U četvrtak, 22. listopada 2020. upriličena je video konferencija u suorganizaciji Sjedinjenih Američkih Država, Ugande, Mađarske, Brazila, Egipta i Indonezije na kojoj je svečano potpisana Ženevska deklaracija o promoviranju zdravlja žena i jačanju obitelji (Geneva Consensus Declaration on Promoting Women’s Health and Strengthening the Family).[1] Kao domaćini, sudionike konferencije pozdravili su američki državni tajnik Mike Pompeo te ministar zdravstva i socijalne skrbi Alex Azar, a uživo su se kratko obratili i resorni ministri navedenih država supokrovitelja deklaracije. Valerie Huber iz ministarstva zdravstva i socijalne skrbi uvodno je objasnila povod za Deklaraciju, a to je potreba suprotstavljanja zabrinjavajućem trendu da bogate države i međunarodne organizacije, uključujući UN-ove, državama u razvoju nameću svoje ideološke zahtjeve. One ih traže da mijenjaju svoje zakone i prakse, ucjenjujući ih sredstvima za pomoć, a pri tom pogrešno tvrde kako imaju međunarodnopravne obveze legalizirati pobačaj ili ga učiniti dostupnijim.

Nasuprot tome, Deklaracija želi kao programski dokument ojačati koaliciju država koje su si postavile četiri prioriteta: postizanje boljega zdravlja žena, očuvanje ljudskoga života, jačanje obitelji kao temeljne zajednice društva te zaštitu nacionalnoga suvereniteta. Pri tome se misli na činjenicu kako međunarodnopravni dokumenti ne spominju pobačaj kao ljudsko pravo, a Deklaracija u t. 4. ponavlja navod iz ❡ 8.25 Programa djelovanja Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju održane u Kairu 1994. kako se “sve mjere ili promjene povezane s pobačajem u okviru sustava zdravstva mogu donijeti samo na nacionalnoj ili lokalnoj razini u skladu sa zakonodavnim postupkom pojedine države”.

Čitava Deklaracija ustvari ponavlja općepriznate činjenice iz postojećih dokumenata o ljudskim pravima (velik dio sadržaja Deklaracije doslovce čine citati) i želi poslužiti kao temelj za jači angažman na rješavanju stvarnih problema. Tako je ministar Azar napomenuo kako su ulozi preveliki da bi se dopustilo provođenje “političkih agendi koje imaju svrhu stvarati podjele”. Također je rekao kako je vrijeme da predstavnici velikoga broja država u Ujedinjenim narodima jasno iskažu svoje pro-life stavove i nedvosmisleno potvrde da ne postoji međunarodno pravo na pobačaj. Tajnik Pompeo izjavio je kako je vrijeme da međunarodne organizacije budu pozvane na odgovornost te dodao kako će SAD još pažljivije voditi brigu da se novac namijenjen pomoći siromašnijim zemljama ne koristi za financiranje organizacija koje provode pobačaj ili ga promoviraju i lobiraju za njega. Dodao je kako on kao predstavnik SAD-a s ponosom može reći da je “svako dijete sveti dar od Boga”.

Deklaracija nije međunarodni sporazum i prema tome ne proizvodi pravne učinke, već je izraz političke volje država potpisnica. One njome izražavaju spremnost poduzeti mjere kako bi ostvarile jednakopravnost u uživanju svih prava između muškaraca i žena, kao i investirati te poboljšati svoje zdravstvene sustave i angažirati međunarodne resurse kako bi djevojke i žene, ali i obitelji mogle uživati najvišu razinu zdravstvene skrbi. Podupirat će ulogu obitelji kao osnovnoga izvora zdravlja, podrške i skrbi, a mađarska ministrica obitelji Katalin Novák osobito je istaknula ugroženost obitelji od strane lobija koji nameću rodnu idologiju, ideološki kolonijalizam te problematične obrazovne programe.

Deklaracija je potpisana u vremenu kada se oko teme ženskoga zdravlja sve jače sukobljavaju suprotstavljene strane u Ujedinjenim narodima i drugim organizacijama, stoga što određeni lobiji tu temu žele raspravljati isključivo u kontekstu dostupnosti sigurnoga pobačaja. Otkad je 1994. u Kairu postignut konsenzus oko teme reproduktivnoga zdravlja –  koje, kako je već navedeno, nije uključivalo pobačaj – taj se termin postupno u nizu međunarodnih dokumenata počeo zamjenjivati spornim i nejasnim terminom seksualno i reproduktivno zdravlje i prava (sexual and reproductive health and rights). I dok neko vrijeme ta nova terminologija nije bila toliko osporavana, počela se sve više koristiti s isključivom svrhom promicanja pobačaja te pojedinih programa koji se odnose na pitanja ženskoga zdravlja, kontracepcije kao i obrazovnih programa (seksualni odgoj).

Posljednjih godina nevladine organizacije te predstavnici sve većega broja država pružaju otpor takvoj praksi, pa je primjerice ovogodišnja Konferencija o statusu žena završila političkom rezolucijom E/CN.6/2020/L.1[2] koja uopće ne spominje tu temu, već samo kratko napominje kako žene i djevojčice imaju pravo na najvišu razinu fizičkoga i mentalnoga zdravlja te dostupne i pristupačne zdravstvene usluge. To je samo jedan od primjera dokumenta u kojem nije došlo do konsenzusa oko terminologije. Tu sve češću pojavu lobiji koji se zalažu za trend na koji je upozorila Huber počeli su nazivati otpor (pushback). Pri tome nije riječ samo o nekim nevladinim organizacijama, takvu terminologiju koristi i glavni tajnik Ujedinjenih naroda António Guterres. Tako je i on povodom opisanoga razvoja situacije na ovogodišnjoj Konferenciji o statusu žena 9. ožujka 2020. izjavio kako “diljem svijeta postoji otpor protiv prava žena. [… ] Ali ne ćemo popustiti. Ne ćemo krenuti nazad. Oduprijet ćemo se otporu.”[3]

Ova bi Deklaracija mogla poslužiti kao prekretnica u tom ideološkom sukobu te ohrabriti jednu širu koaliciju država da bez straha izraze svoja stajališta, koja su uostalom već ugrađena u brojne međunarodne dokumente. I dok mnogi takve dokumente smatraju djelom pro life zagovarača, valja primijetiti kako je ona po tom pitanju ustvari defanzivna. Namjera joj je suprotstaviti se onima koji pogrešno tumače međunarodno pravo i koji na temelju toga pritišću države u razvoju te koriste terminologiju oko koje nije postignut konsenzus za ostvarivanje svojih ciljeva, a to je prije svega financiranje određenih organizacija i programa. Do zaključenja teksta potpisale su je 33 države, koje ukupno broje preko 1.5 milijardi stanovnika, a iz Europe osim Mađarske, potpisnice su Poljska i Bjelorusija. Deklaracija je otvorena do daljnjega svim državama koje je žele potpisati, a ministar Azar na to je i pozvao u svojem obraćanju. Također je za iduću godinu najavljen Svjetski summit o zdravlju žena gdje će se neke od tema iz Deklaracije konkretizirati s namjerom da se donesu učinkovite strategije kako poboljšati živote žena širom svijeta.

*Mislav Barišić je Direktor zagovaranja u Svjetskom savezu mladih Europa

[1] https://www.hhs.gov/sites/default/files/geneva-consensus-declaration-english.pdf

[2] https://undocs.org/en/E/CN.6/2020/L.1

[3] https://actalliance.org/act-news/push-back-against-the-pushback-on-gender-justice/#