Misterij iz Drugog svjetskog rata: Tko je bacio bombe na Vatikan?

Vatikan je, kao neutralni teritorij, tijekom Drugoga svjetskog rata uglavnom bio pošteđen velikih bombardiranja, dok je Rim, tijekom njemačke okupacije grada, bio meta zračnih napada i savezničkih sila i sila Osovine.

Iznimka je bila jedna jesenska večer, 5. studenoga 1943., oko 20 sati, kada je neidentificirani zrakoplov bacio pet bombi na Vatikan od čega su četiri eksplodirale. Jedna je za dlaku promašila baziliku svetoga Petra.

Srećom, nitko nije poginuo, no pitanje tko je (i zašto) bacio bombe ostalo je obavijeno velom tajne. Tek je 2010. jedan povjesničar ponudio uvjerljivo objašnjenje.

Što se dogodilo?

Dugogodišnji vatikanski arhivist i istraživač Drugoga svjetskog rata Johan Ickx progovorio je za EWTN News o tom događaju, ali i o drugim aspektima života u Vatikanu tijekom rata.

Rim je u to vrijeme bio dio Talijanske Socijalne Republike, marionetske države pod kontrolom nacističke Njemačke kojom je upravljao Benito Mussolini, a nacisti su gotovo dva mjeseca ranije preuzeli kontrolu nad talijanskom prijestolnicom.

Ickx govori da je teško sa sigurnošću utvrditi kako je izgledao život u Vatikanu tijekom tog razdoblja. Poznato je da je u Državnom tajništvu radilo znatno manje zaposlenika, od kojih su svi bili svećenici.

Također znamo, istaknuo je povjesničar, da je papa Pio XII. u jednom trenutku naredio da se vatikanske zgrade više ne griju, „u znak solidarnosti s ljudima izvan” Vatikana.

„Znamo i da su tijekom rata u Vatikanu bili skriveni ljudi, i to ne mali broj njih”, dodao je. „Oni su na neki način bili uključeni u radne aktivnosti.”

Ranije te godine, nakon prvih savezničkih napada na Rim, Papa je pisao američkom predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu, tražeći od savezničkih snaga da poštede grad „daljnje patnje i razaranja” te zaštite njegove dragocjene spomenike od „nepopravljive štete”.

Roosevelt je odgovorio 16. lipnja 1943., poručivši: „Napadi na Italiju ograničeni su, koliko je to ljudski moguće, na vojne ciljeve.”

„Ako se pokaže nužnim da saveznički zrakoplovi djeluju iznad Rima, naši su piloti temeljito upoznati s položajem Vatikana te su dobili izričite upute da ne bacaju bombe na područje Države Grada Vatikana”, napisao je predsjednik.

Unatoč tom obećanju, Rim je bio izložen snažnim zračnim napadima prije nego što su ga saveznici zauzeli 4. lipnja 1944. To uključuje i razorno bombardiranje 19. srpnja 1943., u kojem su poginule tisuće civila.

Istoga dana, nakon završetka napada, Pio XII. i budući papa Pavao VI. (tada djelatnik Državnog tajništva, nadbiskup Giovanni Montini), otišli su u pogođenu rimsku četvrt San Lorenzo kako bi podijelili novčanu pomoć žrtvama okupljenima ispred bazilike svetoga Lovre izvan zidina.

„Nekoliko dana [prije bombardiranja Vatikana] bombe su pale na rimsku četvrt Trastevere”, prisjetio se Ickx. „Ali Vatikan, to je bilo nešto novo. Bio je to pravi međunarodni šok jer se sve do tog dana moglo reći da je Vatikan bio pošteđen bilo kakvih vojnih djelovanja.”

Bombe su pogodile Guvernatorat, odnosno urede vatikanske državne uprave, radionicu mozaika i urede dužnosnika Rimske kurije, prouzročivši znatnu materijalnu štetu, što se može vidjeti i na videosnimkama iz tog vremena.

Večer kada su bombe pale, nadbiskup Domenico Tardini, tadašnji voditelj odjela Državnoga tajništva za odnose s državama, „nije bio u svom uredu, nego je upravo prolazio hodnikom prema njemu. Bila je to providonosna sreća. Inače bi bio ozlijeđen”, rekao je Ickx.

