„Krv mučenika sjeme je novih kršćana“, slavna je Tertulijanova izreka koja osobito snažno odzvanja u ušima svakome tko zakorači u nekadašnje mučilište i zatvor albanske komunističke tajne policije, na čijim se zidovima danas nalaze fotografije zatočenika i mučenika. Njihova lica i osmijesi dopiru do srca svakog posjetitelja, svjedočeći o neviđenim mukama i patnji, ali i vjeri i nadi koja je albanske vjernike nosila u tim olovnim vremenima komunističke diktature čiju je okrutnost iskusio i naš narod.

Nakon što su komunisti 1945. godine ugrabili vlast u Albaniji, započeo je neviđeni progon Crkve. Enver Hoxha proglasio je Albaniju 1967. prvom ateističkom državom na svijetu, sve religije bile su zabranjene, svećenici uhićeni i poslani u logore, a vjerske ustanove i bogomolje pretvarane su u “kulturne centre za mlade“.

Jednaka sudbina pogodila je i skadarske franjevce. Zvuk zvona i molitve franjevačkih redovnika zamijenili su krici i urlici zatvorenika koje je komunistička tajna policija mučila i ubijala u prostorima njihova samostana i gimnazije.

Sve je počelo 1946. godine kada su komunisti skadarskim franjevcima oduzeli samostan i gimnaziju, te ih pretvorili u ćelije za mučenje i ubojstva neprijatelja režima. Tijekom 50-ih godina prošloga stoljeća gotovo je čitav Skadar postao golemo komunističko mučilište u kojemu se nalazilo čak 23 zatvora, a put prema zatvorima započinjao je u prostorima bivše franjevačke gimnazije.

„Zatvorenici su ovdje najprije boravili na ispitivanju i tada bi prolazili kroz fizičku i psihičku torturu. Nakon što bi ih osudili, slali bi ih u zatvore diljem zemlje“, objašnjava povjesničar i kustos Muzeja sjećanja Pjerin Mirdita.

Na ulazu u muzej na dva su golema zida izložene nebrojene fotografije žrtava režima, a prolaskom kroz crvenim svjetlom osvijetljeni hodnik duž kojega se nalaze zatvoreničke ćelije, stiže se do mračne i hladne prostorije za ispitivanje u kojoj su izloženi pisaći stol, bodljikava žica i visokonaponski uređaj za mučenje.

„Osim svakodnevnog mučenja i premlaćivanja, zatvorenici su dva puta dnevno po dva sata morali čitati knjige Envera Hohxe“, objašnjava Mirdita dodajući kako je zatvorenicima, ali i žiteljima Skadra, neustrašiva vjera dala snagu i pomogla im opstati u tim teškim vremenima.

„Stavljali su nam vrela jaja pod pazuhe… Danima smo po zimi goli visjeli na stablima u samostanskom vrtu… Mnogi su umirali od strujnih udara… Rezali bi nam bedra i rane punili solju… Objesili bi nas za noge kao zaklane životinje… Razbili su nam zube udarcima… Udarali su nas po prstima sve dok nam krvavi nokti nisu otpali od bolova… No našu vjeru, međutim, ne! Nisu je mogli dotaknuti! Doista, ti si Gospodine bio si ondje s nama i tražio si da na svome tijelu ponesemo grijehe svoje braće…“, napisao je isusovac o. Josip Patti u svojoj pjesmi-molitvi „Krv u Skadru“, opisujući stradanja albanskih mučenika.

Jedan od onih koji su prošli torturu komunističke skadarske tajne policije bio je i don Ernest Simoni, franjevac kojega je papa Franjo nedavno imenovao kardinalom. Tijekom Papina posjeta Albaniji, Simoni je javno svjedočio o mučeništvu pod brutalnim komunističkim režimom.

„Objesit ćemo te kao narodnog neprijatelja jer si rekao ljudima da budu spremni umrijeti za Krista ako je potrebno“, prijetili su mu njegovi mučitelji, tjerajući ga da govori protiv Crkve.

Prepričao je kako su mu zapešća tako čvrsto stiskali lancima da mu je jednom umalo srce prestalo kucati, te da je skoro umro, no kako je „Bog je htio da nastavi živjeti“.

“U vrijeme zatočeništva svakodnevno sam slavio svetu misu, napamet, na latinskom, a tako sam i ispovijedao; pričest sam dijelio potajice. Hostije sam izrađivao skrivećki, na plinskom plameniku kojim sam se služio za rad. Ako nisam mogao koristiti plamenik, poslužio sam se suhim drvima koje sam zapalio. Vino sam zamijenio bobicama grožđa koje sam zgnječio. Zimi sam koristio vino iz bočica koje su mi donosili moji rođaci“, posvjedočio je Simoni.

Prije tri godine papa Franjo proglasio je blaženima trideset i osam albanskih mučenika, među kojima se nalaze i dvojica Hrvata: fra Serafin Glasnović Kodić iz Janjeva i don Anton Muzić iz Vrnavokola, kod Letnice na Kosovu. I oni su, na čelu sa slugom Božjim nadbiskupom Drača i primasom Albanije Vincencom Prennushijem, ubijeni iz mržnje prema vjeri.

Danas, na mjestu takozvanog „malog Auschwitza“ čiji su zidovi svjedočili neviđenim patnjama, posjetitelje dočekuju lica mučenika čija neustrašiva vjera postaje sve glasnije svjedočanstvo koje privlači sve više hodočasnika iz cijele Europe, a prostorima kojima su odjekivali bolni krici ponovno odjekuju zvuci molitve.

Samostan sestara klarisa. Foto: L’Avvenire

Nakon što su ga 1992. godine pretvorili u policijsku postaju, albanske su vlasti 1997. godine zgradu gimnazije vratili franjevcima koji su ih potom povjerili sestrama klarisama. Temeljita obnova zgrade dovršena je 2005. godine, a osim prostora koji je pretvoren u Muzej sjećanja, danas je ondje i samostan u kojemu boravi šest redovnica – dvije Talijanke i četiri Albanke koje potječu iz obitelji koje su preživjele komunističke progone.

Prostor samostana nije odijeljen rešetkama, kao što je to uobičajeno, već jednostavnom vrpcom koja označava početak klauzure.

„Nismo željele podsjećati na ona vremena“, objašnjava s. Sonia, dodajući: „Bilo je ovo mjesto iskušenja tolike naše braće i sestara koji nisu oklijevali potvrditi svoju pripadnost Kristu, čak ni po cijenu vlastita života. Njihov primjer može biti nadahnuće današnjim kršćanima kako bi sami sebe darovali po djelima ljubavi i time otkrili pravi smisao svoga postojanja.“

*Pročitajte više: Prestižni američki časopis zadivljen ‘uskrsnućem’ Katoličke Crkve u Albaniji

Pogledajte fotogaleriju.

Foto: Facebook stranica Vendi i Deshmise dhe Kujteses