RAZMIŠLJANJA O ČISTILIŠTU (5)

10 najčešćih zabluda o čistilištu

Zablude o tome što to Katolička Crkva doista poučava o čistilištu često su temelj prigovora protestanata. Oslobodite ih tih zabluda i na dobrom ste putu pomoći im uvidjeti istinu o ovome važnome biblijskom nauku.

Dante

1. “Čistilište je samo pobožna predaja i nije dio katoličkog nauka.”

Čistilište je dio službeno objavljenoga nauka Katoličke Crkve. Ono je dio pologa vjere “koji je jednom zauvijek predan svetima” (Jd 3) još od vremena apostolâ. Čistilište je dio svete Predaje Crkve; jasno je izraženo u Svetome pismu; jasno su ga naučavali crkveni sabori kroz povijest i crkveni oci u prvim stoljećima.1 Katolička Crkva uči da je čistilište privremeno stanje čišćenja kojem su podložne duše ljudi preminulih u stanju milosti i prijateljstva s Bogom (usp. Rim 11,22), ali u kojima se zbog grijeha, neuredne privrženosti stvorenjima, još kriju tragovi njegovih vremenitih posljedica i čija volja još nije u potpunosti sjedinjena s Božjom voljom. To čišćenje u sebi uključuje i trpljenje (sveti Pavao koristi se analogijom ognja kako bi to naglasio), budući da Božja ognjena ljubav “sagorijeva” sve nečistoće koje su mogle preostati na duši. Jednom kada se ovo dovrši, duša ulazi u Božju prisutnost, blaženo gledanje, u kojem savršeno blaženstvo neposrednoga promatranja Boga licem u lice traje zauvijek.

2. “U Bibliji se nigdje ne spominje čistilište.”

Iako se sama riječ “čistilište” ne spominje u Bibliji, mnogi se nekatolici iznenade kad otkriju da je učenje u pogledu čistilišta očito prisutno u njoj, i to prešutno i izričito. Međutim, prije nego što razmotrimo dokaze iz Novoga zavjeta, obratimo pozornost na glavni starozavjetni odlomak koji ukazuje na stvarnost ublažavanja (tj. umanjivanja) trpljenja preminule osobe molitvama i žrtvama koje se na zemlji prikazuju u njihovo ime.

Dvanaesto poglavlje Druge knjige o Makabejcima sadrži epizodu u kojoj se u hramu prikazuju žrtve u ime poginulih vojnika koji su počinili grijeh praznovjerja. Poglavlje završava ovim riječima:

Nato je sabrao [Juda Makabejac] oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi. (2 Mak 12,43–45)

Na žalost, budući da neki nekršćani (uključujući većinu protestanata) Drugu knjigu o Makabejcima pogrješno isključuju iz starozavjetnoga kanona, navođenjem toga odlomka kod njih ne ćemo polučiti veliki uspjeh. Jednako bismo im tako mogli navesti i nešto iz žutoga tiska. Okrenimo se stoga sada Novome zavjetu.

Evanđelje po Luki 16,19–31

U 16. poglavlju Evanđelja po Luki Krist spominje treće stanje nakon smrti – koje nije ni nebo, ni pakao – a u pogledu kojeg govori o privremenim sudbinama Lazara i bogataša:

Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: “Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.” Reče nato Abraham: “Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.” Nato će bogataš: “Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.”

Kaže Abraham: “Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!” A on će: “O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.” Reče mu: “Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.” (Lk 16,19–31)

Gdje su to bili Lazar i bogataš?

