Nedavno su u Međugorju boravili hodočasnici iz Vojvodine. Riječ je o svećeniku don Marinku Stantiću, župniku u Baču i Plavni, te obitelji Mikrut, majci Marici i sinovima Željku i Perici. Njihovo hodočašće Kraljici Mira bilo je u znaku ”zahvale” jer je mlađi sin Željko ozdravio od leukemije, o čemu je obitelj posvjedočila za Radio Mir Međugorje.

Don Marinko kaže kako je deset godina bio župnik u župi u kojoj živi obitelji Mikrut. Ondje se rodilo prijateljstvo koje traje do danas. Govoreći pak o Međugorju naglašava kako je svaki dolazak u to mjesto posebno iskustvo. ”Ono što mogu zapaziti, čini mi se, da je sve više i više hodočasnika, sve je veća i veća gužva na Podbrdu. Uvijek nešto novo otkrijem. Jedino što mi se sada nije svidjelo, to ću sada javno reći, jako se puno razgovara gore na Podbrdu. Tamo jasno piše ”Tišina”, ali to se slabo poštuje, pa koji put moram biti onaj koji upozorava da se ljudi smire. Ne znam zašto ljudi imaju dojam da su oko njih svi gluhi pa moraju glasno pričati; ako želiš nešto reći, onda barem tiho reci, poštujmo tu tišinu. Uostalom, moramo imati ljubav jedni za druge, nisam došao sam na Podbrdo, ne penjem se samo ja, imam pored sebe brata i sestru koji također žele mir, tko zna što nekog muči. A prvi sam put bio ovdje 2002. godine.”

Ističe dalje kako postoje različita svetišta – Marija Bistrica, Solin, Aljmaš, Bunarić u Subotici – ali ono što se njemu čini posebnim u Međugorju je univerzalnost Crkve: ”Kada kao svećenik s oltara vidim sve to, tu univerzalnost Crkve, kažem: Bože, divan si, slaviš se po cijelome svijet. To meni čini Međugorje posebnim. Svi častimo Gospu, svi slavimo Boga, svi istim putem hodimo, istom cilju hitamo, a to je Kraljevstvo Božje. Naravno da putem ovdje imamo ohrabrenja, ojačanja, kroz klanjanja koja se organiziraju, kroz duhovni program. Ono što mi je također posebno drago jest da se ovdje svaki dan propovijeda na misi. Pa onda malo čuješ drugog, jer ja kao svećenik, volim čuti nekog drugog propovjednika. I ono što nemaju druga svetišta, a mi ovdje imamo, to su zajednice – Zajednica Majka Krispina, Majčino Selo, Milosrdni Otac, Zajednica Cenacolo, samostani časnih sestara… I mi smo posjećivali te zajednice, čuli njihova svjedočanstva i iskustva. Pa kada vidiš koliko se tu radi na području vjere, što se možda u drugim područjima društva ne može čuti, ne može vidjeti. Iz svih tih događanja koje ti ljudi doživljavaju i proživljavaju dobiju milosno uslišanje svojih molitava”, rekao je vlč. Stantić.