Nakon pozdravnoga govora kardinala Bagnasca, predsjednika Talijanske biskupske konferencije, te svjedočanstava nekih osoba, gledajući freske Posljednjega suda, Sveti je Otac rekao da Bog poslao svoga Sina da spasi a ne da osudi svijet. Odmah je upozorio da smo pozvani lišiti se (isprazniti) poput Gospodina na križu, ako želimo ispravno shvatiti kršćanski humanizam. Inače, naše će riječi biti lijepe, učene, profinjene, ali bez vjere; bit će prazne – kazao je.

Nastavljajući govor, rekao je da Crkvu trebaju resiti tri dimenzije istinskoga humanizma: poniznost, nesebičnost i blaženstvo. Poniznost nas treba čuvati od „opsjednutosti vlastitom slavom, ponosom i utjecajem“. Nesebičnost, „jer ako nam je srce bogato i zadovoljno, onda u njemu nema mjesta za Boga“. Izbjegavajmo „zatvaranje u strukture, jer nam jamče lažnu sigurnost; ropstvo normama, jer nas pretvara u nemilosrdne suce; izbjegavajmo običaje u kojima osjećamo lažni mir“. Dužni smo raditi i boriti se za bolji svijet. Naša je vjera revolucionarna jer poticaji dolaze od Duha Svetoga – ustvrdio je Papa dodajući:

Moramo slijediti poticaj Duha Svetoga kako bismo izašli iz sebe, kako bismo bili ljudi po Isusovu evanđelju. Kršćanin je blažen ako “u sebi ima evanđeosku radost“. Svetačko je blaženstvo uvijek povezano s poniznošću i siromaštvom – ustvrdio je Sveti Otac, dodajući da u poniznom narodu ima puno svetačke blaženosti: u solidarnosti, u požrtvovnosti, u poslu, makar „ponekad napornom i slabo plaćenom“. Poniznost, nesebičnost i blaženstvo imaju što reći Crkvi u Italiji, koja je danas na okupu kako bi u znaku zbornosti išla naprijed – podsjetio je Papa.

Ta nas obilježja opominju da nas vlast ne smije privlačiti, čak ni onda kad izgleda da može uljepšati socijalnu sliku Crkve. Ako Crkva ne prihvaća Isusove osjećaje, onda luta i nema smisla. Ako ih pak prihvati, onda je na visini svoga poslanja. Isusovi nam osjećaji vele da je Crkva žalosna ako misli o sebi i svojim interesima – kazao je Papa te upozorio na dvije napasti koje priječe obnoviteljski hod.

Prva je pelagijanizam, jer pod prividom dobra, Crkvu potiče da se uzda u organizacije, u savršeno apstraktno planiranje. Osobe pod utjecajem te napasti često se ponašaju nadzornički, okrutno i legalistički. Zakon ih dakle ovlašćuje da se osjećaju nadmoćnima i samouvjerenima. U zakonu nalaze snagu, a ne u poticajima Duha. Besmisleno je u konzervatizmu i fundamentalizmu tražiti rješenja za crkvene probleme, kao i u obnavljanju nekih običaja koji više ne znače ništa – istaknuo je Papa.

Kršćanski nauk nije zatvoreni sustav – nastavio je Papa – u kojem ne bi bilo mjesta za promišljanja, sumnje i pitanja. Naprotiv, živ je, uznemiruje i nadahnjuje. Ima gipko lice, njegovo se tijelo giba i razvija, njegovo je tkivo mekano: ime mu je Isus Krist. Stoga crkvena reforma nije u promjeni struktura, nego u ukorjenjivanju u Krista. U Italiji se Crkva treba prepustiti vodstvu Kristova Duha i biti slobodna i otvorena izazovima sadašnjosti; ne treba se zatvarati u sebe, bojeći se da može nešto izgubiti – potaknuo je Papa dodajući da je gnosticizam druga napast, koju treba pobijediti; ufanje u razum, zanemaruje dodir s bratovim tijelom. Molitva i blizina s narodom glavni je ključ za narodni, ponizni, velikodušni i radosni kršćanski humanizam. Ako gubimo dodir s vjernim pukom Božjim, onda gubimo u ljudskosti i ne prispijevamo nikamo – istaknuo je papa Franjo.

