Ovaj zastrašujući podatak, u kojemu je ljudski život nažalost sveden na puku statistiku, u javnost je dospio nakon službenog upita britanskog političara i člana Doma lordova Davida Altona koji je od Ministarstva zdravstva zatražio informaciju koliko je ljudskih embrija uništeno, a koliko transferirano u maternicu kako bi došlo do trudnoće, u posljednjih godinu dana.

Odgovor je dao lord David Prior potvrdivši kako je od srpnja 2014. do kraja lipnja 2015. transferirano 84.044 embrija, dok je 172.184 embrija uništeno. Lord Prior iznio je i podatak kako je od kolovoza 1991. godine transferirano 1.687.260 embrija, dok je 2.315.262 uništeno.

Jedna od “najciviliziranijih” i “najnaprednijih” država na svijetu postala je tako pravo groblje ljudskih života, a prema riječima lorda Altona ovo “nečovječno industrijalizirano uništavanje” rezultat je “nedostatka poštovanja i zaštite ljudskog života u njegovoj najranijoj fazi”.

Premda znanost bez sumnje priznaje kako ljudski život započinje začećem, a što su na upit Ustavnog suda Republike Hrvatske potvrdili i naši stručnjaci, britanski zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, baš kao i hrvatski, ljudskom životu u njegovu najranijem stadiju postojanja uskraćuje sva prava.

Podsjetimo kako je izmjenama zakona o MPO-u 2012. godine u Hrvatskoj dopušteno zamrzavanje embrija, a prema dostupnim informacijama u hladnjacima hrvatskih bolnica u tekućem dušiku na -192 stupnja nalazi se oko 12 tisuća ljudskih embrija. Hrvatski zakon dopušta stimulaciju ovulacije kako bi se dobilo najviše dvanaest jajnih stanica koje se potom mogu oploditi, no u spolne organe žene dopušten je unos najviše dva embrija (Usp. Članak 7, 2). Preostali embriji čuvaju se na teret Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje do pet godina, a potom se uz pristanak mogu darovati drugom korisniku prava na medicinski potpomognutu oplodnju. Što se događa sa zamrznutim ljudskim životima u slučaju da ih nakon pet godina nitko ne želi, ostaje zakonski nedefinirano, a time i nepoznato.

Nužno je dodati kako je prema nauku Crkve medicinski potpomognuta oplodnja u potpunosti neprihvatljiva budući da „želja za djetetom ne može opravdati njegovu ‘proizvodnju’, baš kao što i neželjenost već začetog djeteta ne može opravdati njegovo napuštanje ili uništenje“. (Dignitas Personae, 16)

O tome govori i Naputak o poštivanju ljudskog života u nastanku i o dostojanstvu rađanja “Donum vitae” u kojemu čitamo:

“Od prvog časa svog postojanja, tj. otkad se uobliči kao zigota, plod ljudskog rađanja zahtijeva bezuvjetno poštovanje koje dugujemo ljudskome biću u njegovoj tjelesnoj i duhovnoj cjelokupnosti. Ljudsko biće mora se poštivati i s njime valja postupati kao s osobom od samoga njegova začeća, pa mu se stoga od toga istog časa moraju priznati prava osobe, medu kojima je prije svega nepovredivo pravo svakoga nevinog ljudskog bića na život.” (Donum vitae 5, 1)

U zaključku Naputka podsjeća se kako Kristove riječi “Što ste učinili jednomu od moje najmanje braće, meni te učinili” (Mt 25, 40) upravo u odnosu prema ljudskom životu u njegovoj najranijoj fazi dobivaju svoje posebno značenje i odjek.

Crkva, naravno, nije protiv djece rođene umjetnom oplodnjom i podsjeća kako svako dijete koje dođe na svijet tim putem treba prihvatiti s ljubavlju, ali upozorava da sve što je tehnički moguće, nije uvijek moralno prihvatljivo.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net