Čitanje: Mt 12,43-45

„ U ono vrijeme reče Isus: ‘Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja, ali ne nalazi! Tada rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’ I došavši, nađe je praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude s onim čovjekom gore nego na početku.”

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Sada ulazimo u završnu fazu ovog niza kateheza o razlučivanju. Počeli smo s primjerom svetog Ignacija Lojolskog; zatim smo razmotrili elemente razlučivanja – to jest molitvu, poznavanje sebe samog, želju i “knjigu života”. Usredotočili smo se na suhoću i utjehu, koji čine njegovu “materiju” te smo stoga došli do potvrde učinjenog izbora.

Smatram da je u ovom trenutku potrebno ukazati na bitni stav kako se ne bi izgubio sav posao koji je učinjen da se razluči najbolje i donese ispravna odluka: stav budnosti. Jer rizik zapravo postoji, kao što smo čuli u pročitanom evanđeoskom odlomku. Rizik postoji, a to je da bi “uništavač raspoloženja”, tj. zli, mogao sve pokvariti, vraćajući nas na početak, u još gorem stanju. Zato je neophodno biti na oprezu. Stoga se danas činilo prikladnim istaknuti ovaj stav, koji nam je svima potreban da bi proces razlučivanja bio uspješan.

U svom propovijedanju Isus jako inzistira na tome da dobar učenik bude budan, da ne zaspi, da se ne prepusti potpunoj sigurnosti kad stvari idu dobro, nego da ostane pozoran i spreman izvršiti svoju dužnost.

Na primjer, u Evanđelju po Luki Isus kaže: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!“  (12,35-37).

Tu se radi o stanju duha kršćana koji iščekuju konačni Gospodinov dolazak, no također može shvatiti kao uobičajeni stav koji treba zadržati u svakodnevnom ponašanju, tako da se naši dobri odabiri, ponekad doneseni nakon zahtjevnog razlučivanja, mogu nastaviti na ustrajan i dosljedan  način i uroditi plodom.

Ako nema budnosti, postoji vrlo veliki rizik, kao što smo rekli, da će sve biti izgubljeno. Nije riječ o opasnosti psihološkog reda, nego duhovnog reda, istinske zamke zlog duha. Time se, zapravo, čeka upravo onaj trenutak u kojem smo previše sigurni u sebe, kada sve ide kako treba, kada stvari “cvjetaju” i kada imamo, kako se ono kaže, “vjetar u leđa”. U kratkoj evanđeoskoj prispodobi koju smo čuli kaže se da nečisti duh, kad se vrati u kuću iz koje je došao, “nađe je praznu, pometenu i uređenu” (Mt 12,44). Sve je na mjestu, sve je u redu, ali gdje je domaćin? Nema ga. U tome je problem. Domaćina nema, izišao je, rastresen je; ili je kod kuće ali spava, pa stoga kao da ga i nema. On nije budan, nije pažljiv, jer je previše samouvjeren i izgubio je poniznost kako bi čuvao svoje srce.

Zao duh to može iskoristiti i vratiti se u tu kuću. Evanđelje kaže da se on ipak ne vraća sam, nego zajedno s drugih “sedam drugih duhova gorih od njega” (r. 45). Družina malverzatora, banda kriminalaca. Ali – pitamo se – kako je moguće da mogu nesmetano ući? Kako to da vlasnik ne primjećuje? Nije li bio tako dobar u razlučivanju? Nije li i on od svojih prijatelja i susjeda za tu kuću, tako lijepu i elegantnu, tako urednu i čistu? Da, ali možda se baš zato previše zaljubio u kuću, to jest u sebe, i prestao čekati Gospodina, čekati Zaručnika da dođe; možda iz straha da ne pokvari taj red, više nije primao nikoga, nije pozivao siromahe, beskućnike, one koji smetaju… Jedno je sigurno: ovdje je riječ o lošem ponosu, o umišljenosti kako smo pravedni, dobri, da smo na svom mjestu. Kad se previše pouzdajemo u sebe, a ne u Božju milost, onda Zli nađe otvorena vrata. Zatim organizira pohod i zauzme tu kuću. I Isus zaključuje: “Na kraju bude s onim čovjekom gore nego na početku ” (r. 45).

Drag braćo i sestre, izgleda nemoguće ali je tako. I nažalost iskustvo to potvrđuje. Netko to može potvrditi iz vlastitog iskustva. Nije dovoljno dobro razlučiti i donijeti pravu odluku. Potrebno je ostati budan. Budnost je znak mudrosti, ona je prije svega znak poniznosti, koja je glavni put kršćanskog života.