Svjedočanstvo svećenika: Kako je nogometaš koji nije znao ni ‘Oče naš’ postao nadahnuće za molitvu na Kamenitim vratima
“Kroz određeno vrijeme, taj mladić koji je postao i profesionalni nogometaš došao je k meni i izrazio želju da ga krstim. Ne samo da sam ga krstio, već je primio sve sakramente, a na kraju sam ga i vjenčao u crkvi, i dalje ga pratim i on je sada redovit na svetoj misi”
Preč. Krešimir Žinić, župnik Župe sv. Šimuna i Jude Tadeja u Cigleni, ujedno i povjerenik za pastoral obitelji Bjelovarsko-križevačke biskupije i izbornik Nogometne reprezentacije hrvatskih svećenika, predvodio je misno slavlje srijedom 29. svibnja 2024. godine u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Kao svećenik i sportaš nakon svete mise je posvjedočio:
“Još dok sam se školovao u sjemeništu i kasnije u bogosloviji svoje smo slobodno vrijeme, zajedno s drugim sjemeništarcima i bogoslovima, koristili igrajući nogomet. Konačno, još su stari Latini ustvrdili Mens sana in corpore sano – zdrav duh u zdravom tijelu, a do toga se dolazi preko fizičkog napora. Znači da bi čovjek mogao duhovno rasti, potrebno je da svoje tijelo razvija. Bilo kroz sport ili kroz neke druge aktivnosti, sasvim je svejedno. Poznato mi je da su se mnogi ‘stari’ svećenici bavili sportom i na neki način mrtvili svoje tijelo, istrošili ga, umorili ga tako da mogu duhovno jačati i posvjedočiti svoju vjeru, svećeničku vjeru napose onima kojima su poslani. I zato je itekako spojivo svećeništvo i nogomet. Već sam više puta kazao kako se ne može dogoditi da svećenici na Veliki petak popodne igraju nogometnu utakmicu. Nemoguće. Želim kazati da mi kao svećenici znamo svoj prioritet, znamo kome smo povjerovali, a to je naš spasitelj Isus Krist. A naš nogomet i naša ljubav prema nogometu samom jedan je medij pomoću kojeg proširujemo svoje svećeničko poslanje. O Bogu možemo svjedočiti ovako obučeni u liturgijsko ruho, ali i na nogometnim terenima.
Bilo je trenutaka kada smo i malo ‘poletjeli’ misleći da smo vrhunski nogometaši, pa smo organizirali utakmice s profesionalnim nogometašima. Ipak, nismo igrali te utakmice da bismo mjerili snage s profesionalnim nogometašima, već da tim profesionalnim nogometašima Crkva bude predstavljena u jednom drugačijem svjetlu. Mogu posvjedočiti da u krugu tih profesionalnih nogometaša doista imamo mnogo prijatelja s kojima smo povezani i kojima smo posvjedočili svoju vjeru. Slobodno mogu kazati da ima mnogo onih koji su našim posredstvom došli bliže Bogu i Crkvi.”
Vjeronauk u svlačionici
“Kao župnik u Križevcima imao sam jednu malonogometnu ekipu sačinjenu od laika. Prije svake utakmice u svlačionici bismo izmolili Oče naš, došli na teren, pred publikom se jednako tako prekrižili i izmolili Oče naš. U toj momčadi jedino sam ja bio svećenik, a svi ostali laici. Primijetio sam da dvojica igrača nešto mumljaju, prekrižit su se znali, ali za vrijeme molitve samo nešto mumljaju. Nakon utakmice priđe mi jedan i kaže: “Čuj, ti si me prisilio da naučim moliti Oče naš.” Dakle, nisu znali ni Oče naš moliti. Kroz određeno vrijeme, taj mladić koji je postao i profesionalni nogometaš došao je k meni i izrazio želju da ga krstim. Ne samo da sam ga krstio, već je primio sve sakramente, a na kraju sam ga i vjenčao u crkvi, i dalje ga pratim i on je sada redovit na svetoj misi. Dakle, prije deset godina on je bio nigdje što se vjere i Boga tiče. Danas je prakticirajući vjernik koji redovito ide na svetu misu. I još nešto, taj isti mladić volio je ‘partijati’. Nakon obraćenja, nije mogao odjednom prekinuti različita druženja, ipak, u koje god doba noći i iz kojeg god dijela grada Zagreba se vraćao, prije povratka kući pohodio bi Majku Božju kod Kamenitih vrata i jedno vrijeme boravio u tom svetom prostoru. ‘Ako je netko prolazio i zaustavio se, a nije znao moliti, onda sam molio za njega, jer je njemu Božji blagoslov i Božja pomoć sigurno potrebnija nego meni, a ako nije bilo nikoga onda sam ja svojim riječima molio za sebe’, povjerio mi se jednom. Molitvena zajednica Srca Isusova i naš poznati duhovni kantautor Alen Hržica upravo su od ovog spomenutog mladića primili nadahnuće, te pokrenuli poznatu molitvenu aktivnost kod Majke Božje od Kamenitih vrata. Poput svetog Josipa on je skrovit, ali duhovno djelatan, ime mu je Zoran S.”
Još nešto o svećenicima nogometašima
“Četiri su svećeničke nogometne momčadi koje se izdvajaju po kvaliteti, a to su Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Portugal i Poljska. Svećenici Bosne i Hercegovine trenutno igraju najljepši nogomet premda smo mi svećenici iz Hrvatske ove godine osvojili Europsko prvenstvo i okitili se zlatnom medaljom. S obzirom na to da nas Hrvata ima po cijelom svijetu, pa tako i hrvatskih svećenika, hrvatski svećenici nogometaši igraju za svećeničke reprezentacije Rumunjske, Mađarske, Austrije i Slovenije.”
Monografija o svećenicima nogometašima
Pri kraju svog svjedočenja preč. Žinić ukratko je predstavio fotomonografiju “Nogometna reprezentacija hrvatskih svećenika u službi ljubavi i zajedništva“ izdanu ususret proslavi 30. obljetnice postojanja Nogometne reprezentacije hrvatskih svećenika.