O VAŽNOSTI TIŠINE I DIKTATURI BUKE

Kardinal Robert Sarah: Ne bojim se reći, biti Božje dijete znači biti dijete tišine

U opširnom intervju za “La Nef”, kardinal Sarah razgovara o svojoj novoj knjizi, objavljenoj u Francuskoj, te ističe: “Živeći s tihim Bogom i živeći u njemu, mi sami postajemo tihi.”

kardinal robert sarah tišina Bog je tišina dijete tišine diktatura buke

Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Urednikova napomena: tekst koji slijedi je intervju s Robertom kardinalom Sarahom i izašao je u listopadnom broju ove godine francuskih novina La Nef, povodom objavljivanja njegove nove knjige La Force du silence (Snaga tišine: protiv diktature buke).

La Nef: Knjiga koju pružate svojim čitateljima je prava duhovna meditacija o tišini: zašto ste se odvažili na tako duboko razmatranje koje se obično ne očekuje od pročelnika Zbora za bogoštovlje, koji je zadužen za dokumente koji imaju vrlo konkretan odnos sa životom Crkve?

Kardinal Robert Sarah: “Božji prvi jezik je tišina.” Komentirajući taj divan, bogat uvid sv. Ivana od Križa, Thomas Keating u svojem djelu Poziv na ljubav piše: “Sve ostalo je loš prijevod. Da bismo razumjeli taj jezik, moramo se naučiti biti u tišini i počivati u Bogu.”

Vrijeme je da iznova otkrijemo istinski poredak prioriteta. Vrijeme je da Boga vratimo u središte naših preokupacija, u središte našeg djelovanja i našega života: to je jedino mjesto koje on treba zauzimati. Tako će naše kršćansko putovanje kružiti oko te Stijene, biti oblikovano u svjetlu vjere i hranjeno molitvom koja je trenutak tihog, intimnog susreta u kojem čovjek stoji licem u lice s Bogom kako bi mu se klanjao i očitovao mu svoju privrženu ljubav.

Nemojmo se zavaravati. To je doista hitna stvar: ponovno otkriti osjećaj za Boga. Sad Otac dopušta da mu se pristupi jedino u tišini. Ono što Crkvi danas najviše treba nije administrativna reforma, još jedan pastoralni program ili strukturalna promjena. Program već postoji. To je onaj koji smo uvijek imali, koji crpimo iz evanđelja i žive Tradicije; usredotočen na samoga Krista, koga moramo poznavati, voljeti i nasljedovati kako bismo živjeli s njim i po njemu, da bismo preobrazili naš svijet koji se narušava zato što ljudi žive kao da Bog ne postoji. Kao svećenik, kao pastir, kao pročelnik, kao kardinal, moj je prioritet reći da samo Bog može zadovoljiti ljudsko srce.

Mislim da smo žrtve površnosti, sebičnosti i svjetovnoga duha koji se širi našim medijima vođenim društvom. Gubimo se u borbama za utjecaj, u sukobima između osoba, u narcisoidnom, taštom aktivizmu. Bubrimo od ponosa i pretenzija, zarobljenici volje za moći. Poradi titula, profesionalnih ili crkvenih dužnosti, prihvaćamo opake kompromise. Ali sve to prolazi poput dima. U svojoj novoj knjizi htio sam pozvati kršćane i ljude dobre volje da uđu u tišinu; bez nje se nalazimo u iluziji. Jedina stvarnost koja zaslužuje našu pažnju je sam Bog, a Bog je tih. On čeka našu tišinu da nam se otkrije.

Zbog toga je ponovno stjecanje osjećaja za tišinu prioritet, hitna potreba.

Tišina je važnija od bilo kojeg drugog ljudskog djela, jer izražava Boga. Istinska revolucija dolazi iz tišine; vodi nas Bogu i drugima tako da im služimo u poniznosti.

Zašto je ideja tišine prema Vama tako bitna? Je li tišina nužna kako bi se pronašlo Boga te na koji je način ona “čovjekova najveća sloboda” (br. 25)? Je li tišina kao “sloboda” asketska praksa?