Jasno je da Abraham i Lazar nisu bili u paklu, ali nisu bili ni u nebu. Sjetite se, Gospodin Isus Krist tada još nije umro na križu, stoga su vrata neba još bila zatvorena svim onim pravednim muškarcima i ženama koji su umrli prije Kristova spasonosnog djela (usp. 1 Pt 3,18–20; 4,6). Ti su se ljudi nalazili na posebnu mjestu iščekivanja (onom koje teolozi ponekad nazivaju “limbom otaca”). To je bilo mjesto (ili stanje) na kojem su duše pravednika tjeskobno iščekivale Kristovu otkupiteljsku žrtvu na križu koja im je trebala omogućiti konačan ulazak u nebo.2

Obratite pozornost na nešto neobično u ovom odlomku: Krist nam govori da se bogataš zalagao za svoju braću koja su još bila živa. Upravo nam Krist daje dokaz preminule osobe koja zagovara u ime živih.

Iz ovoga bismo sada mogli zaključiti da bogataš, iako se nalazio na mjestu “vatrenih muka”, možda ipak nije bio u paklu u koji odlaze proklete duše (usp. Mt 25). Na kraju krajeva, proklete duše su nesposobne pokazati iskreno milosrđe, a bogataš je to očito učinio. Moguće je da se on zapravo nalazio u stanju čišćenja, budući da je molio za svoju braću.

Evanđelje po Mateju 12,32

U ovom odlomku Krist spominje grijeh koji se ne će oprostiti “ni na ovom svijetu ni u budućem”, čime je dao naslutiti da će neki grijesi biti oprošteni nakon smrti (sveti Augustin je ovaj odlomak rastumačio na način kao da se odnosi na čistilište u svojem djelu O državi Božjoj, 21;24,2). Na sličan način, svoj govor o opakom sluzi Krist zaključuje činjenicom da je on, čak i nakon što mu je kralj otpustio njegov dug, ipak bio bačen u tamnicu zato što je loše postupao prema svojemu drugu i da mu je bilo rečeno:

“Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?” I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. (Mt 18,32–34)

Zatim nas Krist još i ovako upozorava:

Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu. (Mt 18,35)

Ponovno se dotičući ove teme, sveti Petar govori o dušama koje “u tamnici” iščekuju ulazak u nebo (usp. 1 Pt 3,18–19; 4,6). Postupak očišćenja koji mi katolici nazivamo “čistilištem” (od latinske riječi purgare, što znači “čistiti” ili”očistiti”) u sebi uključuje trpljenje, ali ono je nužno kako bi nas Bog učinio čistima, očišćenima i potpunima, spremnima susresti se s njime oči u oči.

3. “Prvi kršćani nisu vjerovali u čistilište.”

Jesu, zaista su vjerovali. Uz mnoštvo biblijskih navoda o čistilištu, važno je shvatiti da je u taj nauk Crkva u prvim stoljećima općenito vjerovala i naučavala ga. To znači da su u čistilište – koje nipošto nije, kako većina protestanata vjeruje, “katolički izum” – Kristovi sljedbenici vjerovali od samoga početka.

Najizričitiji izvanbiblijski dokaz za vjerovanje u nauk o čistilištu u drevnoj Crkvi možemo pronaći u njezinoj liturgiji. Razne euharistijske liturgije i u istočnim i u zapadnim Crkvama bez izuzetka su sadržavale najmanje jedan memento mori, “spomen na pokojne”.

Razmotrimo sljedeće: ako su mrtvi u nebu ili u paklu, onda nema smisla za njih moliti. Ako su u nebu, molitva im nije potrebna; ako su, pak, u paklu, molitva im ne može pomoći. Pa ipak, Crkva je već onda znala, kao što zna i danas, da postoji “srednje stanje” u kojem oni koji umru u stanju milosti i koji su sigurni da će se spasiti mogu imati koristi od naših molitava, “srednje stanje” čistilišta.

