Vlč. Davor Klečina župnik je Župe sv. Josipa u Drvaru i upravitelj župa u Bos. Grahovu, Bos. Petrovcu, Ključu i ugasle župe Krnjeuša.

Rođen u Banjoj Luci 1977., za svećenika Banjolučke biskupije zaređen je 2003. Nakon službe u Banjoj Luci, Travniku, pa potom ponovno u rodnom gradu, 2014. dolazi u sadašnju župu u Drvaru, gradu specifičnom po tome što je dio entiteta Federacije BiH, ali ima srpsko većinsko stanovništvo.

Klečina je dobar poznavatelj pastoralne i društvene situacije u Republici Srpskoj, ali i Bosni i Hercegovini. Predstavlja Banjolučku biskupiju pri Međureligijskom vijeću BiH.

Izravan povod našeg razgovora bila je jučerašnja potvrda presude vojnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću.

– Odmah nakon potvrđene presude Radovanu Karadžiću u Haagu, objavili ste na društvenim mrežama fotografije svećenika, redovnika i redovnice koje su tijekom rata u BiH ubile snage srpske vojske na području vaše biskupije. Dodali ste komentar ‘Pravda je spora, ali dostižna…’. Što Hrvatima iz BiH, ali i drugim stanovnicima te države, donosi ova presuda osim spoznaje o toj, barem donekle zadovoljenoj pravdi?

Pa mislim da im donosi samo tu spoznaju o barem donekle zadovoljenoj pravdi. Sumnjam da će ikakvih drugih, pravnih ili nekih drugih posljedica, biti nakon ove presude. Hrvati mogu biti zadovoljni što se ipak i njih, uz Bošnjake, spomenulo kako u tužbi tako u presudi, kao žrtve velikosrpske agresije u BiH, ali ostaje žal zašto nije donesena i presuda za genocid u sedam drugih općina, osim u Srebrenici, jer ono što je Karadžićeva politika počinila tamo nije ništa manje strašno od zločina u Srebrenici.

Zločin koji su vojne i civilne vlasti Republike Srpske počinile protiv nesrpskog stanovništva na samom početku rata 1992. u sjeverozapadnoj Bosni, konkretno u dolini rijeke Sane u općinama Ključ, Sanski Most i Prijedor, jest genocid u pravom smislu te riječi. Pazite, Srebrenica se dogodila na samom kraju rata u srpnju 1995., pa donekle to možemo interpretirati – nikako opravdati – kao osvetu srpskih snaga nad suparničkom stranom protiv koje su ratovali više od tri godine, i žrtve su uglavnom bili punoljetni muškarci. Ali Prijedor, Sanski Most i Ključ su se dogodili na samom početku rata kada srpske snage nisu imale vojno organiziranu suparničku stranu pa su žrtve uglavnom bili civili bošnjačke i hrvatske nacionalnosti – muškarci, žene, djeca i starci – nad kojima su se Srbi strašno iživljavali.

Ostaje žal zašto nije donesena i presuda za genocid u sedam drugih općina, osim u Srebrenici, jer ono što je Karadžićeva politika počinila tamo nije ništa manje strašno od zločina u Srebrenici

U tim općinama bile su masovne deportacije i ubojstva nesrpskih civila, masovna silovanja žena, mučenja u najvećim koncentracijskim logorima nakon 2. svjetskog rata na tlu Europe (Omarska, Trnopolje, Keraterm, Manjača), sustavno uništavanje njihove imovine, zatiranje njihovih svetinja (sve katoličke crkve i džamije bile su miniranjem srušene). To je gore od etničkog čišćenja, to je genocid u punom smislu riječi kojemu treba nadodati etnocid i kulturocid.

– Može li ova presuda biti barem djelomično pročišćenje za sve narode BiH i pozitivan poticaj njihovu suživotu? Ili je riječ o nečemu što bi moglo donijeti tek nove prijepore?

Teško da će ova presuda doprinijeti suživotu. Mislim da će prije donijeti nove prijepore. Iako podržavam presudu, mislim da je ona došla prekasno i da je ova politika trebala biti osuđena puno prije. Ovdje moram naglasiti da, unatoč ovakvoj presudi, Međunarodni sud u Haagu nije u konačnici ispunio očekivanja žrtava, nije uvijek bio vjerodostojan, više se bavio politikom nego pravdom i uvelike je svojom nedosljednošću doprinio konfuznoj situaciji kakva danas vlada u BiH.