Kard. Sarah: Tišina nije ideja; ona je put koji omogućuje ljudima da idu k Bogu.

Bog je tišina i ta božanska tišina boravi u ljudskome biću. Živeći s tihim Bogom i živeći u njemu, mi sami postajemo tihi. Ništa nam neće više pomoći u otkrivanju Boga od te tišine upisane u srce našega bića.

Ne bojim se reći da biti Božje dijete znači biti dijete tišine.

Stjecanje tišine je borba i oblik askeze. Da, potrebna je hrabrost da bismo se oslobodili od svega što sputava naš život, zato što nam se ništa toliko ne dopada kao prividi, lakoća i vanjština stvari. Vođen u vanjštinu potrebom da sve kaže, brbljavac ne može doli biti daleko od Boga, nesposoban za bilo kakvu duboku duhovnu aktivnost. Čovjek tišine je naprotiv slobodan čovjek. Lanci svijeta ga ne vežu.

Nijedna diktatura ne može učiniti ništa protiv tihoga čovjeka. Ne možete čovjeku ukrasti njegovu tišinu.

Mislim na svojeg prethodnika u Conakryju u Gvineji, nadbiskupa Raymond-Mariea Tchidimba. On je bio u zatvoru gotovo devet godina, progonjen od marksističke diktature. Bilo mu je zabranjeno susretati bilo koga ili razgovarati s bilo kim. Tišina koju su mu nametnuli njegovi tamničari postala je mjesto njegova susreta s Bogom. Na otajstven način, njegova ćelija je postala pravi “novicijat” i ta bijedna, prljava sobica omogućila mu je da shvati donekle veliku tišinu nebesa.

Je li još uvijek moguće razumjeti važnost tišine u svijetu gdje buka, u svim svojim oblicima, nikada ne prestaje? Je li ta situacija “modernosti” sa svojim medijima, TV-om, internetom nešto novo ili je ta buka uvijek bila karakteristika “svijeta”?

Kard. Sarah: Bog je tišina, a đavao je bučan. Od početka, Sotona je pokušavao prikriti svoje laži varljivim, glasnim napastovanjima. Kršćanin je dužan ne biti od ovoga svijeta. Na njega spada da se okrene od svjetske buke, od svjetskih glasina koje bezglavo lete, kako bi se radije okrenuo prema onome što je bitno: Bogu.

Naše zauzeto, ultratehnološko doba učinilo nas je još bolesnijima. Buka je postala poput droge o kojoj su naši suvremenici ovisni. Sa svojim zabavnim izgledom, buka je uragan u kojem izbjegavamo pogledati same sebe u lice i suočiti se s nutarnjom prazninom. To je đavolska laž. Buđenje može samo biti brutalno.

Ne bojim se pozvati ljude dobre volje da se pridruže obliku otpora. Što će biti od našega svijeta ako ne može pronaći oaze tišine?

U turbulentnim poplavama lakih, šupljih riječi, održavanje tišine nalikuje na slabost. U modernome svijetu, tihi čovjek postaje netko tko se ne zna braniti. On je “niži čovjek” s obzirom na samoproglašenog snažnog čovjeka koji gnječi i utapa druge u bujicama svojega govora. Tihi čovjek je nepotreban. To je duboki razlog zašto moderni ljudi preziru i mrze tiha bića, zašto se rade ogavni zločini protiv nerođene djece, bolesnih ili osoba pred krajem života. Ta ljudska bića su veličanstveni proroci tišine. Ne bojim se reći da su svećenici modernosti, koji su objavili određenu vrstu rata protiv tišine, s njima izgubili bitku. Jer možemo ostati tihi usred najveće papazjanije, odurnih uznemiravanja, usred galame i vike paklenih strojeva koji nas pozivaju na aktivizam, oduzimajući nam bilo koju transcendentnu dimenziju i unutarnji život.

Premda unutarnji čovjek traži tišinu kako bi pronašao Boga, je li Bog sam uvijek tih? I kako trebamo razumjeti ono što neki nazivaju “Božja tišina” pred neizrecivo zlim tragedijama poput Holokausta, gulaga…? Općenito, dovodi li postojanje zla u pitanje Božju svemoć?