Katolički povjesničar Edward J. Hanna ističe značajni povijesni dokaz drevnosti kršćanskoga vjerovanja u čistilište:

Učenje otaca i obrasci koji se koriste u crkvenoj liturgiji svoj su izraz pronašli u starokršćanskim spomenicima, posebno onima koji se nalaze u katakombama. Na grobovima vjernika bile su upisane riječi nade i molbe za mirom i spokojem; a kad bi došla godišnjica njihove smrti, vjernici bi se okupili oko grobova preminulih kako bi posredovali za one koji su otišli prije njih. Kad povučemo crtu, ovo se ni po čemu ne razlikuje od vjere koju je izrazio Tridentski sabor (25. sjednica, “O čistilištu”) i o kojoj natpisi u katakombama bez ikakve sumnje svjedoče.3

Crkveni oci su bili nepopustljivi po pitanju postojanja čistilišta. Oko godine 392. sveti Ivan Zlatousti pisao je o potrebi kršćana da svojim molitvama pomognu dušama preminulih vjernika:

Pružajmo im pomoć i obnavljajmo im spomen. Ako su Jobovi sinovi bili očišćeni žrtvom svojega oca,4 zašto bismo sumnjali da će naši prinosi za pokojne tim pokojnicima pružiti neku utjehu? Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.5

I sveti Augustin je često pisao o čistilištu i potrebi prikazanja molitava za pokojne. Osim što je time pokazao da on osobno priznaje, jednako kao i Crkva u prvim stoljećima, da je Druga knjiga o Makabejcima dio starozavjetnoga kanona, koji je pak dio nadahnutoga Svetog pisma, on sažima učenje Crkve u prvim stoljećima o čistilištu i molitvama za one koji su umrli u Kristu:

U knjizi o Makabejcima možemo pročitati kako je za mrtve bila prinešena žrtva.6  Međutim, unatoč tome što se to ne spominje nigdje u starozavjetnim tekstovima, autoritet opće Crkve, koja je jasna po ovom pitanju, ima nemalu težinu, gdje u molitvama svećenika upućenima Bogu i njegovu oltaru pohvala mrtvih ima svoje mjesto.7 

Zapisi o čistilištu nekih drugih crkvenih otaca:

sveti Ambrozije, Govor 20 o psalmima, 117;

sveti Jeronim, Tumačenje o Amosu, 100,4;

sveti Augustin, Tumačenje psalama, 37;

sveti Ćiril Jeruzalemski, Kateheze, 5,9;

papa sveti Grgur Veliki, Razgovor 4, 39;

Origen, Homilija 6 O Knjizi Izlaska;

sveti Gregorije Nisenski, Govor o pokojnima (382. god.);

sveti Ivan Zlatousti, Homilije na poslanicu Filipljanima, 3,4–10 (398. god.);

Serapion, Euharistijska molitva, 13,1–27 (350. god.).

Kršćani su oduvijek molili za pokojne zato što su znali, naučivši to upravo od apostolâ, da se mnogi – zapravo većina – od onih koji umru u stanju prijateljstva s Bogom svejedno moraju podvrgnuti čišćenju koje podrazumijeva trpljenje. Molitve za našu preminulu braću i sestre u Gospodinu mogu im pomoći tako što će im olakšati, pa čak i skratiti to trpljenje.

4. “Čistilište je mjesto kamo ljudi idu kako bi im Bog dao ‘drugu priliku’.”

Čistilište nije mjesto kamo ljudi idu kako bi im Bog dao “drugu priliku”, kao što jasno piše u Heb 9,27: “I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud…” Osim toga što se na ovaj redak možemo pozvati kad netko spomene reinkarnaciju, on nam također dobro razjašnjava i činjenicu da čistilište nije neka vrsta “druge prilike”.