To i ne čudi ako znamo da je taj sud plod međunarodne zajednice kojoj je izgleda i stalo da ta konfuzna situacija kod nas što dulje traje. A na terenu, osim što je zaustavljen rat, ništa nije iskreno učinjeno da se iskorijene uzroci koji su doveli do rata – ideologije koje rađaju međunacionalnom mržnjom i šovinizmom.

Zato  i jest tragično da, unatoč presudi u Haagu, duh te politike i dalje živi u pojedincima i skupinama koje, ne samo da u njoj ne vide ništa loše, nego ju glorificiraju, nadahnjuju se na njoj i u tom duhu odgajaju mlade naraštaje. Tako da danas u BiH imate možda više mržnje nego u ratnim godinama, posebice kod djece i mladih, i to u sva tri naroda u BiH.

– Pitanje o političkoj budućnosti BiH neraskidivo je povezano, barem za nas vjernike, s pitanjem oprosta i nadvladavanja zla koje je počinjeno na teritoriju te države. U kojoj je mjeri, po vama, taj duhovni proces opraštanja uopće započeo i kako vidite mjesto i ulogu Katoličke Crkve u tom procesu?

Ne mogu govoriti rade li što druge vjerske zajednice po pitanju odgoja svojih vjernika za opraštanje i pomirenje budući da za to nisam kompetentan. Međutim, kada vidim u svakodnevnom javnom životu i u medijima toliku količinu mržnje, destruktivnosti i negativne energije onda se uplašim i zapitam u kom smjeru sve to ide i kako će završiti. I naravno preispitujem našu odgovornost, tj. vjerskih zajednica, činimo li premalo u odgoju svojih vjernika za mir, nenasilje, toleranciju, praštanje i pomirenje?

Župa sv. Josipa u Drvaru.

Gorka je istina da u BiH nikad nije bilo više deklariranih vjernika, nikad više vjerskih objekata – crkva i džamija, nego danas, vjera nikad nije bila prisutnija u školi kroz vjeronauk, u medijima, u javnom životu, politici, a situacija – nikad gora. Ovdje ne mislim samo na političku i ekonomsku situaciju, nego općenito na trenutačno vrlo nisko stanje morala i duha u BiH, u svim narodima. Očekivalo bi se, obzirom na sveprisutnost vjere ili bolje reći religije u javnom životu, da će ljudi i društvo biti bolji, a mi vidimo suprotno – korupcija, nepotizam, klijentelizam, kriminal, nasilje, mržnja, šovinizam, nizak osobni i obiteljski moral, idolatrija novca i lake zarade, praznovjerje, pesimizam  i sve druge vrste negativnosti na svakom koraku.

– Zvučite pesimistično?

Naravno da kao vjernik ne smijem gledati sve samo crno. Ima u svakodnevnom životu, u svim vjerskim zajednicama, jako puno pozitivnih primjera življenog, a ne tek deklarativnog suživota i herojskih svjedočanstava pomirenja i praštanja. Ovdje trebam pohvaliti i djelovanje Međureligijskog vijeća u BiH koje se puno trudi oko promicanja vrjednota suživota i pomirenja okupljajući u brojnim inicijativama i projektima predstavnike svih vjerskih zajednica u BiH.

Gorka je istina da u BiH nikad nije bilo više deklariranih vjernika, nikad više vjerskih objekata, a situacija – nikad gora

Kada govorimo o doprinosu i ulozi Katoličke Crkve samo je po sebi razumljivo da Crkva ne može biti van tog procesa jer bi onda bila van svoga poslanja. Poziv na praštanje, pomirenje, ljubav prema neprijateljima i izgradnju mira je u srži Isusova nauka  i ako za sebe tvrdimo da smo kršćani onda su te Isusove riječi naš život, oblikuju naš život i djelovanje. Pitanje je samo koliko ozbiljno shvaćamo Isusove riječi, koliko nas one nadahnjuju i potiču na djelovanje – nas svećenike, da odgajamo svoje vjernike za praštanje, pomirenje, nenasilje kroz molitvu, katehezu i sakramentalni život, ali i obitelji, da u tom duhu odgajaju svoju djecu.