Kard. Sarah: Vaše pitanje nas vodi u vrlo duboko otajstvo. U Velikoj Kartuziji, nadugo smo razmatrali o tome s generalnim priorom, dom Dysmasom de Lassusom.

Bog ne želi zlo. Međutim, on ostaje zapanjujuće tih pred našim kušnjama. Unatoč svemu, patnja ne dovodi u pitanje Božju svemoć – daleko od toga; ona nam je naprotiv otkriva. Još uvijek čujem glas djeteta koje me je kroz suze pitalo: “Zašto Bog nije sačuvao mojega oca od smrti?” Po svojoj otajstvenoj tišini, Bog se očituje u suzama tog djeteta, a ne u poretku svijeta koji bi opravdao te suze. Bog ima svoj otajstveni način da nam bude blizak u našim teškoćama. On je snažno prisutan u našim kušnjama i patnjama. Njegova snaga je tiha zato što očituje njegov beskrajni takt, njegovu ljubavlju prožetu blagost prema onima koji pate. Vanjska očitovanja nisu nužno najbolji dokazi blizine. Tišina očituje Božje suosjećanje, činjenicu da se on uključuje u naše patnje. Bog ne želi zlo. I što je zlo opakije, to postaje jasnije da je Bog u nama prva žrtva.

Kristova pobjeda nad smrću i grijehom zbiva se u velikoj tišini križa. Bog očituje svu svoju moć u toj tišini, koju nijedno barbarstvo nikada neće moći okaljati.

Kad sam putovao u zemlje koje su prolazile kroz nasilne, duboke krize, patnje i tragične bijede, poput Sirije, Libije, Haitija, Filipina nakon razornog tajfuna, vidio sam da je tiha molitva posljednje blago onima kojima nije preostalo ništa drugo. Tišina je posljednji rov u koji nitko ne može upasti, jedina soba u kojoj se može ostati miran, mjesto gdje patnja na trenutak polaže svoje oružje. U patnji, sklonimo se u utvrdu molitve.

Snaga tamničara više nije važna; kriminalci mogu sve bijesno uništiti, ali im je nemoguće provaliti i ući u tišinu, u srce, u savjest čovjeka koji moli i koji se ugnijezdio u Bogu. Kucanje tihoga srca, nada, vjera i povjerenje u Boga ostaju nepotopljive. Vani, svijet može postati polje ruševina, ali unutar naše duše, u najdubljoj tišini, Bog bdije. Rat i povorka užasa nikada neće nadvladati Boga prisutnog u nama. Kad se suočavamo sa zlom i Božjom tišinom, trebamo uvijek ustrajati u molitvi i tiho vapiti, govoreći s vjerom i ljubavlju:

“Tražio sam te, Isuse!

Čuo sam te kako kličeš od sreće

zbog rođenja djeteta.

Vidio sam te gdje tražiš slobodu

kroz zatvorske rešetke.

Hodao sam uz tebe

dok si prosio komadić kruha.

Čuo sam te kako jecaš od tuge

kad su tvoju djecu razorile bombe.

Otkrio sam te u bolničkoj sobi,

podvrgnutog tretmanu bez ljubavi.

Sad kad sam te pronašao,

ne želim te opet izgubiti.

Molim te, nauči me ljubiti te.

 

S Isusom lakše podnosimo naše patnje i kušnje.

Koju ulogu pridajete tišini u našoj latinskoj liturgiji? Gdje ju vidite i kako pomirujete tišinu i sudjelovanje?