Nekoliko osoba je ranjeno, ali srećom nitko nije poginuo u padu koje su pojedinačno težile 150 kilograma, istaknuo je Ickx. Jedna od njih eksplodirala je dovoljno blizu vatikanske bazilike da je razbila jedan od njezinih stražnjih prozora.

Papa Pio XII. u privatnom je razgovoru nakon bombardiranja izjavio: „Više se poštovanja pokazalo prema Kairu, kao vjerskom središtu islama, nego prema Rimu. Konkretnije, zaprepašteni smo spoznajom da moramo priznati… da više ne postoji, neću reći kršćanska savjest, nego čak ni najmanje ljudsko razumijevanje i osjećaj čestitosti u postupanju, što bi trebalo biti dovoljno da se nasljednika svetoga Petra ostavi na uskom pojasu zemlje koji mu je još preostao.”

Tko je bombardirao Vatikan?

„Vatikan je, naravno, odmah pokrenuo istragu”, rekao je Ickx, ravnatelj Povijesnog arhiva Odjela za odnose s državama i međunarodnim organizacijama Državnoga tajništva.

Državno tajništvo počelo je ispitivati ljude o tome što su vidjeli i čuli. Na jednom ostatku bombe uspjeli su razaznati samo posljednja tri slova nekog naziva – „lli”. Zato je jedan vatikanski djelatnik dobio zadatak sastaviti popis svih proizvedenih oružja i bombi čiji nazivi odgovaraju tim slovima. Međutim, i nakon sastavljanja popisa ostali su deseci onih čija su imena završavala na „lli”.

„Drugi dio istrage”, istaknuo je povjesničar, „odnosio se na pitanje tko je to učinio. Čiji je zrakoplov preletio Vatikan? Je li bio britanski? Američki? Ili talijanski ili njemački? Najgora mogućnost bila bi, naravno, da je bio njemački… jer su Rim u tom trenutku… okupirali Nijemci.”

„U Vatikanu je postojao velik strah da bi Nijemci mogli ući i u Vatikan, preuzeti kontrolu nad svime te… odvesti Papu i premjestiti ga na neko drugo mjesto”, rekao je Ickx.

Državno tajništvo zatražilo je očitovanje od Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Italije i Njemačke, no sve su zemlje zanijekale umiješanost.

Uslijedilo je razdoblje neizvjesnosti, objasnio je povjesničar.

„A neizvjesnost je ono što novinare čini sretnima”, rekao je, jer tada „mogu stvarati povijest, proizvoditi vijesti i dolaziti do ekskluzivnih priča”.

Opisao je i jednu od smiješnih „ekskluziva” koju su talijanske novine objavile nekoliko dana nakon incidenta, pod naslovom: „Staljin zahvaljuje Churchillu na bombardiranju Vatikana”.

„Danas se tome smijemo jer su odjednom i Rusi upleteni u slučaj”, rekao je Ickx. „Vidimo da je to bila uobičajena ratna propaganda koja je u tom trenutku odrađivala svoj posao.”

Za Vatikan taj misterij „nikada nije razriješen”.

Tek mnogo godina poslije pojavila se uvjerljiva teorija koju je autor Augusto Ferrara iznio u svojoj knjizi iz 2010. godine „1943. Bombe sul Vaticano” („1943. Bombe nad Vatikanom”).

Ferrara je u svojem istraživanju otkrio da je bombe vjerojatno izbacio zrakoplov S.79 koji je koristila Talijanska Socijalna Republika, a koji je poletio iz zračne luke Viterbo, oko 80 kilometara sjeverno od Rima.

Također je napisao da je napad naredio Roberto Farinacci, fašistički političar i Mussolinijev savjetnik, koji je želio uništiti Radio Vatikan jer je vjerovao da “neprijatelju” prenosi vojne informacije.

Ickx je to nazvao „uvjerljivim objašnjenjem”.

Sljedeća četiri mjeseca Vatikan je bio pošteđen većih razaranja, sve do 1. ožujka 1944., kada je jedan britanski zrakoplov promašio cilj bombardiranja i pogodio vatikanski zid.

Ovoga je puta, nažalost, bilo i ljudskih žrtava: poginuo je jedan vatikanski radnik, a ozlijeđen je augustinski redovnik. Eksplozija je također razbila prozore Palače Svetoga oficija, zgrade u kojoj se danas nalazi Dikasterij za nauk vjere.