'ČUDOM ŽIV'

Don Tom Uzhunnalil za Bitno.net: Moje oslobođenje iz ruku ISIL-a znak je Božje svemoći

“Mislim da me Bog koristi kao oruđe… Oruđe da bi ljudi shvatili kako Bog i dalje sluša njihove molitve i uslišava ih. Poručuje im da ne trebaju odustajati, čak i kada naši problemi izgledaju nerješivi. Bog me je iskoristio, moju patnju, da bi to pokazao“

Indijski salezijanac Tom Uzhunnalil zna ponešto o patnji i o tome kako ona dovodi Bogu.

„Bez obzira na to je li riječ o patnji koja je rezultat nečega što su drugi izazvali u našim životima ili o spletu nesretnih okolnosti, ona uvijek ljude usmjerava Bogu. Kako bi od Njega i po Njemu crpili snagu“, kaže nam.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovaj redovnik družbe koju je krajem XIX. stoljeća utemeljio sv. Ivan Bosco u Hrvatskoj je dobro poznat među katoličkim vjernicima. Prije svega, zato što su molili za njega. Naš je portal iscrpno izvještavao o dramatičnoj priči sa sretnim završetkom kroz koju je don Tom prolazio od momenta kada su ga u ožujku 2016. oteli teroristi ISIL-a.

Podsjetimo, to se dogodilo nakon strašnoga pokolja u kojem su teroristi u glavnom gradu Jemena Adenu upali u starački dom koji su vodile sestre Misionarke ljubavi i potom ubili ukupno 16 ljudi, među njima i četiri redovnice. Don Tom, koji je bio duhovnik sestrama, iz nekog još uvijek svima čudesnog i neobjašnjivog razloga nije tada ubijen nego su ga teroristi uzeli sa sobom.

Bio je to početak zatočeništva koje je trajalo ukupno 557 dana (kojih je većinu don Tom proveo s povezom preko očiju i svezanih ruku) tijekom kojih je salezijanac ustrajno molio za sve pobijene u strašnom pokolju, ali i za teroriste koji su ga oteli.

Kao što znamo, don Tom je zahvaljujući naporima vatikanske, indijske i još nekoliko diplomacija oslobođen u rujnu 2017. Par mjeseci nakon toga, u audijenciju ga je primio papa Franjo.

Svijet su tada obišle fotografije na kojima se salezijanac klanja pred Papinim nogama, a ovaj ga podiže i ljubi mu ruke koje su toliko dugo bile svezane u zatočeništvu.

Kao što vjerojatno većina čitatelja našega portala već zna, don Tom je sredinom prošloga mjeseca boravio u Hrvatskoj i BiH. Došao je svjedočiti o svom zatočeništvu i njegovim duhovnim plodovima (da, dobro ste pročitali), a s njegovim dolaskom poklopilo se i objavljivanje njegove knjige koju je objavila Salesiana i koja se u hrvatskom prijevodu zove „Čudom živ: 557 dana u rukama ISIL-ovaca“.

Kako su, zapravo, započela ta njegova svjedočanstva koja on daje, pa sada već po cijelome svijetu?

Nakon puštanja iz zatvora, Misionarke ljubavi iz Berlina zvale su ga u svoju zajednicu da bi im svjedočio o mučeničkoj smrti njihovih sestara (inače, taj događaj je opisan i u samoj knjizi) i svom zatočeništvu. Njegovo je svjedočanstvo bilo takvo da je nakon njega poglavarica berlinskog samostana don Tomu rekla kako bi bilo dobro da svoja duhovna iskustva prenese i drugima. Nakon posjeta u još nekoliko zajednica, na adresu njegova provincijala stizali su sve češći pozivi don Tomu.

Provincijal je tada donio dvije odluke: don Tom će napisati knjigu o svome zatočeništvu, a zatim će krenuti obilaziti svijet, uglavnom u organizaciji svoje salezijanske subraće, i svjedočiti. Indijac je poslušao (iako, kako kaže, nije nikada razmišljao o pisanju knjige). Sada ima dogovorene termine sve tamo do svibnja iduće godine.