U Katekizmu Katoličke Crkve ovako stoji:

Smrt je svršetak čovjekova zemaljskog hodočašća, svršetak vremena milosti i milosrđa koje mu Gospodin pruža da ostvari svoj ovozemni život prema Božjem nacrtu i da odredi svoju konačnu sudbinu…

Smrt je svršetak ljudskog života kao vremena otvorena primanju ili odbijanju milosti Božje koja se očitovala u Isusu Kristu. Novi zavjet govori o sudu poglavito gledom na konačni susret s Kristom o njegovu drugom dolasku, ali u više navrata potvrđuje također neposrednu nagradu ili kaznu nakon smrti, koja će biti dodijeljena svakome prema njegovim djelima i njegovoj vjeri.8 

Čistilište nije mjesto na kojem završe ljudi koji su “predobri” da bi otišli u pakao, a “nedovoljno dobri” da bi otišli u nebo. Ovo je treća općenita pogrješka u vezi s ovim naukom. Kad je riječ o spasenju, ne postoji nešto što bismo mogli nazvati “sredinom”. Kao što je Krist objasnio svojim učenjem o ovcama i jarcima u Mt 25,31–46, samo su dva konačna vječna odredišta, nebo i pakao. Sveti Pavao to naglašava kad kaže:

[Bog] će uzvratiti svakom po djelima: onima koji postojanošću u dobrim djelima ištu slavu, čast i neraspadljivost – život vječni; buntovnicima pak i nepokornima istini, a pokornima nepravdi – gnjev i srdžba! (Rim 2,6–8)

5. “To je mjesto gdje duša radi, zaslužuje ili bilo što drugo čini da joj se Bog smiluje.”

Čistilište nije mjesto gdje duša radi, zaslužuje ili na bilo koji drugi način čini nešto kako bi se očistila; sve čišćenje koje se u čistilištu zbiva Bog čini duši. Oni koji odlaze u čistilište sigurni su da će se spasiti; oni ništa ne moraju činiti – sve čini Krist u milosrdnomu činu priprave svojih ljubljenih kako bi mogli biti pripušteni svadbenoj gozbi. U Katekizmu stoji:

Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.9  

Čistilište je konačan tijek11 čišćenja koji vrši Bog svojom ognjenom ljubavi na duši osobe koja je umrla u stanju milosti i koja je određena za nebo. Čistilište nema nikakvu poveznicu s beskonačnom kaznom (paklom) koju smo zaslužili vlastitim grijehom. Samo je Isus Krist, svojom spasonosnom smrću na križu, sposoban okajati i oprostiti vječne kazne koje smo zaslužili vlastitim grijesima. Čistilište se bavi popratnim posljedicama grijehâ koje su možda preostale.

U 1 Kor 3 sveti Pavao opisuje ovo konačno čišćenje12 koje Bog vrši na duši preminuloga kršćanina, kao tijek koji u sebi uključuje trpljenje:

Po milosti Božjoj koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi naziđuje; ali svaki neka pazi kako naziđuje. Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj. (1 Kor 3,10–15)

Čistilište čisti svu nečistoću koja se prilijepila za dušu, stvari koje sveti Pavao metaforički opisuje kao zapaljive materijale poput “drva, sijena i slame”. Nasuprot tome, čovjekova dobra djela – koja sveti Pavao uspoređuje sa “zlatom, srebrom i dragim kamenjem” – bit će očišćena i sačuvana.

6. “Isus je umro na križu zbog naših grijeha, prema tome nitko ne treba u čistilište.”

Sjetite se što piše u KatekizmuOni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.13

Ovo se odnosi na činjenicu o nebu koja kaže da “u nj neće unići ništa nečisto i nijedan tko čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Jaganjčevoj knjizi života” (Otk 21,27).

Zašto u nebo ne može ući ništa nečisto? Prorok Habakuk kaže da je to zato što je Bog sama svetost i on ne će dopustiti da oni koji budu s njim u nebu budu išta manje doli sveti i besprijekorni: “Prečiste su tvoje oči da bi zloću gledale [Gospodine]. Ti ne možeš motriti tlačenja” (Hab 1,13). Ono što uklanja tu nečistoću jest ono što Crkva naziva čistilištem – nešto potpuno drukčije od kazne kojom su kažnjeni prokleti.

