Katolici moraju imati apostolski žar „za izaći van i pridobiti duše te ljudima ponuditi ono što u dubini srca žele“, rekao je u nedavnom intervjuu za EWTN Arthur Brooks, profesor s Harvarda i jedan od najpoznatijih društvenih znanstvenika u SAD-u.

Iako SAD  bilježi porast krštenja i potvrda, Brooks kaže da se katolici „ne smiju zadovoljiti postignutim“, jer još uvijek postoje „trendovi koji u velikoj mjeri idu u suprotnom smjeru kada je riječ o dolasku ljudi u crkvu“.

Kako bi se situacija popravila, Brooks preporučuje da u Crkvi naglasak počnemo stavljati na najbitnija životna pitanja.

„Ljudi počinju shvaćati da im onaj mali prijatelj u džepu — superračunalo koje zovemo pametni telefon — zapravo ne čini uslugu, jer posreduje u njihovim odnosima s drugim ljudima, a oni žele pravi, stvarni život“, rekao je.

„Treba nam smisao i imamo ta prirodna pitanja: ‘Zašto sam živ? Za što bih dao svoj život? Zašto moj život ima smisla?’ … I nakon posljednjih 15 godina počinjemo shvaćati da na ta pitanja ne možemo jednostavno proguglati odgovor“, rekao je.

„Mladi danas imaju čežnju za nečim većim, a ako ih ne nahranimo, ne hranimo svoje ovce. Onda ne slijedimo Kristov nauk“, rekao je američki znanstvenik.

Crkva svijetu može ponuditi još jednu važnu stvar, a to su „ugrađeni ‘protokoli’ koji nam daju trenutke mira i perspektive – nešto što većina ljudi uopće nema“, rekao je Brooks, misleći pri tome na molitvu, misu i pričest.

S publikom je podijelio da svakog dana nakon jutarnje vježbe ide na misu. „Dugo već svakodnevno primam pričest, kao i moja supruga. Dan završimo tako da, čak i kad sam na putu… molimo zajedno krunicu preko telefona prije nego što zaspimo.“

Američki znanstvenik je kazao da trenuci s Bogom aktiviraju strukture u mozgu koje su potrebne da bismo razumjeli svoj život. „‘Kad najviše razumijem svoj život?’ Kad sam na svetoj misi. ‘Kad najviše razumijem misu?’ Kad sam u razgovoru s Bogom“, rekao je.

Vrijeme provedeno u molitvi koristi mozgu, jer „pristup određenim dijelovima mozga koji su potrebni da pronađemo smisao i zavolimo svoj život imamo samo kroz metafizičke doživljaje“, rekao je.

„O tome postoji puno istraživanja“, dodao je. „To nije nagađanje. Postoji mnoštvo neuroznanstvenih istraživanja koja pokazuju da upravo tijekom takvih iskustava imamo pristup onim dijelovima mozga koji su ključni da pronađemo smisao i ljubav prema životu.“

Pitanje evangelizacije

Brooks kaže da ljude koji dolaze u crkvu trebamo dočekati s pitanjem „Želite li ići dublje?“, te im se obratiti riječima: „Imamo nešto dublje. Imamo nešto što je dublje, smislenije, s veliko povijesnom težinom. Imamo nešto što ima strukturu. Dođi sa mnom, dođi… gladan si, a ja ću ti dati pravu hranu.“

„To je jedina stvar koja može ispuniti prazninu u našim životima. To je jedino što nas može probuditi iz simulacije“, rekao je. „Ljudi to u srcu znaju, a mi im to samo trebamo pokazati. Trebamo ih uzeti za ruku i povesti.“

Kao profesor, Brooks kaže da koristi svoju ulogu kako bi vodio studente, ali im ne nameće svoju vjeru i uvjerenja.

„Na prvom predavanju na Harvardu kažem studentima da mi je katolička vjera najvažnija stvar u životu, a onda dalje predajem znanost“, rekao je.

„Predajem znanost o ljudskoj sreći, a kada me upoznaju kažu: ‘Znaš, on to živi. Dobro mu ide u životu… Ima dobar obiteljski život. Jako voli svoju ženu. Ima djecu i unuke.’ To je apostolat. Tako apostolat zapravo funkcionira“, rekao je.

„Živi svoj život ispravno i pusti ljude da vide tvoju katoličku vjeru, ali ne na čudan način… Neka bude prirodno, kao što svako jutro oblačiš košulju. To je bit. I to pokušavam činiti svaki dan“, rekao je.

Brooks je otkrio i koja su dva najčešća pitanja koja mu studenti postavljaju kada dođu na konzultacije u njegov kabinet. „Pitanje broj jedan koje mi postavljaju nije vezano uz seminarski rad ili projekt. Njihovo glavno pitanje je: ‘Kako se zaljubiti, ostati zaljubljen, zasnovati obitelj?’ Što, naravno, sveučilište ne uči, ali to im je najvažnija stvar u životu“, rekao je.

„Drugo pitanje je: ‘Kako pronaći vjeru?’, ‘Što da učinim da pronađem vjeru?’ Žele da ih se vodi. Vidite, to znači biti pastir… Svi imamo sposobnost utjecati na druge ljude. A pitanje koje se postavlja je: ‘Utječem li na druge ljude kako bih ih barem malo približio nebu? Otvaram li vrata kroz koja Duh Sveti u svojoj mudrosti može ući ili ne?’”