U XX. i XXI. stoljeću znanstvenici su dobili na raspolaganje nove metode istraživanja koje im je omogućio tehnološki razvoj. I što se dogodilo? Na temelju novih istraživanja znanstvenici otkrivaju da ono što su evanđelisti govorili odgovara istini. U tom trenutku, relikvije su postale znanstveni izazov za njih, kaže Grzegorz Górny

Knjiga “Svjedoci otajstva” koju je nedavno objavila izdavačka kuća Verbum (knjigu možete nabaviti OVDJE, a o njoj više pročitati OVDJE), doista je poseban autorski projekt kojemu je teško pronaći pandan u literaturi religijskog sadržaja. Njezini autori, poljski katolički publicist Grzegorz Górny i njegov sunarodnjak fotograf Janusz Rosikon proveli su dvije godine u istraživanju Kristovih relikvija i njihove autentičnosti.  Istražili su i fotografirali sveti križ, čavle, trnovu krunu, stup bičevanja, Kristovu tuniku, rubac iz Manoppella, sudarij iz Ovieda, sveto ruho iz Triera, slavno Torinsko platno i mnoge druge. Koji je temeljni zaključak ove knjige? Da su relikvije, nekada razlog sukoba između znanosti i vjere, sada postale mjesto njihova susreta. Razgovarali smo s Górnym, autorom pisanog segmenta knjige, čovjeka koji je u svojoj zemlji jedan od najutjecajnijih katoličkih publicista i pokretač časopisa Fronda koji je formirao čitav jedan naraštaja poljske katoličke inteligencije. Promocija knjige “Svjedoci otajstva” i izložba fotografija iz nje održat će se sutra na zagrebačkom Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Više o tome OVDJE.

 – Kako ste došli na ideju o pisanju ovakve knjige?

S temom Kristovih relikvija počeo sam se baviti 2006., kada sam susreo dopisnika njemačkog Die Welta iz Vatikana Paula Baddena. On je napisao knjigu “Lice Boga” o Rupcu iz Manoppela. Upravo u to vrijeme papa Benedikt XVI. najavio je kako će hodočastiti u Manoppelo, a ja sam predložio javnoj televiziji u Poljskoj da napravimo dokumentarni film na tu temu. Oni su se složili, ja sam otišao u Italiju i napravio dokumentarac od nekih pola sata u kojem su se pojavili Baden i drugi ljudi koji su pričali o toj relikviji. Prikupljajući materijale shvatio sam kako postoji puno više Kristovih relikvija nego što su to ljud svjesni.

– Koliko ste tada znali o Kristovim relikvijama?

Znao sam nešto o Torinskom platnu i Rupcu iz Manoppela. Znao sam da postoje fragmenti Svetog križa i Svetih čavala, ali nisam bio informiran o detaljima. Nakon snimanja tog filma počeo sam prikupljati materijale na tu temu i pokazalo se da tih relikvija ima više nego što sam mislio, te da su većinu njih temeljito ispitali znanstvenici.

Panoi-Svjedoci-otajstva-Rosikon_04-8

Negdje u to vrijeme počeo sam surađivati s Januszom Rosikonon, te smo zajedno napravili nekoliko knjiga, među njima i onu o sv. Faustini Kowalskoj. Počeli smo razgovarati o knjizi u kojoj bi objedinili moje pisanje i ono što znam na temu Kristovih relikvija i njegove fotografije. I počeli smo raditi na knjizi. Prikupljali smo materijale dvije godine.

–  Što vas je najviše zanitrigiralo tijekom rada na knjizi?

Ono što me je iznenadilo jest da su se tim relikvijama najviše zanimalji ljudi iz svijeta znanosti. Naši vodiči koji su nam pomagali upoznati relikvije najčešće su bili upravo znanstvenici. Primjerice, u Parizu smo upoznali Gerarda Lucotta, osnivača instituta molekularne biologije, u SAD-u smo razgovarali sa znanstvenicima koji rade za NASA-u i koji su istraživali Torinsko platno. To su bili vrhunski stručnjaci, a ne neki vjerski „fanatici“. Njihova motivacija nije bila vjerske, duhovne prirode, nego su željeli saznati istinu o tom fenomenu. I upravo su mi takvi ljudi najviše pomogli tijekom rada na ovoj knjizi.

Također, nisam mislio da je toliko predmeta iz Isusova vremena sačuvano do danas. Shvatio sam jednu važnu star – na temelju relikvija može se dokazati da je ono što su o Isusu pisali evanđelisti – istina. Jer, puno je onih koji vjeruju u Isusovo povijesno postojanje, ali ono što o njemu piše u evanđeljima smatraju netočnim ili izmišljenim. Analizirajući relikvije moguće je rekonstruirati čitav niz pojedinosti koje odgovoraju navodima iz evanđelja. Relikvije, dakle, nisu samo dokaz o povijesnom Isusu nego i potvrda onoga što se u evanđeljima navodi o njemu.

