Katolički bioetički centar Anscombe sa sjedištem u Oxfordu, kritizirao je prijedlog britanske vlade koja želi promijeniti sustav doniranja organa u Engleskoj.

Prema dosadašnjem modelu, pojedinci koji nakon smrti žele omogućiti doniranje svojih organa moraju za to dati svoj dobrovoljni pristanak, dok bi se prema predloženoj promjeni pretpostavljalo da je osoba spremna donirati svoje organe, osim ako eksplicitno ne izrazi svoje protivljenje.

Namjera promjene je smanjiti broj pacijenata koji čekaju na transplantaciju, budući da prema trenutnim statistikama dnevno umire troje ljudi koji čekaju organ.

Ipak, u centru Anscombe se snažno protive ovoj promjeni, smatrajući da se njome čin doniranja organa iz izraza dobrovoljnog dara pretvara u puki čin oduzimanja od strane države.

Naglasili su i to kako ne postoje dokazi da će prelazak na sustav pretpostavljenog pristanka povećati broj transplantacija, pozvavši se na primjer Walesa koji je istu promjenu uveo prije godinu i pol dana, ali bez ostvarenih poboljšanja. Štoviše, Engleska je u istom razdoblju zabilježila veći porast transplantacija unutar postojećeg sustava u odnosu na Wales.

Katekizam Katoličke Crkve također se protivi novopredloženom pristupu. U točki 2296 u kojoj se bavi ovim pitanjem, Katekizam kaže „Presađivanje organa moralno je neprihvatljivo ako davalac ili njegovi koji na to imaju pravo nisu dali svoj izričit pristanak.“

Slično tome, Ivan Pavao II. je u svojem obraćanju sudionicima Prvog međunarodnog kongresa društva za presađivanje organa, održanom 1991. godine, između ostalog, rekao:

„Transplantacija pretpostavlja prethodnu, eksplicitnu, slobodnu i svjesnu odluku sa strane donatora ili nekoga tko legitimno zastupa donatora… To je odluka da se ponudi, bez naknade, dio vlastitog tijela kako bi se pomoglo dobrobiti druge osobe“, čime je također istaknuo dimenziju dara koju doniranje organa u sebi mora sadržavati kako bi bilo prihvatljivo, te naglasio da odluka donatora, ili onih koji ga zastupaju, mora biti dragovoljna.

Iako nije potrebno dovoditi u sumnju dobre namjere onih koji žele promjenu sustava doniranja organa u Engleskoj, jasno je da njome dolazi do značajne promjene paradigme, prema kojoj osoba više nije u potpunosti vlasnik svojeg tijela, nego njegovi pojedini dijelovi mogu biti uzeti i bez eksplicitnog pristanka.

Država tako sebi uzima za pravo da u ime ‘višeg dobra’ narušava i fizički integritet pojedinca. ‘Više dobro’ može nekima u ovome trenutku izgledati opravdano (premda nije) – spašavanje drugog života, ali tko garantira da će jednom kada se zadiranje u utrobu pojedinca bez njegovog pristanka proglasi dopuštenim, to uvijek biti u svrhu izravnog spašavanja života, a ne nekog drugog ‘višeg cilja’.

Odluka pojedinca da donira svoje organe zasigurno je plemenita, i nema sumnje da bi se kvalitetnom kampanjom potaknuo još veći broj ljudi da se odluče na nju. No, s druge strane, ljudi imaju pravo biti skeptični da bi ih se, primjerice, moglo prerano isključiti s aparata u slučaju da su njihovi organi nekome potrebni, i država ne bi trebala imati pravo umjesto njih donositi odluku što će biti s njihovim dijelovima tijela.

Ivo Džeba | Bitno.net