„Mislim da me Bog koristi kao oruđe“, kaže nam don Tom.

„Oruđe da bi ljudi shvatili kako Bog i dalje sluša njihove molitve i uslišava ih. Poručuje im da ne trebaju odustajati, čak i kada naši problemi izgledaju nerješivi. Bog me je iskoristio, moju patnju, da bi to pokazao.“

To je prvi snažni duhovni plod njegova zatočeništva. Poruka koja nam vraća u um i srce spoznaju da molitva – pomaže. Da je živi Bog među nama, da nas sluša. Njegovo zatočeništvo i potom njegovo oslobođenje to dokazuju.

Čovjek koji boluje od šećerne bolesti čitavu polovicu svoga zatočeništva proveo je bez inzulina. Nakon tih devet mjeseci teroristi su mu nabavili neki lijek koji ga je spasio. Razdoblje provedeno bez inzulina ostalo je bez ikakvih posljedica, što je medicinsko čudo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Vaše molitve bile su moj inzulin“, rekao je na jednom od susreta u Hrvatskoj.

„Znam da je moje oslobađanje mnogima bilo znak Njegove svemoći“, rekao nam je u razgovoru.

„Upoznao sam čak i hinduse koji su mi rekli kako sada vjeruju u kršćanskog Boga. Naravno, to zatočeništvo bila je velika trauma i za mene i za moju obitelj. Ali, ono što je nastalo kao plod svega toga jest snažna poruka o Božjoj nazočnosti i moja nova misija koja se sastoji u tome da tu poruku širim. Zato sam ovdje među vama.“

Drugi važan plod njegova zatočeništva, važna poruka koju nam želi prenijeti jest ona o oprostu.

Ljudi iz Salesiane došli su na genijalnu ideju kada su njegov boravak u Hrvatskoj povezali s hrvatskim zatočenicima Domovinskog rata.

Potpisnik ovih redova nazočio je jednoj prekrasnoj večeri u crkvi Svete Mati Slobode na Jarunu kada su pred okupljenima, među kojima je bilo puno hrvatskih branitelja, svjedočili don Tom i vukovarski branitelj Stipo Mlinarić, zarobljenik srpskih logora.

Mlinarić i Uzhunnalil pričali su te večeri o paklu svojega zatočeništva. A zatim su pričali o tome kako su oprostili onima koji su ih zatočili. Pričali su o oprostu prije nego su, zajedno sa svima drugima u crkvi, kleknuli pred Presvetim sakramentom i molili za snagu.

„Netko ti je nešto loše učinio, ta te misao muči, proganja, čini te nepovjerljivim prema drugima“, priča nam salezijanac dan kasnije.

„Nepovjerenje i nesposobnost oprosta narušava naš unutarnji život. Ali, kada počnemo te ljude blagoslivljati, kada se počnemo moliti za njih, kada smo možda i u prigodi učiniti neko djelo milosrđa za njih, onda nas to oslobađa. Od svake patnje koju sami sebi namećemo. Isus nas je učio koliko je oprost važan, pokazao je to i primjerom kada je molio za one koji su ga raspeli.“

Ali, što s pravednošću? Što s činjenicom da oni koji su nam učinili nažao nisu spremni za pokajanje? Mlinarić je te večeri govorio kako je oprostio onima koji su ga zatočili, ali i kako nije odustao od toga da želi čuti priznanje da su mu učinili nažao. I njegovom bratu kojeg su ubili na Ovčari.

Salezijanac pažljivo sluša moje pitanje i potom odgovara, birajući svaku riječ. Ne zaboravimo, govorimo o čovjeku koji je dobar dio zatočeništva proveo moleći krunice za spasenje islamističkih terorista koji su ga strpali u tamnicu.