Ironično je što se ni sama Katolička Crkva nije puno “službeno” izjašnjavala o čistilištu, nauku koji je nerazrješivo povezan s katolicizmom. Na Tridentskom saboru (1535.–1548.) Crkva je odredila službenu definiciju nauka o čistilištu. Evo što kaže Tridentski sabor:

Budući da je Katolička Crkva, poučena Duhom Svetim, na temelju Svetog pisma i stare predaje otaca, učila na svetim saborima i u novije vrijeme na ovom ekumenskom saboru, da postoji čistilište, te da se dušama koje se tamo nalaze pomaže molitvama vjernika, posebno pak [Bogu] prihvatljivom oltarskom žrtvom: sveti sabor naređuje biskupima da naučavaju i nastoje da se posvuda marljivo propovijeda, kako bi svi Kristovi vjernici vjerovali i držali se zdravog učenja o čistilištu koje su predali sveti oci i sveti sabor. 5. sjednica, 4. prosinca 1563.

Budući da je Bog, samo je Krist onaj koji može platiti cijenu vječne kazne zbog naših grijeha, ali njegova smrt na križu nije uklonila vremenite posljedice grijeha. Sjetite se, Adamu i Evi su bile oproštene vječne posljedice grijeha koji su počinili, kao što se praštaju i svakomu drugom čovjeku koji se pokaje i zatraži oproštenje grijeha. Međutim, vremenite posljedice njihova grijeha – kao što su bolest, trpljenje, naporan rad i smrt – i dalje su ostale (usp. KKC, 1008, 1472, 1505).

Ovo načelo zasebne vremenite kazne zbog grijeha prisutno je kroz cijelu Bibliju. Izvanredan primjer toga su posljedice dvostrukoga grijeha kralja Davida, preljuba i ubojstva.

Tada Natan reče Davidu: “Ti si taj čovjek! Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: ‘Ja sam te pomazao za kralja nad Izraelom, ja sam te izbavio iz Šaulove ruke. Predao sam ti kuću tvoga gospodara, položio sam žene tvoga gospodara na tvoje krilo, dao sam ti dom Izraelov i dom Judin; a ako to nije dosta, dodat ću ti još ovo ili ono. Zašto si prezreo Jahvu i učinio ono što je zlo u njegovim očima? […]”

Tada David reče Natanu: “Sagriješio sam protiv Jahve!” A Natan odvrati Davidu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti. Ali jer si tim djelom prezreo Jahvu, neminovno će umrijeti dijete koje ti se rodilo!” (2 Sam 12,7–14 )

Naporan rad, bol, poteškoće, bolest, smrt – sve su to bili dijelovi narušena postojanja kakvo su Adam i Eva sami sebi stvorili oglušivši se o Božju zapovijed. Za razliku od “vječne kazne” pakla, ove kazne očito pripadaju kategoriji koju mi kršćani nazivamo “vremenitim posljedicama” koje proizlaze iz grijeha. Tri najozbiljnije posljedice istočnoga grijeha14 koji su počinili Adam i Eva su bolest, smrt i požuda – nesreće koje pogađaju i vas i mene, budući da smo svi potomci Adama i Eve.15

Vremenite posljedice grijeha protežu se, na žalost, mnogo dalje od same tjelesne bolesti ili smrti.16 One u sebi uključuju duhovne nečistoće i slabosti koje prianjaju uz dušu. Dakle, osim toga što ćemo biti očišćeni od ovih nečistoća, možda ćemo jednako tako morati učiniti zadovljštinu, nadoknaditi za njih.

7. “Nakon konačnog suda neke će duše iz čistilišta ići u pakao, a neke u raj.”

