U jučerašnjoj katehezi, govoreći o kršćanskoj nadi, Sveti Otac je kazao da je naša nada Isus. Osvrnuo se posebno na vidike nade koje nudi svijet te one koja izvire iz križa. Narod koji je Isusu klicao prigodom njegova ulaska u Jeruzalem, u njega je polagao mnoge nade. Mnogi su od njega očekivali čudesa i velike znakove, očitovanje moći te na kraju i slobodu od neprijateljskih okupatora – rekao je Papa.

Nitko od njih nije slutio da će umjesto toga Isus uskoro biti ponižen, optužen i osuđen na smrt križa. Sve njihove nade su se pred križem urušile. Pred križem se svjetovne nade ruše, ali rađaju se nove; one koje traju zauvijek. No, mi vjerujemo da se upravo u Raspetome naša nada ponovno rađa. Ta se nada razlikuje od onih svjetovnih – kazao je Papa, a zatim nazočne podsjetio na Isusove riječi iz Ivanova evanđelja, o pšeničnom zrnu, koje ako ne umre, ostaje samo; ako li pak umre, donosi obilat rod, te vjernike pozvao da to malo promotre: ako zrno ostane zatvoreno u sebi, ne dogodi se ništa; ako li se razlomi, otvori se te daje život klici, mladici i kasnije jednoj biljci koja donosi plod.

Isus je u svijet unio novu nadu i to poput sjemenke: učinio se malenim poput pšeničnog zrna; ostavio je svoju nebesku slavu kako bi došao među nas: pao je na zemlju. To još nije bilo dovoljno. Kako bi donio rod, Isus je ljubio do kraja, pustivši da ga smrt razlomi kao što se sjeme raspukne pod zemljom. Upravo ondje, u krajnosti svoga poniženja – koje je ujedno i točka najuzvišenije ljubavi, proklijala je nada. A proklijala je upravo snagom ljubavi jer ljubav «sve vjeruje i svemu se nada» (1 Kor 13,7). Ako vas netko zapita: ‘Kako se rađa nada?’, odgovorite: ‘na križu’ i traje do u vječni život – kazao je papa Franjo.

Ljubav koja je Božji život, obnovila je sve postignuto. Tako je na Uskrs, uzevši na se naš grijeh, Isus ga pretvorio u oproštenje, našu smrt u uskrsnuće, a naš strah u pouzdanje. Eto zbog čega je na križu rođena i uvijek se nanovo rađa, naša nada; eto zašto s Isusom svaki naš mrak može biti pretvoren u svjetlo, svaki poraz u pobjedu i svako razočaranje u nadu – objasnio je papa Franjo dodavši: „Nada sve nadilazi jer se rađa iz Isusove ljubavi prema nama, a koji se učinio poput pšeničnog zrna u zemlji i koji je umro, kako bi nam dao život, a iz tog se života puna ljubavi, rađa nada“.

Kad odaberemo nadu, malo-pomalo otkrivamo da je pobjedonosni način življenja onaj poput sjemena; način ponizne ljubavi. No, sad mi možete reći kako je to logika gubitka i čini se da onaj tko ljubi gubi snagu; koji daruje, da se nečeg lišava. U stvarnosti, logika umirućeg sjemena i ponizne ljubavi, Božji je put i jedino taj donosi rod.

To sami na sebi opažamo: posjedovanje uvijek nuka da posegnemo za nečim drugim: dobio sam jednu stvar i odmah hoću neku drugu, još veću i tako dalje te nikad nisam zadovoljan. Ružna je to žeđ! Što više imaš, još više želiš imati. Onaj tko je proždrljiv, nikad nije sit. Isus to precizno kaže: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga (Iv 12,25), odnosno: tko ljubi sebe i živi za svoje interese, pun je sebe, pa gubi. Tko, naprotiv, prihvaća; raspoloživ je i služi, živi na Božji način: dakle pobjeđuje; spašava sebe i druge; za svijet postaje sjeme nade – smatra Sveti Otac.

Dakako, ova istinska ljubav ide putem križa, kao što je to bilo i kod Isusa. Križ je obvezujući put, ali nije svrha: svrha je slava, kao što nam to pokazuje Uskrs. Ovdje nam je Isus na Posljednjoj večeri, ostavio jednu prekrasnu sliku: žena kada rađa žalosna je jer je došao njen čas; no, kad rodi, ne sjeća se više pretrpljene boli od radosti što se čovjek rodi na svijet (Iv 16,21). Davati život, a ne posjedovati ga, donosi radost; ljubav na svjetlo donosi život, ali i samoj boli daje smisao. Ljubav je pokretač koji nadi pomaže da kroči naprijed. Svatko od nas neka se pita: „Ljubim li? Jesam li naučio ljubiti? Ljubim li svaki dan više?“ – jer ljubav je pokretač koji nadi pomaže da kroči naprijed – kazao je papa Franjo.

Dopustimo da nas ovih danâ – danâ ljubavi – obuzme otajstvo Isusa, koji nam poput pšeničnog zrna, daje život. On je sjeme naše nade. Promatrajmo Raspetoga, izvor nade – potaknuo je Papa – postupno ćemo razumjeti da nadanje uz Isusa znači – već sada – u sjemenu vidjeti biljku, u križu Uskrs, u smrti život. Dobro će nam činiti ako se zaustavimo pred Raspetim, zagledamo se u njega i reknemo mu: «S Tobom ništa nije izgubljeno. S Tobom se uvijek mogu nadati. Ti si moja nada» – kazao je na kraju svoje pouke Sveti Otac, zatraživši od nazočnih da zamisle Raspetoga i da mu triput ponove: „Ti si moja nada“.

Radio Vatikan | Bitno.net