BITI POPUT DJETETA

Papa Franjo: Veličina čovjeka je u ‘malenosti’ pred Bogom

Sveti Otac je jutros u Tbilisiju slavio svetu misu, pred oko 6500 vjernika, na stadionu Meskhi. Donosimo njegovu propovijed u cijelosti.

Foto: Shutterstock.com

Foto: Shutterstock.com

Među mnogim bogatstvima ove veličanstvene zemlje, jedno koje se posebno ističe je važnost žena. Kao što je sveta Terezija od Djeteta Isusa, koje se danas spominjemo, napisala: “One vole Boga u mnogo većem broju nego muškarci” (Autobiografija, Rukopis A, VI). Ovdje u Gruziji postoji veliki broj baka i majki koje neprestano brane i prenose vjeru koja je posijana u ovoj zemlji svete Nino; i donose svježu vodu Božje utjehe u nebrojenim situacijama jalovosti i sukoba.

To nam omogućuje da cijenimo ljepotu Božju poruku u prvom čitanju: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti” (Iz 66,13). Kao što majka na sebe preuzima teret i umor svoje djece, tako i Bog uzima na sebe naše grijehe i nevolje. Tko nas poznaje, koji nas beskrajno voli, ne zaboravlja svoje molitve i briše suze. Kad nas gleda, uvijek se gane i srce mu se raznježi, s ljubavlju iz dubine njegova bića, jer bez obzira na zla za koja smo sposobni, mi uvijek ostajemo njegova djeca; On nas želi uzeti u svoje ruke, štititi nas i osloboditi od povrede i zla. Dopustimo da nam Gospodinove riječi odzvanjaju u srcima: “Kao što mati tješi, tako ću i ja vas utješiti.”

Utjeha koja nam je potrebna, zbog nemira koji doživljavamo u životu, upravo je prisutnost Božja u našim srcima. Božja prisutnost u nama je izvor istinske utjehe, koja prebiva u nama, oslobađa nas od zla, donosi nam mir i uvećava radost. Iz tog razloga, ako želimo doživjeti njegovu utjehu, moramo Gospodina pustiti u svoj život. A da bi Gospodin stalno živio u nama, trebamo mu otvoriti vrata našeg srca, a ne ga držati vani. Postoje vrata utjehe koja uvijek moraju biti otvorena, jer Isus posebno voli ući kroz njih: Evanđelje koje čitamo svaki dan i nosimo ga sa sobom, naša tiha molitva u klanjanju, ispovijed, Euharistija. To su vrata kroz koja Gospodin ulazi i daje novi okus stvarnosti. Kad su vrata našeg srca zatvorena, njegovo svjetlo ne može ući, te sve ostaje u mraku. Tada se priklanjamo pesimizmu, stvarima koje nisu u redu, stvarnostima koje se nikad ne mijenjaju. Na kraju završimo zadubljeni u vlastitu tugu, u dubinama tjeskobe, izolirani. Ako s druge strane, širom otvorimo vrata utjehe, Gospodnja svjetlost ulazi!

Ipak Bog nas ne tješi samo u srcu; preko proroka Izaije dodaje: “U Jeruzalemu ćete se utješiti ” (66,13). U Jeruzalemu, to jest, u Božjem gradu, u zajednici: kad smo ujedinjeni, u zajedništvu, tada Božja utjeha djeluje u nama. U Crkvi smo pronašli utjehu, to je kuća utjehe: ovdje nas Bog želi utješiti. Možemo se upitati: ja, koja ili koji sam u Crkvi, donosim li Božju utjehu? Znam li kako drugima iskazati dobrodošlicu, kao gostima i utješiti umorne i razočarane? Čak i kad trpi nevolju i odbacivanje, kršćanin je uvijek pozvan donijeti nadu u srca onih koji su odustali; poticati utučene; donijeti Isusovo svjetlo, toplinu njegove prisutnosti i njegova oproštenja koje nas obnavlja. Bezbroj ljudi trpi kušnje i nepravdu, i žive u tjeskobi. Naše je srce potrebno pomazanja Božje utjehe, koja ne odnosi naše probleme, ali nam daje snagu ljubavi, da mirno podnosimo bol.

Primati i donositi Božju utjehu: ovo poslanje Crkve je žurno. Draga braćo i sestre, odazovimo se: nemojmo se zakopati u ono što se krivo događa oko nas ili da se žalostimo zbog nedostatka sklada među nama. Nije dobro za nas naviknuti se na zatvorenost malih crkvenih “mikro-okruženje”; za nas je dobra razmjena širokih obzorja, obzorja otvorenih nadi; imati hrabrosti ponizno otvoriti svoja vrata i izići iz sebe.