Unatoč svim svojim nesavršenostima, Katolička Crkva u BiH je cijelo vrijeme rata i poraća svjedočila, a svjedoči i danas, svoju opredijeljenost za navedene evanđeoske vrjednote kroz brojne karitativne, socijalne i humanitarne projekte u koje je uključivala sve ljude, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu ili inu pripadnost.

Ima li ljepše potvrde za to od priznanja jednog svećenika iz Subotice, koji je – vidjevši sve prošle i aktualne socijalne projekte Banjolučke biskupije – rekao: „Katolička Crkva u Banjoj Luci živi evanđelje u onom najautentičnijem obliku – svjedočeći ljubav prema svojim neprijateljima. Iako su vam Srbi u ratu uništili biskupiju, pobili svećenike, porušili crkve, vi ste i njih cijelo to vrijeme preko Caritasa hranili, dijelili im pomoć i liječili u ambulanti. A nakon rata otvorili ste školu u kojoj školujete i odgajate djecu onih koji su vas proganjali i zatirali.“

– Biskup Franjo Komarica već dulje vrijeme upozorava kako Hrvatima u BiH doslovno prijeti „fizičko iskorjenjivanje“. Slažete li se s njim?

Na to upozorenje biskupa Komarice nadodao bih tvrdnju vojnog ordinarija u BiH mons. Tome Vukšića koji kaže da jedini kontinuitet – kad su Hrvati u BiH u pitanju – jest stalni diskontinuitet. Izgleda da je nama Hrvatima u BiH namijenjen usud stalnog padanja i pridizanja. U dalekoj prošlosti nas je bilo u Podrinju i Pounju, danas smo tamo u tragovima. Ovaj posljednji rat nas je iskorijenio iz Posavine i Krajine a dobrano desetkovao u Središnjoj Bosni. Aktualne brojke i statistike su neumoljive. Prepolovljeni smo u odnosu na prijeratno vrijeme, a svake godine nas je sve manje i manje. Manje je pripadnika i druga dva naroda, odlaze bezglavo i oni iz BiH, samo što su mediji danas stvorili famu uglavnom o odlasku Hrvata.

No mi smo i dalje tu. I u ovakvim vremenima  mora se živjeti. Svjesni da je u prošlosti bilo i gorih vremena po Hrvate u BiH, pa smo se opet znali uzdići i oporaviti, idemo dalje uzdajući se i u Božju providnost. Njegova su sva vremena. On je gospodar vremena i povijesti. Mi želimo osluškivati njegov glas i prepoznavati Njegovu volju i u ovom našem vremenu. A on uvijek čini sve dobro.

Drvar, gdje ste župnik, dio je Federacije BiH i općina s većinski srpskim stanovništvom, unutar većinski hrvatske županije. Vi ste rodom iz Banja Luke, proveli ste tamo dobar dio pastoralnog rada, a pola vaše biskupije na teritoriju je Republike Srpske Imajući to u vidu, možete li odgovoriti kako danas u RS žive katolički vjernici?

Nitko od njih nije životno ugrožen kao što je to bio slučaj za vrijeme rata. Zajedno s drugim stanovnicima dijele iste životne brige i probleme koji su zajednički svima – nedostatak posla, niske plaće, skupoća, politička neizvjesnost, neperspektivnost za mlade, itd.

Hrvati su, nažalost, kao narod u RS svedeni na ostatke ostataka. Srpske snage su tijekom rata u BiH protjerale 240.000 Hrvata. Rat je učinio svoje, povratak se nije ostvario. Danas u RS živi 10.000 -15.000 Hrvata, uglavnom staračke dobi. Svojedobno se više Srba bilo vratilo u Drvar, nego li Hrvata u cijelu RS. Osim opstrukcija od strane vlasti RS, prvih godina nakon rata povratak Hrvata su priječile i međunarodne organizacije a ni službena hrvatska politika (kako ona  u RH, tako ona u BiH) nije istinski bila zainteresirana za povratak Hrvata u ovaj bh entitet.

Danas Hrvati u RS nisu politički narod i ne predstavljaju bitan politički čimbenik (kao npr. Srbi u Hrvatskoj), nemaju neku značajniju političku grupaciju koja bi ih okupljala, istinski se brinula za njih i borila za njihova prava. Nemaju ni nekih jakih kulturnih društava i udruženja koja bi se borila za očuvanje jezika i nacionalnog identiteta, kao što imaju npr. Srbi u Mostaru. I ako postoje neka manja društva i udruge s hrvatskim predznakom u Banjoj Luci, međusobno su razjedinjeni i nemaju nikakvu zajedničku strategiju. Hrvatska kulturna i intelektualna elita u RS jednostavno ne postoji.