Iz čistilišta se ne može u pakao, već je ono vrijeme iščekivanja konačne sreće u raju. Čistilište možemo zamisliti kao neku vrstu božanske sobe za hitne slučajeve u kojoj se liječe duše postupkom kojim Bog, Božanski Liječnik, uklanja sve tragove lakih gijeha, koje nismo okajali prije smrti, koji su ostali neoprošteni, i liječi rane, zadobivene u ovom životu, koje su ostale kao posljedica oproštenih teških grijeha. U čistilištu se naše rane liječe, ožiljci brišu, a naše duše čiste od svake prljavštine Božjom ognjenom ljubavi sve dok se na kraju, oprane prolivenom Krvlju Jaganjčevom, ne zabijele poput snijega i budu spremne ući na vječnu svadbenu gozbu koju nazivamo nebom.17

Budući da su ljudskim bićima moguća samo dva konačna odredišta, nebo ili pakao, pitanje čistilišta moramo shvatiti jednostavno kao dio postupka koji neke duše određene za nebo moraju proći. Umreš li u stanju smrtnoga grijeha bez da se pokaješ i dobiješ božansko oproštenje, ići ćeš u pakao. Mada moramo znati da konačan sud o osobi ostaje na Božjem milosrđu i pravdi.10  Umreš li u stanju milosti i prijateljstva s Bogom, ići ćeš u nebo. Možda ćeš prije toga morati biti očišćen od svih preostalih grijeha ili sebičnosti, koliko god neznatni oni bili, koji bi priječili tvoje potpuno sjedinjenje s Bogom, koji je sama svetost, ali to čišćenje – čistilište – samo je privremen uvod u tvoje primanje vječne nagrade koju si zaslužio.

Čistilište možemo izbjeći u potpunosti ili da se barem u njemu ne moramo dugo zadržati budemo li Gospodinu prikazivali naše svakodnevne kušnje i trpljenja. Ta nas trpljenja sama po sebi čiste, prikažemo li ih Bogu srcem skrušenim i punim ljubavi. Na taj će način naše trpljenje biti očišćeno i uzdignuto. Postat će sudjelovanje u otkupljujućem trpljenju Isusa Krista (usp. Kol 1,24).

8. “Činiti zadovoljštinu nema nikakvog teološkog opravdanja.”

Razmislite o sljedećoj usporedbi. Zamislimo da ste pronašli način kako ukrasti vrlo skupi, najnoviji televizor “velikoga ekrana” iz vama obližnje trgovine, a da pritom ne budete uhvaćeni. Ukrali ste televizor, donijeli ga kući i odmah počeli osjećati grižnju savjesti zbog upravo počinjenoga zločina. Ovo je jednako grješniku kojega muči savjest, podbadajući ga da se pokaje.

Nakon toga osjećate se toliko loše zbog onoga što ste počinili da se vraćate u trgovinu, pronalazite njezina vlasnika i priznajete mu da ste ukrali televizor (ovo je jednako grješniku koji je napravio dobar čin kajanja).

Vlasnik trgovine se na trenutak zamisli, a onda reče: “Znaš što ćemo učiniti? Po zakonu si kriv, budući da si počinio kazneno djelo. Bez obzira na činjenicu što stojiš preda mnom i što si mi priznao što si učinio, mogao bih pozvati policiju da te uhiti. Sudilo bi ti se na sudu i bio bi osuđen na dugu i neugodnu zatvorsku kaznu zbog krađe koju si počinio. U svojem bi dosjeu doživotno imao jedno kazneno djelo. Ne bi se mogao zaposliti gdje želiš i tvoj bi život bio uništen kao posljedica ove krađe” (ovo odgovara Božjoj pravednoj kazni koju je grješnik zaslužio i kojom bi ga Bog mogao kazniti).

Vlasnik se zatim nasmiješi. “Ali, budući da si priznao svoj zločin, ne ću pozvati policiju. Ne ću te dati uhititi ni suditi. Ne ćeš ići u zatvor. Prema ovome ću se odnositi kao da se nikad nije ni dogodilo.”

Samo što ne padneš u nesvijest od olakšanja. Zaista ne zaslužuješ ovaj oprost, ali svejedno si oduševljen. Pustit će te bez da platiš ikakvu kaznu. Ali te onda, dok se zahvalno rukuješ s vlasnikom i spremaš se otići iz njegove trgovine, on potapše po ramenu i doda: “Sad očekujem da mi danas vratiš natrag televizor.”

