Draga braćo i sestre, dobar dan!

Već nekoliko tjedana apostol nam Pavao pomaže u boljem razumijevanju toga – u čemu se sastoji kršćanska nada. Već smo govorili da to nije optimizam. Ne, to je nešto drugo. Danas to čini ‘vezujući’ je uz dva stava, tako važna za naš život i naše iskustvo vjere: naime, uz postojanost i utjehu (rr. 4 i 5). U odlomku Poslanice Rimljanima koji smo upravo čuli, spominju se dvaput: prvo u odnosu na Sveto pismo, u zatim i u odnosu na samoga Boga. Koji je njihov dublji i istinskiji značaj i na koji način oni bacaju svjetlo na stvarnost nade?

Postojanost možemo definirati i kao strpljenje: to je sposobnost podnošenja, „nošenja na ramenima“ ostajanja vjernima, pa i onda kada se čini da je teret odveć težak, nepodnosiv i kad smo u iskušenju negativnog osuđivanja i napuštanja svega i sviju. Utjeha je, s druge strane, milost ‘pronalaženja’ i iskazivanja, u svakoj situaciji – pa i u onima, velikim dijelom obilježenima razočarenjem i patnjom – Božju prisutnost i sućutno djelovanje. Sada nas, dakle, sveti Pavao podsjeća da nam postojanost i utjeha na poseban način dolaze iz Svetoga pisma (r. 4), tj. Biblije. Zapravo, Božja nam riječ na prvom mjestu skreće pogled prema Isusu – da ga bolje upoznamo i s njime se poistovjetimo; da mu se sve više suobličimo. Na drugom mjestu, riječ nam otkriva da je Gospodin uistinu Bog postojanosti i utjehe (r. 5), koji uvijek ostaje vjeran svojoj ljubavi prema nama; odnosno, postojan u ljubavi prema nama; ne umara se ljubiti nas; postojan je i uvijek nas voli, i čak se o nama skrbi, prekrivajući naše rane milovanjem svoje dobrote i milosrđa – tj. tješi nas, ne umara se ni tješiti nas..

Pod istim vidikom, razumije se isto tako i početna Apostolova izjava: Mi jaki treba da nosimo slabosti slabih, a ne da sebi ugađamo (v. 1). Ovaj izraz “mi jaki”, može nam se učiniti ponešto pretenciozna, ali u logici Evanđelja znamo da nije tako – štoviše, upravo je tome suprotno, jer naša snaga ne dolazi od nas, nego od Gospodina. Tko u vlastitom životu kuša Božju ljubav i utjehu, može – a i dužan je – biti blizu najslabijoj braći i zauzeti se za njihovu krhkost. Ako smo blizu Gospodinu, imat ćemo snage biti blizu najslabijima, potrebnima i njih tješiti i davati im snage. To je značenje rečenoga… Može to učiniti; mi to možemo učiniti bez ugađanja sebi; osjećajući se jednostavno ‘kanalom’ kojim se prenose Božji darovi; i tako na konkretan način, postaje sijač nade i to Gospodin od nas traži. S tom snagom i sposobnošću tješenja, biti sijačima nade. A danas je to itekako potrebno… nije lako.

Plod ovog načina života nije neka zajednica u kojoj neki pripadaju “klasi A” – tj. jakima; a ostali “klasi B”, odnosno slabima. Umjesto toga, plod je – kako Pavao kaže – da međusobno budete složni po Kristu Isusu (v. 5). Jer On je jak. On je onaj koji nam daje jakost; koji nam daje strpljenja; koji nam daje nade; koji nam pruža utjehu. Božja riječ hrani nadu koja se konkretno ‘pretače’ u raspodjelu; u uzajamno služenje.

Jer čak i onaj koji je “jak”, prije ili kasnije iskusi potrebu za pomoći drugih; i obratno: u slabosti se uvijek mogu ponuditi osmijeh ili ruka, bratu u nevolji. I kad je neka zajednica takva, onda jednodušno, iz jednoga grla, slavi Boga (usp. v. 6). No, sve je ovo moguće, ako se u središte stave Krist i njegova riječ. On, samo On je taj “jaki Brat” koji se skrbi za svakog od nas: svi zapravo imamo potrebu da nas stave na ramena Dobroga Pastira te se osjetimo zbrinutima njegovim nježnim i brižnim pogledom.

Dragi prijatelji, nikad nećemo dovoljno zahvaliti Bogu za dar Njegove riječi, prisutne u Svetom pismu. Ondje se Otac Gospodina našega Isusa Krista objavljuje kao Bog postojanosti i utjehe (r. 5). I ondje postajemo svjesni toga, koliko se naša nada ne temelji na našim sposobnostima i snagama, nego na potpori Božjoj i na vjernosti Njegove ljubavi. Na snazi i utjesi Božjoj.

Radio Vatikan | Bitno.net