– Kako ocjenujete stav koji većina vjernika danas ima prema relikvijama?

Mislim da je većina suvremenih katolika na određeni način „djeca“ ere prosvjetiteljstva, dakle pozitivističkog pristupa stvarnosti u kojem su relikvije bile osporavane. Put znanosti i relkvija se razišao, a znanstvenici su zahtjevali od religije da mora raščistiti s relikvijama kao običnim praznovjerjem, te ako vjernici žele da dođe do dijaloga vjere i znanosti, onda se moraju odreći takvih pobožnosti. Međutim, u XX. i XXI. stoljeću znanstvenici su dobili na raspolaganje nove metode istraživanja koje im je omogućio tehnološki razvoj, primjerice molekularna istraživanja ili analize krvi. I što se dogodilo? Na temelju novih istraživanja znanstvenici otkrivaju da ono što su evanđelisti govorili odgovara istini. U tom trenutku, relikvije su postale znanstveni izazov za njih. Recimo, Torinsko platno koje je vjerojatno najistraženiji predmet na svijetu. Napravljena su 24 znanstvena rada na njegovu temu objavljena u specijaliziranim časopisima, koja utvrđuju autentičnost Platna. Ali, znanost i dalje ne može objasniti način na koji je nastao ljudski lik na Platnu, niti ga mogu vjerodostojno reproducirati. Događa se da znanstvenici vide da znanost ipak nije sposobna odgovoriti na sva pitanja, pokazuje se kako ljudski um ima svoja ograničenja i otvara se dimenzija otajstvenog. O tome je riječ.

– Kad smo već kod Torinskog platna…Često se spominje istraživanje metodom datiranja radioaktivnim izotopom ugljika 14C koje je utvrdilo kako je Platno “krivotvorina”?

To je istraživanje napravljeno 1988. godine. Tada su tri laboratorija odvojeno došli do zaključka kako je Platno krivotvorina i kako potiče iz razdoblja negdje između 13. i 15. stoljeća. Treba znati kako kod metode datiranja 14C postoji veliki rizik pogreške, jer ona istražuje starost ugljika koji je pronađen na datom predmetu. Postavlja se pitanje: je li ugljik bio na tom predmetu od samoga početka, ili je došao na njega tijekom kasnijeg razdoblja? Zato se preprouča da se materijali prije istraživanja očiste. Ali, u slučajevima tkanine takvo čišćenje je praktički nemoguće, jer ugljik ulazi duboko u strukturu materijala. Treba podsjetiti da je Platno u svojoj povijesti prošlo puno toga, da je u jednom trenutku skoro izgorjelo. Iz svih tih razloga, to istraživanje jako je nepouzdano. Poznat je slučaj kada je u Engleskoj pronađeno tijelo žene na tresetištu, a datiranje je pokazalo da ona ima – 4000 godina. Njezini ostatci bili su izloženi u muzeju. Ali, nakon nekog vremena jedna muškarac priznao je ubojstvo svoje djevojke i pokazao je gdje je pokopao njezino tijelo. To je bilo na istom mjestu gdje je pronađena ova žena „stara“ 4000 godina. Nova DNK istraživanja pokazala su da je to ona, da je na mjestu gdje je pronađena njezino tijelo ležalo par godina, te da je metoda datiranja potpuno zakazala. Kako se to dogodilo? Kada se njezino tijelo raspadalo, nastala je reakcija s tresetom u kojem je bila pokopana. A treset je ugljik. I ono što je bilo datirano bio je taj treset koji se spojio s njezinim ostatcima.

Panoi-Svjedoci-otajstva-Rosikon_04-21

– Kako je to povezano s Platnom?

Pokazalo se kako se u uzorcima koji su bili istraživani nalazi ne samo lan, nego i obojena vuna, koje nema u originalnom sastavu Platna. Od kuda je došla? Nakon požara sestre klarise su obnavljale Platno i tada su koristile taj vuneni materijal. Dakle on potiče iz srednjevjekovnog razdoblja. Uzorak je dakle bio nevjerodostojan. Danas sva tri laboratorija naglašavaju da ne mogu sa sigurnošću potvrditi da je Platno iz tog razdoblja. Također, nedavna istraživanja talijanskih znanstvenika potvrdila su kako je nemoguće utvrditi kako je nastao obris ljudskog tijela na Platnu. Jedino što bi ga eventualno moglo proizvesti jest laser čija sofisticiranost još nije ostvarena.

– Koja je relikvija, tijekom rada na knjizi, ostavila najveći dojam na vas?