Kard. Sarah: Pred Božjim veličanstvom, ostajemo bez riječi. Tko bi se usudio progovoriti pred Svevišnjim? Sv. Ivan Pavao II. gledao je u liturgiji bit svakog molitvenog stava, zato što ta tišina, bremenita prisutnošću kojoj se klanjamo, očituje “ponizno prihvaćanje ograničenja stvorenja naspram beskonačne transcendencije Boga koji se neprestano obznanjuje kao Bog ljubavi”. Odbiti tu tišinu ispunjenu sigurnim strahopoštovanjem i klanjanjem znači odbiti Božju slobodu da nas pridobije svojom ljubavlju i prisutnošću. Sveta tišina je stoga mjesto gdje možemo susresti Boga, zato što mu dolazimo s ispravnim stavom čovjeka koji podrhtava i stoji na udaljenosti dok s pouzdanjem gaji nadu. Mi se svećenici moramo iznova naučiti sinovskom strahopoštovanju spram Boga i svetoj naravi našeg odnosa prema njemu. Moramo iznova naučiti podrhtavati s divljenjem pred Božjom svetošću i jedinstvenom milošću našega svećeništva.

Tišina nas uči velikome pravilu duhovnoga života: familijarnost ne pogoduje intimnosti; naprotiv, ispravna distanca je uvjet za zajedništvo. Po klanjanju, čovječanstvo hoda prema ljubavi. Sveta tišina otvara put mističnoj tišini, punoj ljubavlju ispunjene intimnosti. Pod bremenom sekularnog umovanja, zaboravili smo da su sveto i bogoštovlje jedini ulazi u duhovni život. Stoga ne oklijevam reći da je sveta tišina kardinalni zakon svakog liturgijskog slavlja.

Štoviše, ona nam omogućuje sudjelovanje u otajstvu koje se slavi. Drugi vatikanski sabor je naglasio da je tišina povlašteno sredstvo promicanja sudjelovanja Božjega naroda u liturgiji. Saborski oci su namjeravali pokazati što je istinsko liturgijsko sudjelovanje: ulazak u božansko otajstvo. Pod izlikom olakšavanja pristupa Bogu, neki su htjeli da sve u liturgiji bude odmah razumljivo, racionalno, horizontalno i ljudsko. Ali postupajući na taj način, upadamo u opasnost da sveto otajstvo svedemo na lijepe osjećaje. Pod izlikom pedagogije, neki si svećenici dopuštaju beskrajne, nezgrapne i mondene komentare. Boje li se ti pastiri da bi tišina u prisutnosti Svevišnjega mogla uznemiriti vjernike? Misle li da je Duh Sveti nesposoban otvoriti srca božanskim otajstvima, izlijevajući na njih svjetlo duhovne milosti?

Sv. Ivan Pavao II. nas upozorava: ljudsko biće ulazi u sudjelovanje u božanskoj prisutnosti “iznad svega tako što dopušta da ga se odgaja u klanjalačkoj tišini, zato što se na vrhuncu spoznaje i iskustva Boga nalazi njegova apsolutna transcendencija”.

Sveta tišina je dobro vjernika i klerici ih toga ne smiju lišiti!

Tišina je materijal od kojeg se naše liturgije trebaju sastojati. Ništa u njima ne treba prekidati tihu atmosferu koja je njihovo naravno ozračje.

Ne postoji li određeni paradoks u tvrdnji da nam je potrebna tišina u liturgiji dok se istovremeno priznaje da istočne liturgije nemaju trenutke tišine (br. 259), a one su osobito lijepe, svete i ispunjene molitvom?

Kard. Sarah: Vaš komentar je mudar i pokazuje da nije dovoljno propisati “trenutke tišine” kako bi liturgija bila prožeta svetom tišinom.

Tišina je stav duše. Nije pauza između dva rituala; ona je sama cjeloviti ritual.

Zasigurno, istočni obredi ne predviđaju vrijeme tišine tijekom božanske liturgije. Ipak, oni duboko poznaju apofatičku dimenziju molitve pred Bogom koji je “neizreciv, neshvatljiv, nevidljiv”. Božanska liturgija je, takoreći, uronjena u otajstvenost. Slavi se iza ikonostasa, koji je za istočne kršćane veo koji štiti otajstvo. Među nama latinima, tišina je zvučni ikonostas. Tišina je oblik mistagogije; ona nam omogućuje da uđemo u otajstvo, a da ga ne ogolimo. U liturgiji, jezik otajstava je tih. Tišina ga ne skriva; ona otkriva njegovu dubinu.