Postoji, međutim, temeljni uvjet za primanje Božje utjehe, i njegove nas riječi i danas podsjećaju na to: da budemo poput djece (Mt 18, 3-4), da se “kao dijete umirimo na grudima majke” (Ps 130, 2). Za prihvaćanje Božje ljubavi, potrebna nam je malenost srca: jedino maleni mogu stati u naručje majke.

Onaj tko postane kao malo dijete, kaže nam Isus: “najveći je u kraljevstvu nebeskom” (Mt 18, 4). Prava veličina čovjeka sastoji se u tome da bude ‘malen pred Bogom’. Jer Boga se ne spoznaje po velikim idejama i opsežnom studiju, nego prije kroz malenost ponizna srca punog povjerenja. Biti velik pred Svevišnjim ne zahtijeva nakupljanje časti i prestiža ili zemaljskih dobara i uspjeha, nego potpuno samoispražnjenje. Dijete nema što dati nego sve prima. Dijete je ranjivo, i ovisi o svom ocu i majci. Onaj koji postaje poput malog djeteta je siromašan u sebi, ali bogat u Bogu.

Djeca, nemaju problema u razumijevanju Boga, imaju nas mnogo čemu poučiti: ona nam govore da On ostvaruje velike stvari kod onih koji mu ne pružaju nikakav otpor; koji su jednostavni i iskreni, bez dvoličnosti. Evanđelje nam pokazuje kako se velika čuda postižu s malim stvarima: s nekoliko kruhova i dvije ribe (Mt 14, 15-20), sa sitnim zrnom gorušice (usp. Mk 4, 30-32), sa zrnom pšenice koje umire u zemlji (Iv 12,24), s darom samo jedne čaše vode (Mt 10,42), s dvije kovanice siromašne udovice (Lk 21, 1-4), s poniznošću Marije, službenice Gospodnje (Lk 1, 46-55).

To je iznenađujuća veličina Boga, Boga koji je pun iznenađenja i koji voli iznenađenja, uvijek živom držimo želju za tim, kao i povjerenje u Božja iznenađenja! To će nam pomoći da se sjetimo da smo stalno i prije svega Njegova djeca: ne gospodari svog života, nego Očeva djeca; ne autonomni i samodostatni odrasli, nego djeca koju uvijek treba podizati i zagrliti, koja su potrebna ljubavi i oprosta. Blago kršćanskim zajednicama koje žive tu istinsku evanđeosku jednostavnost! Siromašni u sredstvima, bogati su u Bogu. Blago pastirima koji se ne povode za logikom svjetovnog uspjeha, nego slijede zakon ljubavi: prihvaćanje, slušanje, služenje. Blago Crkvi koja se ne predaje kriterijima funkcionalizma i organizacijske učinkovitosti, niti brine o svom ‘imidžu’. Malo i drago stado Gruzije, koje si tako predano djelima ljubavi i obrazovanja, primi ohrabrenje Dobroga Pastira, ti koje si mu povjereno, a koji vas na ramenima nosi i tješi vas.

Želio bih sažeti ove misli u nekoliko riječi sv. Terezije od Djeteta Isusa, koje se danas spominjemo. Ona pokazuje svoju “mali put” do Boga, „povjerenje maloga djeteta koje bez straha zaspi u naručju Očevu”, jer “Isus od nas ne traži velika djela, nego jednostavno predanje i zahvalnost” (Autobiografija, rukopis B).

Nažalost, ipak, kako je zatim napisala – a što vrijedi i danas – Bog pronalazi “malo srdaca, koji mu se predaju bez ostatka; koji razumiju pravu nježnost Njegove beskrajna ljubavi” (isto). Mlada svetica i Crkvena naučiteljica, radije: bila je stručnjak u “znanosti ljubavi”, te nas uči da se “savršeno milosrđe sastoji u podnošenju mana drugih, i ne iznenađivanju zbog njihovih slabosti; nego biti poučenima od najmanjih krjeposti koje vidimo da prakticiraju”; ona također podsjeća na to da se “ljubav ne može sakriti u dubinama našeg srca” (Autobiografija, Rukopis C). Zajedno se svi danas pomolimo za milost jednostavna srca, srca koje vjeruje i živi u blagoj snazi ljubavi; zamolimo da možemo živjeti u mirnom i potpunom povjerenju u Božje milosrđe.

Radio Vatikan | Bitno.net

Objavljeno: 1. listopada 2016.

Možda vam se svidi