“Išli su plačući noseći sjeme sjetveno: vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje”, riječi su psalmiste koje obitelj Abboud iz sirijskog grada Homsa, ali i brojne druge sirijske obitelji, još uvijek ne mogu zapjevati.

Ghassan Abboud, njegova supruga Maha i sin Josip svoj su grad morali napustiti prije pet godina i sedam mjeseci kada je kroz prozor njihova doma proletio metak i usmrtio njihova sina Mihaela.

“Bili smo u kući. Moj je sin bio u dnevnoj sobi kad smo odjednom čuli lom stakla. Našli smo Mihaela kako leži na podu. Metak je proletio kroz prozor i pogodio ga u glavu. Bio je na mjestu mrtav”, prisjeća se njegova majka u razgovoru za ACN.

Slična sudbina pogodila je i nebrojene druge obitelji u Siriji koje su u građanskom ratu ostale bez svega, te morale pobjeći kako bi spasili život. Brojni su ostali bez svojih najmilijih, među njima i obitelj Abbhoud, a prema posljednjim procjenama u građanskom ratu stradalo je gotovo pola milijuna ljudi.

I dok se prisjeća svojega sina Mihaela čiji je dječački san bio postati filmski redatelj, njegova majka u razgovoru za Pomoć Crkvi u nevolji prepričala je kako su nakon tragičnog događaja odlučili napustiti Siriju, ali to nije bilo moguće.

“Planirali smo otići, ali odbili su nam vize. Nismo imala dovoljno novaca stoga smo odustali. Umjesto u inozemstvo došli smo ovamo u Dolinu kršćana”, objašnjava Ghassan. Utočište su pronašli u mjestu Almishtayi, jednome od brojnih sela zapadno od Homsa, koje je bilo poznato kao izletničko mjesto brojnih stanovnika ovog sirijskog grada.

Nisu imali previše izbora jer za smještaj u nekom od gradova u kojima nije bilo borbi jednostavno nisu imali novca. U Almishtayi im je u pomoć pritekla kršćanska zajednica bez čije pomoći ne bi mogli preživjeti.

“Otkad smo došli ovamo pomažu nam svećenici i mladi iz Centra svetog Petra iz Marmarite. Bez njihove pomoći ne bismo mogli platiti ni dom ni hranu, a ni lijekove za srce koje su mi potrebni. Ne znam što bi s nama bilo”, kaže Maha.

Odlaskom iz Homsa njezin sin Josip ostao je bez posla, kao i 60-godišnji Ghassan koji ne prima ni mirovinu. Ipak, po dolasku u Almishtayu Josip se uspio zaposliti kao električar, no živi za trenutak kad će se moći vratiti u svoj grad i ondje zarađivati za život.

Obitelj Abboud jedna je od dvije tisuće obitelji koje primaju mjesečnu novčanu pomoć od mjesne Crkve, a zahvaljujući donaciji koje prikuplja Papinska zaklada Pomoć Crkvi u nevolji. Sve te obitelji ne mogu dočekati povratak u svoje domove.

“Siguran sam kako ćemo se vrlo brzo vratiti. Bili smo u Homsu i vidjeli u kakvom je stanju naša kuća. Premda je djelomično oštećena, stanje nije tako loše. Ipak, još uvijek je teško ondje živjeti. Osim što je sve porušeno i dalje nedostaju struja i voda. Ipak, uvijek je bolje biti u svojem domu nego živjeti kao izbjeglica”, kaže Ghassan.

Kao pravoslavci posebno su zahvalni što ih njihova katolička braća nisu ostavila na cjedilu već im pomažu na sve moguće načine.

“Svećenici i Katolička Crkva nam pomažu. To je jedina pomoć koju primamo, a ona nam je još dragocjenija budući da smo mi pravoslavci. To je svjedočanstvo njihove plemenitosti”, kazala je Maha, a njezin muž posvjedočio je kako ih tijekom svih ovih godina u izbjeglištvu vjera nije napuštala već naprotiv, ona im je dala snagu u svim patnjama kroz koje su prolazili.

“Moja vjera daje mi snagu da nastavim, unatoč trpljenjima. Kažete nam kako mnogi ljudi u Europi i drugim zemljama bivaju ojačani u vjeri kad slušaju o našim životima i ustrajnosti u patnjama. Mogu samo reći ‘Alhamdulillah’ – Hvaljen budi Bog!”, zaključuje Ghassan Abboud.

Želite li podržati rad Papinske zaklade Pomoć Crkvi u nevolji, to možete učiniti na ovoj stranici.

Miodrag Vojvodić | Bitno.net