Sv. Ivan Pavao II. nas uči da se “otajstvo stalno zakriva, prekriva se tišinom, kako ne bismo izgradili idola namjesto Boga”. Želim danas reći kako je rizik da kršćani postanu idolopoklonici velik. Kao zarobljenici buke beskrajnog ljudskog govora, nismo daleko od uspostave kulta prema vlastitim dimenzijama, boga na vlastitu sliku. Kao što je kardinal Godfried Daneels napomenuo, “glavni nedostatak zapadne liturgije, kako se u praksi slavi, je prevelika govorljivost”. O. Faustin Nyombayré, ruandanski svećenik, kaže da u Africi “površnost ne štedi liturgiju ni navodno religijske skupove, s kojih se ljudi vraćaju bez daha i znojni, umjesto odmoreni i puno onoga što se slavilo kako bi bolje živjeli i svjedočili”. Slavlja nekad postanu bučna i iscrpljujuća. Liturgija je bolesna. Najupadniji simbol te bolesti je sveprisutnost mikrofona. Postao je tako nezamjenjiv da se ljudi pitaju kako je itko mogao slaviti [liturgiju] prije nego je bio izumljen!

Buka izvana i iz naše vlastite nutrine čini da postanemo stranci sami sebi. Usred buke, čovjek ne može nego upasti u banalnost: površni smo u onome što kažemo, bavimo se praznim govorom u kojem pričamo opet i opet… dok ne pronađemo nešto za reći, neku vrstu neodgovorne “zbrke” koju čine šale i riječi koje ubijaju. Površni smo i u onome što činimo: živimo u banalnome stanju koje je navodno logično i moralno, ne uviđajući u tome ništa abnormalno.

Često odlazimo s naših bučnih, površnih liturgija ne susrevši u njima Boga i nutarnji mir koji nam on želi pružiti.

Nakon Vaše konferencije u Londonu u srpnju, vraćate se na temu liturgijske orijentacije i želite vidjeti kako se primjenjuje u našim crkvama. Zašto je to tako važno za Vas i kako bi se prema Vama ta promjena provela?

Kard. Sarah: Tišina postavlja problem bîti liturgije. Liturgija je mistična. Dok god liturgiji pristupamo s bučnim srcem, ona će nužno imati površan, ljudski izgled. Liturgijska tišina je radikalna i bitna dispozicija; ona je obraćenje srca. Obratiti se, etimološki, znači okrenuti se, orijentirati se prema Bogu. Nema istinske tišine u liturgiji ako nismo – s čitavim svojim srcem – okrenuti prema Gospodinu. Moramo se obratiti, okrenuti se nazad Gospodinu, kako bismo imali pogled usmjeren na njega, kontemplirali njegovo lice i pali na koljena pred njim i klanjali mu se. Imamo primjer: Marija Magdalena je mogla prepoznati Isusa na uskrsno jutro jer se ponovno okrenula prema njem: “Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.” “Haec cum dixisset, conversa est retrorsum et videt Jesus stantem. – Rekavši to, okrene se i ugleda Isusa gdje stoji” (Iv 20, 13-14).

Kako možemo ući u tu nutarnju dispoziciju osim fizičkim okretanjem, svih zajedno, svećenika i vjernika, prema Gospodinu koji dolazi, prema istoku, čiji je simbol apsida na kojoj je smješten križ?

Vanjska orijentacija nas vodi k nutarnjoj orijentaciji, koju ona simbolizira. Od apostolskih vremena, kršćanima je taj način molitve bio blizak. To nije pitanje slavljenja s leđima okrenutim narodu ili prema njima, nego prema istoku, ad Dominum, prema Gospodinu.

Taj način postupanja promiče tišinu. Doista, tada je manja napast da slavljenik monopolizira razgovor. Okrenut Gospodinu, u manjem je iskušenju da postane profesor koji drži predavanje tijekom čitave mise, svodeći oltar na podij koji više nije usredotočen na križ, nego na mikrofon! Svećenik mora imati na umu da je on tek sredstvo u Kristovim rukama, da on mora biti tih kako bi dao prostora Riječi i da su naše ljudske riječi smiješne kad se usporede s jedinom Vječnom Riječi.

