stvari bili djeca ruske carske obitelji. No samo njezino opravdanje možda treba uzeti simbolički – na nekoj transcendentnoj razini dekaničin odgovor može se shvatiti racionalno neuhvatljivim, pa nam zapravo izmiče različitim značenjima obremenjena stvar na koju upućuje.

No, kad sam već spomenuo Ukrajinu, onda ću pokušati dokučiti apstraktni koncept koji je simbolički obilježen tog utorka na Filozofskom (kad mi je već neuhvatljivo simboličko značenje dekaničina opravdanja) u odnosu na semantički prostor u kojem je nekoliko milijuna Ukrajinaca ubijeno pod tim simbolima. Imao sam priliku doći u kontakt s nekoliko ukrajinskih studenata i studentica koji studiraju ili su nedavno studirali u Hrvatskoj. Mirno, ali duboko uzrujano, na jako dobrom hrvatskom jeziku, jedna od njih kaže: „Ne znam što bih rekla. Ovo je za mene šok. Ako su studenti politički aktivni, oni bi barem trebali znati što je ta ideologija i njezinu povijest…“. Povijest je pak nemilosrdna. Između 7 i 10 milijuna Ukrajinaca, uglavnom seljaka, pomrlo je od gladi koju je uzrokovao režim sovjetske vlasti pod Staljinovim vodstvom.

Provedena je nasilna kolektivizacija i svi su izvori hrane bili oduzeti pod prijetnjom smrću; kretanje je bilo ograničeno, a sloboda i ljudska prava nepoznati pojmovi revolucionarima koji su djelovali pod sloganom „Mir, kruh, zemlja“. Simbolički slogan doduše nije govorio ništa o tome o čijem je kruhu bila riječ… Onaj koji bi sakrio šaku žita za sebe ili svoju obitelj bio je strijeljan, neovisno o tome je li riječ o odraslom čovjeku ili o djetetu. Svjedočanstva o genocidu spominju sablasne muke pod kojima su se očajne izgladnjele žrtve prepuštale jedenju pasa, a naposljetku i – kanibalizmu. Jedan od plodova Oktobarske revolucije dugo je bio zataškavan u zapadnom svijetu od novinara, političara i kulturnjaka. Ukrajinski Holodomor ili Gladomor (što znači „umoriti glađu“) danas je pak priznat kao genocid usmjeren protiv ukrajinskog naroda. Nije označen kao simbolički, nego genocidni čin.

No nisam želio pisati o žrtvama totalitarnog režima koji obilježava mikro-djelić studenata Filozofskog koji žive proleterski studentski život pod kapom besposlenih „frontaša“ i sličnih nevažnih udruga i stranki, sve pod zaštitom same dekanice fakulteta. Radije bih potaknuo većinu studenata, osobito onih koji su vjernici, da potraže neke od službenih crkvenih tekstova o totalitarnim režimima 20. stoljeća, kako bi možda sami istražili odnose takvih režima prema slobodi i dostojanstvu svakog čovjeka te bili ohrabreni u svakodnevnom susretu sa simbolima istih.

Među mnogim tekstovima i dokumentima spomenuo bih ukratko encikliku Rerum Novarum, u kojoj papa Lav XIII. dvadesetak godina prije krvoločne revolucije kritizira socijalističke metode rješavanja problema siromaštva u kojima je prepoznao opasnost od sijanja klice zavisti među siromašnom klasom, dok je rješenje vidio u osobnoj odgovornosti svakog pojedinca prema načelima ljubavi, pravednosti i kršćanskog morala. Moglo bi se reći da je prepoznao klicu grijeha u duhovnoj dimenziji jedne apstraktne ideje koja će proizvesti neke od najvećih zločina u krvavom 20. stoljeću.

Kasnije će u fašističkoj Italiji papa Pio XI. osuditi sve totalitarne režime u enciklici Non abbiamo bisogno, jasno ih odjeljujući od katoličkog svjetonazora po brojnim pitanjima javnog društvenog, vjerskog, moralnog i odgojnog djelovanja, misleći prvenstveno na fašističko povezivanje s Crkvom, zbog čega je Crkva trpjela velike progone od države, ali i na marksističko-lenjinistički i nacional-socijalistički režim.