Danas Hrvati u RS nisu politički narod i ne predstavljaju bitan politički čimbenik (kao npr. Srbi u Hrvatskoj). Hrvatska kulturna i intelektualna elita u RS jednostavno ne postoji

Živeći s našim ljudima u Banjoj Luci, shvatio sam da većina Hrvata u RS ima kompleks manje vrijednosti. Sustavno im se to nabijalo još u bivšem sustavu, u ratu su onda svašta proživjeli i preptrpjeli zbog svoje nacionalne pripadnosti, tako da će vam većina za sebe prije reći da su katolici nego Hrvati. U školama u RS hrvatska djeca nemaju prava na hrvatski jezik ni na nacionalnu skupinu predmeta, a nastava katoličkog vjeronauka ovisi o samovolji pojedinog ravnatelja škole hoće li u nju pustiti vjeroučitelja ili ne. Samo za primjer, srpska djeca u Drvaru i Grahovu već više od deset godina – Bogu hvala – u nastavi imaju pravoslavni vjeronauk, srpski jezik i nacionalnu skupinu predmeta. To im pravo jamči Ustav a provođenje toga prava omogućilo je Ministarstvo prosvjete Hercegbosanske županije. Hrvati u RS takvo što mogu samo sanjati.

Zato tvrdim – bez imalo neke patetike i samohvale – da je jedina koja je iskreno, istinski , bezinteresno brinula i brine o svom narodu u RS je Katolička Crkva. To je ona pokazala u najteže ratno vrijeme kad je jedina ostala uz svoj narod, dijeleći s njim tešku sudbinu, pa i po cijenu najtežih žrtava. Podsjećam da je u Banjolučkoj biskupiji u zadnjem ratu ubijeno 8 svećenika i jedna časna sestra, dok je na desetke njih prošlo teška maltretiranja i mučenja.

– A kako je biti katolički svećenik u RS?

Biti katolički svećenik danas u RS znači biti pastir malog stada, ali velike vjere, spreman na život brojnih odricanja i žrtve. Pastir koji svome stadu nosi utjehu i nadu, koji odgaja svoje stado u istinskoj osobnoj vjeri, ali ga i potiče da čuva svoj nacionalni identitet, kulturu i jezik, da nema kompleksa ni pred kim, da druge poštuje, a svoga se ne odriče i od svoga ne uzmiče. Prednost ovakvih malih zajednica je što svećenik može svakog dobro upoznati ponaosob, svakom se može više posvetiti pa se u takvom dubljem zajedništvu i povjerenju lakše mogu ostvariti neki duhovni plodovi.

– Imate li, zajedno sa svojim vjernicima, ponekad osjećaj da ste jednostavno prepušteni samima sebi, da nema institucije koja bi pomogla u brizi za vaša prava?

Znate kad sam tek shvatio svu težinu i ozbiljnost situacije Hrvata u RS, koliko im je teško i koliko su od svih napušteni, njihovu obespravljenost? Onda kad sam iz Banje Luke došao na novu župničku službu u Drvar. Kad sam vidio koliko su Hrvati u nekim stvarima zaboravljeni i prepušteni samima sebi u Drvaru koji se nalazi u većinski hrvatskoj Hercegbosanskoj županiji, u Federaciji, onda sam shvatio koliko li je još teže Hrvatima u RS.

Lokalne srpske vlasti više od 20 godina ne dopuštaju nama katolicima da izgradimo svoju crkvu u Drvaru. Mi, Bogu hvala, radosno slavimo Boga i u oronuloj zgradi društvenog doma „Partizan“ koju smo od 1995. pretvorili u privremeni bogoslužni prostor. Ako su mogli prvi kršćani slaviti mise po katakombama i špiljama nekoliko stotina godina, možemo i mi u Drvaru u „Partizanu“ i narednih 20 godina. Ali budući da ne živimo u Rimskom Carstvu niti među talibanima, nego u svojoj koliko-toliko uređenoj državi BiH koja jamči svim svojim građanima slobodu ispovijedanja vjere – što uključuje i nesmetanu izgradnju vjerskih objekata – mi ne odustajemo od traženja prava da izgradimo  vlastitu crkvu u kojoj nećemo biti podstanari, koja neće prokišnjavati niti se osjećati na vlagu. Običnu malu klasičnu katoličku crkvu bez ikakve megalomanije u gradnji.

