Večeras u ovoj svetoj božićnoj noći čitamo svetopisamske tekstove koji nam s puno jasnoće i jednostavnost govore o rođenju Sina Božjega od presvete Djevice. Božja riječ nam daje naslutiti kako je riječ o čudu Božjemu i kako se sam Bog zauzeo za svoj narod svojom Božanskom snagom, no ipak u ovim tekstovima dominira ona ljudska dimenzija. Ljudska dimenzija njegove prisutnosti je istaknuta jer je Bog uzeo ljudsku narav. Zato i čitamo u prvom čitanju iz proroka Izaije gdje prorok najavljuje ono što će se dogoditi u Betlehemu: Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. On će preuzeti prijestolje kralja Davida i njegovo kraljevstvo, što opet pokazuje njegovu ljudsku lozu i podrijetlo. Isto tako i evanđeoski tekst koji smo slušali opisuje njegovo rođenje u vrijeme cara Augusta u Betlehemu judejskome. Njegovo rođenje je istinski ljudsko, u potpunoj jednostavnosti i siromaštvu rađa se kao čovjek koji po ničemu ne odudara od drugih ljudi. Ne birajući za sebe povlašten položaj, položen je u jasle kao da je nepoželjni beskućnik, te su zato pastiri i bili prvi koji su ga došli pozdraviti i poželjeti mu dobrodošlicu u naš ljudski svijet. 

No njegovo nam rođenje nameće i ono veliko pitanje koje se postavlja: Zašto je došao među nas u ljudskom liku i obličju? Zašto se učinio čovjekom? Koji je smisao tolike njegove žrtve i odricanja da dođe u svijet ljudi i da prihvati posvemašnje siromaštvo i skromnost, da se izloži svim životnim nedaćama koje sačinjavaju ljudski život. Odgovor je sasvim jednostavan. Došao je kao čovjek među ljude, ali svjestan da ljudi još od Adama ne znaju što znači biti čovjek niti kako biti čovjek. Zato je došao među nas dati nam svoj primjer, jer biti čovjek nije samo biološka ni tjelesna datost. Biti čovjek je prije svega duhovna stvarnost, te se izgrađenim duhom može pokazati što je to prava ljudskost. Došao je među nas kako bi postavio nove kriterije ljudskoga, te nove standarde čovječnosti. Prije njegova dolaska taj je standard bio vrlo nizak, loše ocijenjen i gore procijenjen. A on je svojim dolaskom zadao nove standarde čovječnosti, novi standard ljudskosti koja se izgrađuje po Božjemu daru. To je standard Bogom dan i zadan, Bogom određen i posvećen. To je standard od kojega se ljudi izmiču, od kojega bježe jer ne žele taj uzvišeni Božji standard. 

A ovaj standard nije ništa manje važan u današnje vrijeme, u društvu koje se smatra vrlo humanim i naprednim. No u društvu koje ne uočava kako je vizija čovjeka i standard koji se postavlja samo onaj ljudski standard. Danas više nego ikada čovjek odbija živjeti sukladno Božjem zakonu, živjeti vršeći volju Božji i sebe izgrađivati istinom koja dolazi od Boga. Danas se čovjeka svelo samo na biće koje radi, trguje, kupuje i zabavlja se. Danas je čovjek biće koji pronalazi toliko vidova ljudskoga ostvarenja i zemaljskih težnji, ali zaboravlja živjeti za vječnost, za nebo i spasenje. Razvio je demokraciju i slobodu, ali je u isto vrijeme njegova sloboda obilježena odbacivanjem Boga i slobodom od Boga. Ništa manje nije važan pravni i pravosudni sustav koji služi za to da se Božje zakone stavi izvan zakona, kako bi čovjek mogao slobodno počinjavati bezakonje, a da mu nitko u tome ništa ne smije predbaciti. Razvija se sustav odgoja i školstva, znanja i znanosti, ali u svim tim situacijama razvija se sustav kojim dominira odgoj bez Boga i znanje bez Božje istine. Danas se proglašava ljudskim koješta što ljudima padne na pamet, a ne ono što odgovara samoj naravi. U koliko se samo zemaljskih stvari danas ulaže energija i oko koliko toga se troši naša ljudskost, a zanemaruje se ono istinsko Božje. U čemu se sve traži sreća života, a kad sam Život dođe k nama, odbacujemo ga kao da nam je najveći neprijatelj. 

No Betlehemsko Dijete nam je danas ipak odredilo neponovljive i neupitne odredbe, to jest standard, jer želi da mi ljudi budemo uzvišeni prema njegovu standardu, a ne da se držimo onog našeg prizemljenog. On je Čovjek za novu čovječnost koja je prožeta Bogom, koja je otvorena Božjoj milosti, jer je sasvim jasno kako bez Boga čovjek srlja u propast. Njegova nas ljudskost uzdiže k nebu svjedočeći kako je i naša stvorena za nebesku slavu. Dar njegova života nas posvećuje potičući nas da stremimo k Božjim ciljevima koji su jedini dostojni istinskog smisla naše ljudske naravi. Trenutak je ovo da mu se onda iskreno i ponizno poklonimo poput pastira, te da ga zamolimo da svojom ljudskošću obnovi i preporodi našu. Trenutak je ovo ozbiljnog suobličavanja njegovoj utjelovljenoj prisutnosti, jer je došao u tijelu kako bi nas naučio živjeti u tijelu, ali ne tjelesno i zemaljski, već duhovno i nebeski. Trudimo se biti ljudi, ali ljudi u pravom smislu riječi. To su ljudi prožeti Bogom i oblikovani njegovim darom, što bez njega ne možemo ostvariti. 

Neka nas obasja njegova slava koju nam je i kao novorođeno Dijete pokazao, te se trudimo i mi živjeti Bogu na slavu slaveći Boga svojim životom. Prihvatimo i sami poziv anđela koji su pjevali Slava Bogu na visini i koji su pastirima navijestili Spasiteljevo rođenje, te i sami postanimo miljenicima Božjim posvećujući svoju ljudskost njegovim svetim čovještvom koje nam je došlo nadohvat ruke. 

Don Ivan Bodrožić | Bitno.net