Nakon pada komunizma Crkva je jasno verbalizirala grešne plodove apstraktnih ideja reprezentiranih crvenim simbolima u enciklici Centesimus annus: partija kao vrhunska nositeljica revolucionarne svijesti naroda (drugim riječima, kao apsolutni mehanizam nasilne indoktrinacije mase), negacija objektivne istine koja je zamijenjena interesnom istinom u službi podjarivanja interesnih i klasnih sukoba (čije se posljedice u reakcionarnom smislu u mnogočemu tek danas počinju nazirati), negacija naravnog dostojanstva osobe, negacija urođenih i neotuđivih prava svakog čovjeka pred pozitivističkim pravom koje postaje državno sredstvo upravljanja pojedincem pod koprenom kolektivnog (i proizvoljnog) dobra, zamjena moralne savjesti pojedinca totalitarnim društvenim normativom. Vrijednostima ljudskih, vjerskih i moralnih sloboda i odgovornosti, suprotstavljena je revolucionarna borba u kojoj jedna strana, ponekad simbolički, ponekad doslovno, drugoj odrubljuje glavu. Klica zavisti o kojoj je papa Lav XIII. govorio još u pretprošlom stoljeću izrasla je u stablo s gorkim trulim plodovima, a promatrajući suvremena društvena zbivanja u zapadnim zemljama, možemo primijetiti da neki plodovi tek počinju sazrijevati.

Nemoguće je promatrati odnos Crkve prema „vrijednostima“ koje su ostvarene pod prezentacijom simbola s početka teksta, a ne spomenuti sv. Ivana Pavla II., koji je u jeku komunizma u različitim dokumentima isticao osnovna načela ljudskog života i dostojanstva. Mržnje totalitarnih struktura vlasti prema njemu nije nedostajalo, dok je on koristio svaku priliku kako bi svojim sunarodnjacima, ali i svim ostalim narodima koji su živjeli pod praktičnom primjenom transcendentalnih koncepcija proizašlih nakon Oktobarske revolucije, uputio molitvu za obnovom zemlje i naroda pod vodstvom Duha Svetoga. Taj isti Duh Sveti kojega je svetac zazivao, ranije je vjerojatno bio milost po kojoj je mladi Wojtyła bio poguran za nadbiskupa Krakova, ponajviše zato što kao umjetnik i intelektualac (simbolički primijetimo i to da je bio student Filozofskog fakulteta u tom istom gradu), umjerenog i neagresivnog ponašanja, tada nije predstavljao političku prijetnju državi. Jedan od najvažnijih događaja zbio se 5. svibnja 1978., kad je kao novoizabrani papa posjetio svoju rodnu Poljsku, poljubivši zemlju po izlasku iz aviona i time, ako si smijem dopustiti simbolički pogled, poljubio patnju svog naroda. Ohrabrenje koje je izrekao u propovijedi, u riječima o ljudskom dostojanstvu, ljubavi prema bližnjemu i solidarnosti, snažno se urezalo u srca milijuna ljudi koji su počeli spontanom pjesmom zazivati Boga u svojoj zemlji i u svojim školama (!) – my chemy Boga! – tim više ima ironije u ovoj poruci koja izaziva nemir suvremenim kvazi-revolucionarima s plahtama protiv „klerikalizacije obrazovanja“. Simbolika, simbolika posvuda.

Svaka čast onim studentima koji su pokazali više integriteta od dekanice i Studentskog zbora, osudivši javno simbole krvave revolucije, kao i sve zločinačke posljedice tog i svih drugih totalitarnih režima. Na leđima je tih studenata da Filozofski fakultet konačno „bastionom humanističke“, a ne pseudo-progresivne „misli“.

Odakle nabolje krenuti nego od riječi sv. Ivana Pavla II., nekada mladog studenta Filozofskog fakulteta: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu! Neka se njegovoj spasonosnoj snazi otvore državne granice, ekonomski i politički sustavi, široka polja kulture, uljudbe i razvoja. Ne bojte se! Krist zna ‘što je u čovjeku’. Samo on to zna!“ U tim je riječima simboličko dodirnulo doslovno. „Ne bojte se!“

Maroje Burum | Bitno.net