SVJEDOČANSTVO ZATOČENIKA

Svećenik koji je proveo 10 dana u islamističkom paklu: Kako sam oprostio svojim mučiteljima

„Pitali su me kako to da se ne bojim smrti. Rekao sam im: ‘Za mene, smrt je početak. Za vas je tek kraj’“

svećenik kojeg su oteli islamisti oprostio mučiteljima

Douglasa Al-Bazi. Foto: Facebook

„Pogledao sam na lanac kojim sam bio svezan i shvatio sam kako ima 10 karika. Odmah sam ga iskoristio i počeo moliti krunicu. Molitva mi je dala nadu i utjehu. Bila je to jedna od najdirljivijih i najdubljih krunica koje sam molio u životu. Molio sam se i želio da to traje vječno. Snaga moje vjere pomogla mi je nadvladati mučenje kojem sam bio izložen i očaj zatočeništva.“

Ovo je samo dio moćne ispovijesti iračkog katoličkog svećenika Douglasa Al-Bazija o deset mučeničkih dana zatočeništva koje je proveo u rukama islamističkih militanata, objavljene u The Catholic Heraldu. Al-Bazi, svećenik Kaldejske katoličke Crkve, otet je na ulicama Bagdada u studenom 2007., a njegova životna priča govori nam puno kako o sudbini kroz koju prolaze irački kršćani tako i o njegovom osobnom putu duhovnog pročišćenja koje je doživio kroz svoje teško iskustvo.

Al-Bazi je za svećenika zaređen 1998., a nakon svrgavanja Sadama Huseina u travnju 2003. dijelio je sudbinu svoje pastve koja je bila neprestano proganjana u političkoj i sigurnosnoj nestabilnosti kaosa post-huseinovskog Iraka.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Al-Bazi je pomagao kako kršćanima tako i muslimanima, a organizirao je i predškolsko obrazovanje za djecu svih vjera. Kako priča, svaki je dan prolazio kroz životne pogibelji, jednom je bio ranjen u nogu, a preživio je i tri detonacije koje su se dogodile u njegovoj blizini, jedna od njih u crkvi. Prije rata u njegovoj župi živjelo je 2500 obitelji, čiji se broj kasnije smanjio na 300.

Otet je na nedjelju, nedugo nakon što je slavio svetu misu. Nekoliko vozila opkolili su mu automobil i maskirani ljudi izvadili su ga iz njega.

Svezali su mu povez oko očiju i unijeli ga u prostoriju, a sljedeće što je osjetio bila je nečija noga na licu i ogroman bol koji je uslijedio. Slomili su mu nos.

Oteli su ga jer su željeli tražiti otkupninu od Crkve. Pitali su ga koliko misli da će Crkva platiti za njega.

„Odgovorio sam im: ‘Ja nisam političar, nego svećenik. Nemojte se nadati velikom novcu. Sačekajte par dana prije nego nazovete, izgledat ćete profesionalnije’“, rekao im je i izazvao čuđenje svojom hladnokrvnošću.

Idućih nekoliko dana uskratili su mu hranu i vodu. Noću je počeo halucinirati od žeđi i gladi. Naposljetku su ga ipak nahranili i dali mu vode.

„Svaki put kada se danas probudim usred noći, posegnem za vodom. To mi je dokaz da sam još živ“, kaže svećenik.

Kaže kako je nekada namjerno bio drzak sa svojim otmičarima. Zbog toga su ga samo još više tukli.

„Pitali su me kako to da se ne bojim smrti. Rekao sam im: ‘Za mene, smrt je početak. Za vas je tek kraj.’“

U idućih nekoliko dana s nekima od njih razvio je skoro pa duhovan odnos. Razgovarali su s njim i tražili savjete za svoje životne probleme.

„Jedan od njih imao je problema u braku i pitao me što da radi. Odgovorio sam mu da mora voljeti i poštivati svoju ženu ako želi sretan brak. Drugi se stalno žalio na bolove u koljenu i pitao me je kako da se liječi“, priča svećenik kojeg su otmičari preko dana zvali „oče“, ali navečer „nevjerniče“. Objasnili su mu kako ga moraju tući jer će ih njihovi šefovi kazniti.

Nakon što su saznali kako Crkva neće moći platiti otkupninu koju su otmičari tražili i koja je bila previsoka za siromašnu Crkvu u Iraku, svećenika su ponovno pretukli, slomili mu vilicu i par kralješaka.

Douglas Al-Bazi je ispričao kako je snagu za preživljavanje osim u molitvi pronalazio i u humoru.

„Danima mi ne bi dali ništa jesti, a onda bi mi donosili čaj i pljesniv kruh. Jednom sam ih pitao: ‘Zašto mi donosite hladan čaj? Zato što sam kršćanin?’ Jedan od njih rekao je drugom: ‘Život mu je u opasnosti, a on se žali na čaj’“, prisjeća se svećenik.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon 10 dana rekli su mu kako je otkupnina ipak dogovorena, te kako će ga pustiti na slobodu. Svezali su mu povez i strpali ga u automobil. U jednom trenutku čuo je pokraj sebe repetiranje puške i bio je siguran da je gotov. Ali, nisu ga ubili.

„Jedan od njih rekao mi je kako je on taj koji mi je slomio nos i pitao me opraštam li mu, glasom punim nježnosti i obzirnosti. Rekao sam mu: ‘Da, opraštam ti. Možda ćemo se jednog dana susresti i popit ćemo čaj zajedno, osim ako ne uprljaš svoje ruke krvlju drugih ljudi.'”

Pustili su ga, a on je zaustavio neki automobil koji ga je prevezao do crkve gdje su ga dočekali s oduševljenjem.

„Kada sam shvatio da je moje zatočeništvo okončano, briznuo sam u plač. Te prve noći sam držao upaljeno svjetlo. Uključio sam televizor i radio, samo da se uvjerim kako sam živ.”

Al-Bazi danas živi u gradu Ankavi u sjevernom Iraku, gdje pomaže u izbjegličkom kampu u kojem su smješteni oni koji bježe pred ISIL-om. Kaže da nije ljut na svoje otmičare i da bi se htio vratiti u Bagdad i sresti te ljude. Kaže da je oprostio.

„Ali, zaboraviti ne mogu. Ne mogu zaboraviti bol, usamljenost, očaj… Ali nikada neću tražiti osvetu. Molim se Bogu da makne zlo iz njihovih srdaca“, zaključio je.

Goran Andrijanić | Bitno.net


Objavljeno: 30. svibnja 2016.

Možda vam se svidi