Tunika iz Argenteuila o kojoj se malo zna, a jako je istražena i najviše istraživanja na njoj napravio je Institu za molekularnu biologiju. I ta istraživanja potvrđuju autentičnost tunike i njezino poklapanje s Torinskim platnom, što sve dodatno potvrđuje izvješća iz evanđelja. Primjerice, na tunici su otkriveni eritrociti koji su spojeni s molekulama znoja, što svjedoči kako je vlasnik tunike bolovao od rijetkog oboljenja hematidroze čiji je simptom znojenje krvlju. To se oboljenje može manifestirati u stresnim situacijama, primjerice kada čovjek osjeća strah pred smrću, kada je u panici. Sve to, vidi se, odgovara izvješću u Lukinom evanđelju gdje piše kako se Isus u Getsemanskom vrtu znojio krvavim znojem. Profesor Lucott s kojim sam razgovarao bio je agnostik. Istodobno, napisao je nekoliko radova koji potvrđuju da je tunika iz Argenteuila pripadala Isusu Kristu.

– Jedna od tipičnih reakcija koja se može čuti kada se povede razgovor o Kristovim relikvijama može se svesti na “blaženi koji nisu vidjeli, a vjeruju”….

Ne smatram da su relikvije nešto što je neophodno za vjeru. Naravno, puno je vjernika koji prema relikvijama imaju sumnjičav stav. S druge strane, očito je kako relikvije potvrđuju postojanje povijesnog Isusa i evanđeoska izvješća o njegovu životu. Relikvije nam dopuštaju produbiti znanje o tome i rekonstruirati puno detalja koje nam promiču. Neke od njih, kao Torinsko platno, također ukazuju na granice znanstvene spoznaje i ukazuju na nadnaravno koje znanost ne može objasniti, unatoč današnjem tehnološkom razvoju. Ali, kao što sam rekao, ne smatram kako su relikvije nešto ‘potrebno za spasenje’.

Panoi-Svjedoci-otajstva-Rosikon_04-18

– Vi i vaš prijatelj Rafał Smoczyński pokrenuli ste 1994. časopis Fronda za koji se danas govori kako je formirao čitav jedan naraštaj katoličke inteligencije u Poljskoj! Možete li nam reći nešto više o tome?

Nakon pada komunizma pojavio se novi naraštaj katoličke inteligencije koja nije mogla pronaći prostor za sebe u javnosti i medijima. Tada je u poljskim svjetovnim medijima dominirao pristup koji je negirao duhovnu dimenziju čovjeka – promatralo ga se isključivo kao biološko ili društveno biće. Nije bilo duhovne dimenzije koja je za nas bila najvažnija.

S druge strane postojali su katolički mediji koji su uređivali ljudi starijih naraštaja, koji nisu razumjeli senzibilitet nove generacije, i koji su stvarali medije prepune patetike i straomodnog pristupa duhovnim temama.

U takvoj situaciji stvorio se naraštaj koji je bio, s jedne strane, upoznat s fenomenima masovne kuluture, a druge duhovno probuđen. I taj naraštaj nije vidio mjesto za sebe. Nije ga bilo i morali smo ga sami stvoriti i tako je nastala Fronda.

Kada smo krenuli u taj projekt, 1994., nije bilo interneta i brzih sredstava masovne komunikacije i nismo uopće bili svjesni koliko u Poljskoj ima ljudi koji razmišljaju poput nas. Pokazalo se kako ih je jako puno, a prvi broj je izazvao žestoke reakcije. Javili su nam se ljudi i autori iz cijele Poljske. Javna televizija predložila nam je da radimo televizijski program koji bi prenio na ekran taj novi senzibilitet koji je postojao u časopisu. Radili smo tu emisiju osam godina. Uskoro smo pokrenuli i izdavačku kuću, stvorili smo neku vrstu manjeg medijskog koncerna.

– Kako danas procjenujete utjecaj Fronde?

Činjenica jest da je veliki broj ljudi koji danas djeluju na javno mnijenje u Poljskoj, a dijelom su kršćanskih, konzervativnih i desnih krugova, svoje djelovanje započeo upravo u Frondi. Nedavno sam čuo jedan referat mladog teologa koji je napisao kako je Fronda spasila čitav jedan naraštaj mladih intelektualaca koji je odrastao nakon pada komunizma, pokazujući kako je katoličanstvo nešto intelektualno intrigantno i atraktivno, te kako je u duhovnom smislu moguće ostati pravovjeran i živjeti aktivno u suvremenom društvu, te sudjelovati u njegovom formiranju. Fronda je pokazala kako katolici ne moraju živjeti u getu, bježati od svijeta poput amiša.

Osobno mislim da je tu došlo do nastajanja jednog kulturnog pokreta. Kažem pokreta, jer je to pojam koji je širi od nekog intelektulanog kruga i nema svoju formalnu strukturu. Poljskoj se dogodio pokret intelektualaca, umjetnika, književnika, glazbenika koji su svoje kršćanstvo izražavali i prenašali drugima. Fronda je bila dio svega toga, neka vrsta glasnogovornika tog pokreta.

Razgovarao Goran Andrijanić | Bitno.net