Uvjeren sam da svećenici ne koriste isti ton glasa kad slave prema istoku. U toliko smo manjoj napasti da preuzmemo ulogu glumaca, kako papa Franjo kaže!

Dakako, taj način postupanja, premda legitiman i poželjan, ne smije biti nametnut kao revolucija. Znam da je u mnogim mjestima pripremna kateheza omogućila vjernicima da prihvate i cijene tu orijentaciju. Želio bih da to pitanje ne postane prigoda za ideološki sukob frakcija! Govorimo ovdje o našem odnosu s Bogom.

Kao što sam nedavno imao prigodu reći tijekom privatnog razgovora sa Svetim Ocem, ovdje samo iz srca pružam prijedlog kao pastir koji brine za dobro vjernika. Ne namjeravam suprotstaviti jednu praksu drugoj. Ako fizički nije moguće slaviti ad orientem, apsolutno je nužno staviti križ na oltar naočigled sviju, kao referentnu točku za sve. Krist na križu je kršćanski istok.

Vi gorljivo branite saborsku konstituciju o liturgiji dok osuđujete činjenicu da je tako loše provedena. Kako objašnjavate, gledajući unazad, zadnjih pedeset godina? Nisu li crkveni vođe oni koji su prije svih odgovorni?

Kard. Sarah: Mislim da nam nedostaje duh vjere kad čitamo saborske dokumente. Očarani onim što je Benedikt XVI. nazvao Saborom medija, čitamo ih na odveć ljudski način, tražeći prekide i protivljenja tamo gdje katoličko srce treba težiti da pronađe obnovu u kontinuitetu. Više nego ikad, treba nas voditi saborski nauk sadržan u Sacrosanctum concilium. Vrijeme je da nas pouči Sabor, umjesto da ga koristimo kako bismo opravdali vlastite naume o kreativnosti ili branili vlastite ideologije svetim oružjem liturgije.

Samo jedan primjer: Drugi vatikanski sabor je na divan način opisao krsno svećenstvo laika kao sposobnost da se sami prikažemo kao žrtva Ocu s Kristom i tako postanemo, u Isusu, “svete, čiste, besprijekorne žrtve”. Tu imamo teološki temelj za istinsko sudjelovanje u liturgiji.

Duhovnu stvarnost treba iskusiti osobito u prinosu darova, u trenutku kad se čitav kršćanski narod prinosi, ne pokraj Krista, nego u njemu, po njegovoj žrtvi koja će se ostvariti kod posvećenja. Ponovno čitanje Sabora omogućilo bi nam da izbjegnemo da naše prinose izobliče demonstracije koje imaju više toga s folklorom nego s liturgijom. Ispravna hermeneutika kontinuiteta mogla bi nas dovesti do obnove počasnoga mjesta drevnih molitava prinosa darova, iznova čitanih u svjetlu Drugog vatikanskog sabora.

Spominjete da želite “reformu reforme” (br. 257): u čemu bi se to prvenstveno sastojalo? Bi li to uključivalo obje forme rimskoga obreda ili samo redovitu formu?

Kard. Sarah: Liturgiju se uvijek treba reformirati kako bi bila vjernija svojoj otajstvenoj biti. Ono što se zove “reforma reforme” i što možda trebamo zvati “međusobno obogaćivanje obreda”, da preuzmem izraz iz učiteljstva Benedikta XVI., duhovna je potreba. Stoga se tiče obje forme rimskoga obreda.

Odbijam trošiti naše vrijeme kontrastirajući jednu liturgiju s drugom ili obred sv. Pija V. s onim bl. Pavla VI. Radi se o ulaženju u veliku tišinu liturgije; potrebno je znati kako nas mogu obogatiti sve liturgijske forme, latinske ili istočne. Zašto izvanredna forma ne bi bila otvorena poboljšanjima koja je iznijela liturgijska reforma kao rezultat Drugog vatikanskog sabora? Zašto redovita forma ne bi mogla ponovno otkriti drevne molitve prinosa darova, molitve na podnožju oltara ili malo tišine tijekom nekih dijelova kanona?

