10274036_635507556531655_3658571704274756208_n

U središtu ove nedjelje kojom se zaključuje Uskrsna osmina, a koju je sveti Ivan Pavao II. naslovio Nedjeljom Božjega milosrđa, nalaze se slavne rane uskrslog Isusa. On ih je već pokazao kod prvog ukazanja Apostolima, iste večeri, dan po suboti; na dan Uskrsnuća. No, te večeri, kao što smo čuli, nije bilo Tome; a kad mu ostali rekoše da su vidjeli Gospodina, on odgovori da neće povjerovati ako ne vidi i ne dodirne te rane. Nakon osam dana, Isus se opet pojavi u cenakulu, među učenicima, a bijaše ondje i Toma; obrati mu se i pozva ga da mu dotakne rane. I tada je taj čovjek, iskren i sklon osobnom provjeravanju, kleknuo pred Isusa i rekao: “Gospodin moj i Bog moj!” (Iv 20,28).

Isusove su rane za vjeru skandal, ali su i njezin dokaz. Stoga, rane uskrsnulog Isusa ne nestaju, nego ostaju kao trajni znak Božje ljubavi prema nama i neophodne su za vjeru u Boga – ne u smislu Božje opstojnosti – nego da je Bog ljubav, milosrđe i vjernost. Sveti Petar, Izaijinim riječima, piše kršćanima: “Njegove vas rane iscijeliše” (1 Pt 2,24; usp. Iz 53,5).

Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. imali su hrabrosti gledati Isusove rane, doticati njegove ranjene ruke i proboden bok. Nisu se stidjeli Kristova tijela; nisu se Njime sablaznili, Njegovim križem; nisu se sramili bratova tijela (usp. Iz 58,7), jer su u svakoj osobi koja trpi, vidjeli Isusa. Bila su to dva hrabra čovjeka, otvorena Duhu Svetomu, i Crkvi su i svijetu dali svjedočanstvo Božje dobrote i njegova milosrđa.

Bili su svećenici, biskupi i pape dvadesetog stoljeća. Upoznali su njegove tragedije, ali one ih nisu nadvladale. Jači je u njima bio Bog; jača je bila vjera u Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka i Gospodara povijesti; jače je u njima bilo Božje milosrđe koje se očituje u Njegovim ranama; jača je bila Marijina majčinska blizina.

U njima, koji su kontemplirali Kristove rane i svjedočili Njegovo milosrđe, prebivala je “živa nada”, zajedno s “neizrecivom i proslavljenom radošću” (1 Pt 1,3.8); nada i radost koju uskrsli Krist daje svojim učenicima, a koje im nitko ne može oduzeti; uskrsna nada i radost, koje su prošle kroz kušnju ogoljenja, samoodreknuća, krajnje blizine grešnicima, do mučne gorčine toga kaleža. To su nada i radost koje su dvojica svetih Papa primili na dar od uskrslog Gospodina, i koje su obilno darovali Božjemu narodu, zbog čega su primili vječno priznanje.
Ovom radošću i ovom nadom disala je prva kršćanska zajednica u Jeruzalemu, o kojoj govore Djela apostolska (usp. 2,42-47), kao što smo čuli u Drugome čitanju. To je zajednica u kojoj se živi bit Evanđelja, tj. ljubav i milosrđe, u jednostavnosti i bratstvu. 

To je slika Crkve koju je Drugi vatikanski koncil imao pred očima. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. surađivali su s Duhom Svetim, kako bi Crkvu vratili u prvotno stanje i uskladili ju s njezinom izvornom fizionomijom, onom koju su joj davali Sveti tijekom stoljeća. Nemojmo zaboraviti da upravo zahvaljujući njima Crkva ide naprijed i raste. Prigodom sazivanja Koncila, sveti Ivan XXIII. pokazao je posebnu poslušnost Duhu Svetom, dao se je voditi i bio je pastir Crkve, vođa vođen Duhom. U tom je bilo njegovo veliko služenje Crkvi; stoga ga rado zamišljam kao Papu poslušnosti Duhu Svetom.

U tom služenju Božjemu Narodu, sveti Ivan Pavao II. bio je Papa obitelji. Tako je, naime, jednom prilikom i sam rekao, da bi želio biti zapamćen kao Papa obitelji. Rado to ističem u vrijeme sinodalnih promišljanja o obitelji i s obiteljima; koje on s Neba zacijelo prati i podržava. 

Neka obojica svetih pastira Božjega naroda posreduju za Crkvu kako bi, tijekom dvogodišnjega sinodalnog hoda, bila poslušna Duhu Svetom u pastoralnom služenju obitelji. Neka nas obojica pouče da se ne sablaznimo Kristovim ranama, da uronimo u misterij Božjega milosrđa, koje se uvijek nada, uvijek prašta, jer uvijek ljubi.

(IKA/Bitno.net)