Zašto je Juda izdao Isusa?

Izdaja je počinjena izrazom prijateljstva: »Pristupi Isusu i reče: ‘Zdravo, Učitelju!’ I poljubi ga.« Izgleda nemoguće da čovjek koji je tako dobro poznavao Isusa može biti sposoban izdati ga. Što se dogodilo u Judinoj duši? On je bio prisutan kada su se dogodila tolika čuda i bila mu je poznata dobrota Gospodinova srca. Privučen njegovim riječima, postavši jedan od dvanaestorice, znao je da je među najbližim Isusovim prijateljima.

Izdaja koja se dogodila te noći ima svoju dugu povijest. Već neko vrijeme Juda je bio udaljen od Krista, iako je još uvijek bio u njegovu društvu. Izvana je sve izgledalo normalno, ali njegovo je srce bilo daleko. Odvajanje od Učitelja, gubitak vjere i poziva sigurno je nastupalo postupno, popuštanjem malo-pomalo u sve važnijim stvarima. Zabilježen je trenutak kada Juda prigovara na male znakove pažnje kojima su ostali iskazivali svoju ljubav prema Gospodinu, smatrajući ih pretjeranima: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« Ali sveti Ivan nam iznosi pravi razlog: »To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.«

Dopustio je da se njegova ljubav prema Gospodinu malo-pomalo ohladi, i tako mu je ostao samo vanjski oblik slijeđenja Krista, što je predstavljalo puki privid. Njegov život u predanju Bogu u ljubavi postao je lažan; više je puta pomislio kako bi bilo bolje da nije slijedio Isusa. Sve to dovelo ga je do toga da je zaboravio čuda, izlječenja, sretne trenutke provedene s Učiteljem, prijateljstvo s ostalim apostolima. Postao je izgubljen, smeten, sposoban svjesno počiniti ludost kakvu je počinio. Djelo koje je počinio rezultat je nevjere i sve većeg nedostatka odanosti. Bio je to zaključak duga unutarnjeg puta.

Postojanost je svakodnevna vjernost u malim stvarima; oslanja se na poniznosti da započnemo iznova kada zbog slabosti skrenemo s puta. »Kuća se nikada ne urušava iznenada. Uzrok može biti pogrješka u temeljima, toliko stara koliko i sama građevina, zatim ponekad nemarnost stanara koji su dopustili da voda prodire kap po kap u građevinu neprimjetno upropaštavajući drvenu krovnu konstrukciju, a s vremenom otvarajući sve veće i opasnije pukotine. Na kraju voda naglo prodre kao razorna bujica.«¹

Dok razmatramo ove prizore, preispitajmo se jesmo li vjerni svojemu pozivu u malim stvarima. Vodim li na nekim područjima dvostruki život? Jesam li vjeran dužnostima vlastitoga poziva? Nastojim li osigurati iskren odnos s Gospodinom? Izbjegavam li lagodnost i navezanost na materijalna dobra (»trideset srebrnjaka«)?

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)

[facebook]Ako ne želiš propustiti sutrašnju poticajnu meditaciju klikni like[/facebook]
—————-
^{1 KASIJAN, Duhovni nagovori, 6.}