Bez kontemplativnog duha, liturgija će ostati prigoda za mrske podjele i ideološke sukobe, za to da oni koji tvrde da imaju nekakav autoritet javno ponize slabe. Umjesto toga, liturgija bi trebala biti mjesto našega jedinstva i zajedništva u Gospodinu. Zašto bi se sukobljavali i međusobno prezirali? Naprotiv, liturgija bi u svima nama trebala postići da “prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do uzrasta punine Kristove… Tako da  istinujući u ljubavi poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist” (usp. Ef 4, 13-15).

U sadašnjem liturgijskom kontekstu svijeta latinskoga obreda, kako možemo prevladati nepovjerenje koje je još uvijek prisutno između nekih pristaša dvaju liturgijskih formi istog rimskog obreda i koji odbijaju slaviti drugu formu te na nju nekad gledaju s određenim prezirom?

Kard. Sarah: Naškoditi liturgiji znači naškoditi našem odnosu s Bogom i izričaju naše kršćanske vjere. Kardinal Charles Journet je rekao: “Liturgija i kateheza dva su dijela kliješta s kojima đavao želi ukrasti kršćanima vjeru i zgrabiti Crkvu tako da ju zdrobi, izbriše i definitivno uništi. Čak i danas veliki zmaj pomno prati ženu, Crkvu, spreman da proždrije njezino dijete.” Da, đavao želi da budemo međusobno suprotstavljeni u samom srcu sakramenta jedinstva i bratskoga zajedništva. Vrijeme je da to međusobno nepovjerenje, prezir i sumnjičavost prestane. Vrijeme je da iznova otkrijemo katoličko srce. Vrijeme je da zajedno ponovno otkrijemo ljepotu liturgije, kao što nam preporučuje Sveti Otac Franjo, koji kaže: “Ljepota liturgije odražava prisutnost Božje slave koja odsijeva u njegovu narodu koji je živ i utješen” (Homilija za misu posvete ulja, 28. ožujka 2013.)

Kako ste doživjeli svoj izvanredan boravak u Velikoj Kartuziji?

Kard. Sarah: Zahvaljujem Bogu što mi je dao tu izvanrednu milost. I kako bih mogao ne spomenuti svu zahvalnost u svojem srcu i beskrajnu zahvalu Dom Dymasu de Lassusu na njegovoj vrlo srdačnoj dobrodošlici? Također bih ga želio ponizno zamoliti za oprost zbog svih nevolja koje sam možda uzrokovao tijekom svojeg boravka u njegovu samostanu. Velika Kartuzija je Božja kuća. Uzdiže nas k Bogu i spušta nas okrenute prema njemu. To mjesto pruža sve što je potrebno za susret s Bogom: ljepotu prirode, siromaštvo stana, tišinu, osamljenost i liturgiju. Premda je moj običaj moliti u noći, noćna molitva časoslova u Velikoj Kartuziji duboko me je impresionirala: tama je bila čista, a tišina bremenita Božjom prisutnošću. Noć je od nas skrila sve, izolirala nas jedne od drugih, ali je ujedinila naše glasove i naše hvale, orijentirala naša srca, naš pogled i naše misli tako da ne gledamo ni u što drugo doli u Boga. Noć je majčinska, divna i pročišćujuća. Tama je poput vrela iz kojeg izviremo oprani, utaženi i intimnije sjedinjeni s Kristom i drugima. Obnavljajuće je provesti dobar dio noći u molitvi. Uzrokuje da se preporodimo. Tamo Bog doista postaje naš Život, naša Snaga, naša Sreća, naše Sve. Osjećam duboko divljenje spram sv. Brune koji je, poput Ilije, doveo tolike duše na tu Božju goru kako bi čuli i vidjeli “tihi, mali glas” te dopustili da ih pozove taj glas koji nam govori: “Što ćeš ti ovdje, Ilija?” (1 Kr 19, 11-13).

Prijevod: Hrvoje Juko

La Nef | Bitno.net

Objavljeno: 11. listopada 2016.

Možda vam se svidi