Drugim riječima, postoji jedan preduvjet da bi se stvari ovako odvile. Moraš učiniti zadovoljštinu – nadoknaditi ukradeni predmet. Očito je da si, iako si izbjegao zakonsku kaznu koju zaslužuje tvoj prekršaj, i dalje dužan vratiti ukradeni televizor u trgovinu. A ako si ga u međuvremenu oštetio ili prodao, i dalje si dužan, budući da je to pitanje pravednosti, platiti iznos jednak vrijednosti otuđenoga televizora. Ne napraviš li to, time poništavaš dobrotu koju ti je iskazao vlasnik trgovine.

Čistilište je, dakle, ono gdje netko tko umre u stanju milosti odlazi kako bi dao nadoknadu za vremenite posljedice koje imaju njegovi grijesi koji su mu oprošteni.

9. “Za spas duša u čistilištu Crkva traži paljenje svijeća i milodare.”

Ono što Crkva predlaže i traži jesu naše molitve i djela pokore. Obično čitanje odlomaka poput 2 Kor 4,10; Fil 3,10 i Kol 1,24 otkriva da naša trpljenja (tj. naša djela pokore) mogu koristiti drugima:18

…uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. (2 Kor 4,10)

…da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. (Fil 3,10–11)

Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za tijelo njegovo, za Crkvu. (Kol 1,24)

Obratite pozornost da sveti Pavao izričito objavljuje vrijednost toga što on “trpi za nas”. Pokore onih koji su sjedinjeni s Kristom i koji dijele “zajedništvo u patnjama njegovim, ne bi li kako, suobličeni smrti njegovoj” imali stvarnu vrijednost i zaslugu19 u Božjim očima i da ih se može primijeniti na dobrobit drugima.

Pa ipak, neki protestanti zamagljuju jasno značenje ovih odlomaka i unose zbrku s obzirom na dvije različite vrste trpljenja: prvo, na Kristovu jedinstvenu i neizrecivu žrtvu, dovršenu njegovim zaslugama i ispaštanjem i za nas stečenu po njegovoj muci i smrti; drugo, na naša vlastita ljudska trpljenja koja, kad se sjedine s Kristovim, mogu imati pravu zaslugu i koristiti drugima.

Nesretna zabluda u koju upadaju mnogi protestanti proizlazi iz pretpostavke da se u gore spomenutim odlomcima raspravlja samo o beskrajno dragocjenoj Kristovoj žrtvi kojom je zadovoljio Bogu za naše grijehe. Kristova žrtva na križu potpuno je različita od bilo koje žrtve koju mi možemo napraviti za Gospodina (usp. Rim 12,1; Fil 2,17; 4,18; Heb 13,15). Pa ipak, kršćani mogu imati udioništvo u Gospodinovim patnjama, uvijek na zavisan način, na korist drugih članova Tijela Kristova (usp. 1 Kor 12,12–26), uključujući i one koji se nalaze u čistilištu.

Kao što nas podsjeća sveti Pavao:

Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša. Bili mi nevoljama pritisnuti, za vašu je to utjehu i spasenje; bili utješeni, za vašu je utjehu – djelotvornu: da strpljivo podnesete iste patnje koje i mi podnosimo. I tako je stamena nada naša o vama jer znamo: kao što ste zajedničari patnja tako ste i utjehe. (2 Kor 1,5–7)

 10. “Ako se i u čistilištu trpi, onda Bog nije ni velik ni milosrdan.”

Trpljenje može biti dobro za nas. Biblija objašnjava ovo proturječje – da nam Bog, s vremena na vrijeme, šalje trpljenje kako bi nam pomogao:

Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena:

Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.