Biti katolički svećenik danas u RS znači biti pastir malog stada, ali velike vjere, spreman na život brojnih odricanja i žrtve. Pastir koji odgaja svoje stado u istinskoj osobnoj vjeri, ali ga i potiče da čuva nacionalni identitet

Ali ne može. Lokalne vlasti ustrajavaju u odbijanju davanja dozvole. I nemaju nikakvog razumskog razloga za to. Jedini razlog je mržnja na katoličku vjeru i Katoličku Crkvu – ja to tako tumačim. Ipak je Drvar „ustanički“ grad u kojem je 1941. pukla prva puška i, slučajno ili ne, prvog ubila tadašnjeg drvarskog župnika Waldemara Maximilijana Nestora zajedno s njegovim vjernicima s kojima se vraćao s hodočašća iz Knina. Drvar je simbol ustanka, revolucije, partizanštine i druga Tita i u njemu ne smije biti izgrađena katolička crkva koja je – Crkva sada  pisano velikim slovom – valjda po njima, prvi i glavni neprijatelj revolucije i komunizma.

Biskup Komarica i svi dosadašnji drvarski župnici, uključujući i mene, uputili su dosad na desetke dopisa i molbi da se pomogne u rješavanju ovog problema, da se katolicima omogući izgradnja crkve. Pisalo se lokalnim vlastima u Drvaru, županijskim u Livnu, federalnim i državnim u Sarajevu, pisalo se Dodiku u Banju Luku, Čoviću u Mostar, pisalo se međunarodnim organizacijama (OHR-u, OSCE-u, MRV-u), visoki predstavnik dolazio je po tom pitanju u Drvaru, nuncij dolazio dva puta… ali sve uzalud. Mi se nismo maknuli ni milimetra od početne točke.

Vlč. Klečina i njegov biskup Franjo Komarica slave svetu misu u Krnjeuši. Foto: Privatni arhiv.

Najviše nas ipak boli šutnja, pasivnost i nezainteresiranost naših hrvatskih političkih predstavnika u BiH da se riješi ovo pitanje. Međutim, svima je jasno – kao i u Hrvatskoj – i ovdje je na djelu očita politička trgovina između hrvatskih i srpskih političkih predstavnika.  A mi smo u Drvaru kolateralna žrtva tog političkog saveza. Računica je jasna – srpski politički predstavnici iz Drvara obećali su Hrvatima na županijskoj, federalnoj i državnoj razini dizanje ruku i glasove za njihovu stvar, pod uvjetom da Hrvati uvijek drže po strani pitanje izgradnje katoličke crkve u Drvaru. A deklarativno su, naravno, za izgradnju crkve.

Ali ja sam čvrsto uvjeren da će Bog naći načina da izgradi sebi svoj dom i u Drvaru. On ima svoje metode, načine i svoja vremena. Ničija nije gorjela do zore. A njegova je uvijek zadnja.

– Kako, zapravo, vidite budućnost BiH i kako vidite mjesto Hrvata i katolika u njoj?

BiH je prelijepa, Bogom dana zemlja i u njoj ima dovoljno mjesta za sve pa tako i za Hrvate. Ovo je naša zemlja, naša domovina, mi smo tu od stoljeća sedmog kao najstariji narod. Nikome ne dopuštamo da nam nabija ikakve komplekse, kao što ni drugima ne priječimo da budu ono što jesu, i da svi skupa gradimo mir i suživot u zajedničkoj nam zemlji.

BiH kao država može opstati samo ako se budu poštivali i uvažavali svi narodi i građani koji žive u njoj. Zato se pri uređenju države mora naći neki kompromis između nacionalnog i građanskog.

Kad država bude počivala na takvim temeljima, onda će nam biti svima lakše boriti se i za njezin ekonomski prosperitet. Tako uređena BiH mogla bi onda biti za primjer i drugim višenacionalnim državama koje traže svoj put.

Goran Andrijanić | Bitno.net