„Događa se da čak i u situacijama kada ona strana koja nas je povrijedila pokazuje kajanje mi ne oprostimo istinski. Onda taj mir ne dolazi u naše srce. Potrebna je duboka molitva.“

Zastaje i nastavlja:

„Teško je odgovoriti na zahtjevnosti pravde. Postoji pravda ‘oko za oko, zub za zub’. To je stara vrsta pravde. Ako želimo da nas ona vodi u oprostu, onda nećemo nikamo dospjeti. Ali, ako vjeruješ u Božju milost i njegovu snagu da osobu koja je učinila nešto zlo dovede do kajanja, onda je to nešto drugo. Logika ‘netko je uništio moj dom i sada ću ja uništiti njegov’ funkcionira na ljudskoj razini. Ali, tu nije riječ o istinskoj pravdi nego o nastavku patnje. Ona parabola o radnicima u vinogradu koji su jednako dobili iako su različito radili, to je slika za razmatranje nad različitosti ljudskog i božanskog poimanja pravde. Bog nam daje onoliko koliko treba. Nema bolje pravde od božanske koja ide iznad svake kalkulacije pa i one ekonomske. Čitave su teološke i filozofske knjige napisane o tome: božanska je pravda najbolja pravda.“

Tijekom spomenute večeri don Tom je govorio i o lijepim dojmovima koje su mu ostavili prizori iz crkvi u Hrvatskoj i BiH.

„U drugim državama gdje svjedočim, u crkvama vidim uglavnom starije ljude. Jako malo mladih ljudi, djece skoro da nema. Ovdje sam u crkvama vidio čitave obitelji. Mladi ljudi aktivno sudjeluju u sakramentalnom životu, što rijetko viđam na Zapadu. Nadam se kako cijenite to što vaša mladež živi s Gospodinom i crpi snagu iz molitve i sakramenata i na tom temelju grade svoj život. Vidi se kako su dobili dobar odgoj, kako su naviku molitvenog života dobili u svojim obiteljima“, kaže nam.

Hrvatska mladež, nastavlja, za neko divno čudo međusobno razgovara, smije se i šali. Na Zapadu uglavnom sjede i gledaju u mobitel.

„Svatko radi ono što ga čini radosnim“, smije se salezijanac.

U kušnji upasti u raspoloženje „mesijanskog mentaliteta“ u ime svih katolika u Hrvatskoj, ipak se savladavam i pitam don Toma ne misli li kako je činjenica da se Hrvatska, u određenom smislu, još oporavlja od traume rata za neovisnost i da je upravo to čini raspoloživom za Isusove poruke žrtve i otkupljenja koje on prenosi?

„Čim sam došao u crkvu na Jarunu i vidio spomen-obilježja za pale branitelje, shvatio sam koliko je važna vaša prošlost. Sinoć sam rekao jednu stvar: najbolji način da se odužite vašim palim borcima jest da napravite isto što i oni – žrtvujete se za bližnjega i domovinu“, kaže i nastavlja:

„Bol koju su ljudi prošli ovdje itekako je povezana s njihovim predanjem Bogu, s načinom na koji čvrsto stoje uz Njega. U mojoj rodnoj Indiji, u pokrajini Kerali gdje sam rođen, prošle se godine dogodila velika poplava koja je ljude zbližila. Ljudi su pomagali jedni drugima, zaboravili na međusobne razlike, i bili su zajedno dok je njihove domove preplavila voda. Oni koji su imali automobile, oni bogatiji, ništa im to nije značilo jer su svi automobili bili pod vodom. Sve te situacije približavaju nas Bogu koji sve kontrolira, nad svime ima moć, ali približava nas i drugome čovjeku, našem bližnjem.“

Tako priča redovnik koji je u zatočeništvu, u tamnici, pronašao svoj put do još veće i punije slobode.

Tekst: Goran Andrijanić/Foto: Marin Škarica | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 5. studenoga 2019.

Možda vam se svidi