Poradi vašeg odgajanja trpite. Bog s vama postupa kao sa sinovima: a ima li koji sin kojega otac stegom ne odgaja? Pa ako niste pod stegom, na kojoj su svi imali udjela, onda ste kopilad, a ne djeca. Zatim, tjelesne smo oce imali odgojiteljima i poštovali ih. Pa nećemo li se kudikamo više podlagati Ocu duhova te živjeti? Oni su nas doista nešto malo dana stegom odgajali kako se njima činilo, a On – nama na korist, da postanemo sudionici njegove svetosti.

Isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava. (Heb 12,5–12)

Jednom kad pristupimo toj konačnoj dionici našega suda i naše vječne nagrade, srest ćemo se licem u lice s ognjenom ljubavi Trojedinoga Boga. Svatko će od nas jednoga dana morati Kristu, našemu Sucu, položiti račun vlastita života. U Svetome pismu piše: “Kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome” (2 Sol 1,7–8).

(Ostale članke o čistilištu VIDI OVDJE!)

Priređeno prema tekstu iz knjižice “Čistilište”, priručnog vodiča Verbumove biblioteke „Mali vodiči za svakoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.netO knjižici saznajte više na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

————————————————-

1   Usp. Prvi lyonski sabor (1245.); Firentinski sabor (1439.); Tridentski sabor (1563.), 25. zasjedanje.

2 Usp. Heb 11,13–16; 32–40; 1 Pt 3,18–22; 4–6.

3 The Catholic Encyclopedia, New York: Robert Appleton Co., 1911., sv. 12, str. 577.

4  Usp. Job 1,5.

5 KKC, 1032; Homilije na Prvu poslanicu Korinćanima, 41,5; usp. Tertulijan, O kruni, 3,4 (211. god.); O jednoženstvu, 10,1–4 (213. god.).

6 2 Mak 12,39–43.

7 O skrbi koju treba poduzeti za pokojne, 1,3; usp. 15,18

8 KKC, 1013; usp. 1021.

9  KKC, 1030. Više je dokaza koji idu u prilog tome da je rana Crkva vjerovala u čistilište i o njemu naučavala zajedno s njime povezanim naukom da molitve živih mogu pomoći preminulim vjernicima. Npr. Tertulijan, O duši, 58,1–2 (208. god.); sv. Bazilije Veliki, Homilije o psalmima, 7,2.6 (375. god.); sv. Gregorije Nisenski, Govor o pokojnima (382. god.); sv. Ivan Zlatousti, Homilije o poslanici Filipljanima, 3,4–10 (398. god.); Serapion, Euharistijska molitva, 13,1–27 (350. god.).

10 Usp. KKC, 1861.

11 Crkveni naučitelji, crkveni oci i teolozi kroz povijest su se prema čistilištu običavali odnositi i kao prema nekom “mjestu” ili “stanju”, iako pitanje što se točno podrazumijeva pod “mjestom”, u pogledu smještaja i prostiranja, nije dio ovoga nauka.

12 Usp. KKC, 1031.

13 KKC, 1030.

14 Usp. Post 2,15–17; 3,1–19.

15 Usp. KKC, 404.

16 U 1 Kor 11,27–32 sveti nas Pavao upozorava da pojedini grijesi mogu imati smrtonosne popratne posljedice.

17  Usp. Otk 21,2.9.

18  Za potpunije objašnjenje toga kako naše molitve mogu pomoći onima koji su u čistilištu, pogledati apostolsku konstituciju pape Pavla VI. Indulgentiarum doctrina (na internetskoj stranici www.vatican.va).

19 Sveto pismo jasno govori da dobra djela koja čine kršćani imaju zaslugu u Božjim očima (usp. Mt 5,12; 19,29; 25,31–46; Lk 6,38; Rim 2,6; 1 Kor 3,8; Heb 10,35; 11,6). Apostolski oci, poput Ignacija Antiohijskoga, Justina Mučenika i kasnije Augustin u 5. stoljeću, naglašavali su da stečene zasluge Bog može primijeniti na dobrobit drugih.

Objavljeno: 16. studenoga 2014.

Možda vam se svidi