Obraćajući se crkvenim pastirima, Papa je istaknuo kako su „puk i pastiri“ pozvani da zajedno odluče što im je činiti kako bi ostvarili novi humanizam. Biskupe molim da budu pastiri, i ništa više: Neka to bude vaša radost. Narod, vaše stado će vas podupirati. Kao pastiri naviještajte Krista, umrlog i uskrsloga za nas, a ne složeni nauk.

Citirajući svetoga Ivana Pavla II., Papa je molio Boga da Crkvu u Italiji čuva od svake pohlepe za vlašću, svjetovnom slavom i novcem. Evanđeosko je siromaštvo djelotvorno, gostoljubivo i bogato nadom – istaknuo je Papa te biskupe potaknuo na dijalog sa svima.

Papa Franjo u Firenci nije zaboravio na periferije i na posljednje. U Bazilici presvetoga navještenja, nakon molitve Angelusa s bolesnicima svakog je od njih osobno pozdravio, a potom je u menzi sv. Franje ručao sa siromasima. Stol je i bio postavljen kao i svakoga dana, a ručak je bio poslužen kao i inače – u plastičnim tanjurima. Nakon obroka i posjeta firentinskom nadbiskupu, Sveti se Otac zaputio prema stadionu Artemio Franchi, gdje je u 15 sati i 15 minuta predsjedao euharistijskim slavljem.

U homiliji je Papa naglasio kako je potrebno da Crkva živi među narodom i za narod te je rekao da valja održavati zdravi kontakt sa stvarnošću i ljudskim životima. Kristovi učenici nikada ne smiju zaboraviti da oni dolaze iz naroda te nikada ne smiju upasti u napast da se drže iznad ljudi, ne obraćajući pažnju na njihove misli i živote – rekao je Papa na zadnjoj točki svojeg posjeta Toskani, povodom 5. nacionalnog skupa Katoličke Crkve u Italiji.

Papa se u homiliji osvrnuo na odlomak iz Evanđelja po sv. Mateju, u kojem Isus pita učenike što ljudi kažu tko je on. Upozorio je da učenici koji ne znaju što ljudi misle postaju „izolirani“ i počinju „suditi ljude prema vlastitim mislima i uvjerenjima“. Zbog toga – rekao je Papa – učenik mora imati zdrav dodir sa stvarnošću, životima ljudi i njihovim radostima i tugama. To je jedini način kako im možemo pomoći i komunicirati s njima.

Kristovi učenici – naglasio je Sveti Otac – nikada ne trebaju zaboraviti da su izabrani iz naroda i nikada ne smiju pasti u napast da se drže visoko ili daleko od naroda, kao da misli i život ljudi nisu njihova briga ili nisu za njih važni. Crkva, poput Isusa, živi među ljudima i za ljude. Potrebno je gajiti osobnu vjeru u Gospodina jer jedino ako spoznamo istinu o Isusu, možemo vidjeti istinu o ljudskome stanju i doprinijeti „cjelovitoj humanizaciji društva“.

Papa je nadalje rekao da se naša radost sastoji u dijeljenju te vjere, čija istina sablažnjava. Ići nam je protiv struje i nadvladati prevladavajuće mišljenje suvremenoga društva, u kojem i danas – kao i u prošlosti – ljudi nisu sposobni prepoznati u Isusu ništa više od proroka ili učitelja. Istaknuo je da dobro koje sijemo na svojem putu kao kršćani pomaže stvaranju „novog i obnovljenog čovječanstva“, u kojem se nikoga ne marginalizira ili odbacuje, u kojem su službenici najveći i u kojem se djecu i siromahe prihvaća i pomaže.

Spomenuvši važnost humanizma u najkreativnijim razdobljima firentinske povijesti, Papa je istaknuo da je on uvijek imao karitativno lice te je upravio Bogu molitvu za novi humanizam – kako u tom gradu, tako i u čitavoj Italiji.

RV | Bitno.net