Protestantizam, a potom i prosvjetiteljstvo, stoljećima su Katoličku Crkvu htjeli ocrniti biljegom “neznanstvenosti” ili “protuznanstvenosti”, što je mit koji je odavno razbijen među ozbiljnim povjesničarima. Međutim, “svaka laž ponovljena sto puta postaje istina” te nikad nije naodmet dodatno pokopati spomenuti mit.

Jedna od fantastičnih epizoda iz povijesti “Crkve i znanosti”, koja osim mita o “neznanstvenosti” razbija i mit o “diskriminaciji žene” od strane Crkve, kao glavne akterice ima četiri časne sestre koje su mapirale pola milijuna zvijezda tijekom međunarodnog znanstvenog projekta čiji je cilj bio izrada najveće karte neba do tada.

Premda taj događaj nije potpuno nepoznat dio povijesti Vatikanskog opservatorija (jednog od 20 opservatorija koji je sudjelovao u gore spomenutom projektu), imena časnih sestara koje su odradile velik dio posla tek su nedavno nanovo otkrivena. Isusovac Sabino Maffeo, pomoćni direktor Vatikanskog opservatorija, u razgovoru za Catholic News Service, otkrio je kako je slučajno naišao na njihova imena dok je kopao po opservatorijskim arhivima.

Emilia Ponzoni, Regina Colombo, Concetta Finardi i Luigia Panceri, četiri su časne sestre koje su pomogle u stvaranju velike zvjezdane karte poznate pod nazivom ‘Carte du Ciel‘, projekta koji je započeo 1887. i trajao sve do 1966.

Projekt je zamišljen tako da svaki opservatorij dobije “komadić neba” koji treba istražiti, “poslikati” te zatim mapirati. Tadašnji papa Lav XIII. smatrao je kako bi sudjelovanje Vatikana u projektu moglo svijetu pokazati kako “Crkva podupire znanost” te da se ne bavi samo “teologijom i religijom”.

Na početku je vatikanski dio projekta malo kaskao zbog smrti tadašnjeg direktora Vatikanskog opservatorija, međutim već 1906. isusovac John Hagen sa Sveučilišta u Georgetownu biva imenovan za novog direktora. Premda iskusan u astronomiji, o. Hagen nije imao dovoljno iskustva u mjerenjima te se zaputio Europom kako bi vidio na koji način astronomi mapiraju zvijezde.

Na svojim putovanjima primijetio je kako na mnogim mjestima tu vrstu posla, iščitavanje pozicija zvijezda i zapisivanje koordinata, rade žene koje su u opservatoriju u Greenwichu čak zvali “ženskim kompjuterima”, zbog svoje sposobnosti da brzo i precizno izračunaju poziciju zvijezde s obzirom na zadanu formulu.

Ubrzo se o. Hagen sjetio kako bi za spomenuti posao, u kojem sam nije bio stručan, idealne bile časne sestre te je kontaktirao samostan u blizini Vatikana gdje je bio smješten red Sestara od svetog djeteta Marije (zanimljivo je da se upravo Djevica Marija često prikazuje okružena zvijezdama).

Premda vijeće reda nije bilo oduševljeno “bacanjem sestara na posao koji nema veze s dobrotvornim radom”, na kraju su ipak pristali te je Vatikanski opservatorij zaposlio svoje prve časne sestre.

Ispočetka su počele raditi samo dvije, ubrzo se uvidjelo kako je obujam posla prevelik te je stoga dovedeno još sestara. Svaki radni dan bi im izgledao jednako. Dvije bi sjedile ispred mikroskopa promatrajući fotografije pojedinog dijela neba uzete uz pomoć astrografa. Staklo s fotografijom bilo je prekriveno koordinatnom mrežom te su sestre mjerile i na glas govorile koordinatne pozicije pojedine zvijezde, dok bi ostale zapisivale to u knjigu, a potom provjeravale ispravnost na uvećanim fotografijama.

Prema podacima Vatikanskog opservatorija, između 1910 i 1921. časne sestre istražile su svjetlinu i poziciju 481 215 zvijezda sa stotina staklenih ploča.

Za svoj rad bile su nagrađene od strane dvojice papa, a čak je i u Vatikanskom astrografskom katalogu izražena posebna zahvala njihovom radu.

Međutim tek otkrivanjem njihovih imena, njihov se rad može pravedno vrjednovati.

Tino Krvavica, CNS | Bitno.net