Jednostavnost, radost u malim stvarima, osjećaj da smo braća svima i svemu. To je učinkovita „terapija“ koju sveti Franjo Asiški nudi svijetu obilježenom neobuzdanom željom za posjedovanjem, luksuzom, rasipnošću, suvišnim stvarima i konzumerizmom, u kojemu živi generacija pogođena tjeskobom i tugom zbog nesigurnoga zaposlenja, gospodarskih kriza, klimatskih promjena i ratova svih protiv svih i svega.

Predvodeći u nedjelju, 15. ožujka, misu u gornjoj bazilici u Asizu, u prigodi izvanrednoga izlaganja posmrtnih ostataka svetoga Franje, povodom 800. obljetnice njegova preminuća, državni tajnik kardinal Pietro Parolin tim je riječima objasnio razlog velikog zanimanja koje zaštitnik Italije izaziva u cijelom svijetu, i to mnogo stoljeća nakon smrti.

Neodoljiv ljudski i duhovni profil

U homiliji kardinal se nadahnuo događajem opisanim u poznatoj knjizi ‘Cvjetići’ (Fioretti). Jednoga dana, brat Masseo iz Marignana, jedan od prvih Franjinih suradnika, upitao je kako to da ga cijeli svijet slijedi, sluša ga i poslušan mu je, unatoč tomu što nije bio zgodan, nije posjedovao veliko znanje i nije bio plemenitoga roda. Siromašak mu je odgovorio da presvete Božje oči nikada nisu počivale na beznačajnijem, nesposobnijem i grešnijem čovjeku od njega. Ipak – primijetio je kardinal Parolin – Franjo je uspio privući divljenje dvaju neospornih genija srednjega vijeka, slikara i arhitekta Giotta i pjesnika Dantea.

Razlog te privlačne snage – istaknuo je kardinal – nalazi se u njegovom ljudskom i duhovnom profilu, kako ga je opisao njegov prvi biograf, Toma Čelanski. Prije svega, Franjo je bio blage naravi, mirnoga duha, ljubazan u govoru, oprezan u opominjanju, vrlo vjeran u ispunjavanju povjerenih mu zadataka, mudar u davanju savjeta, učinkovit u radu, uljudan u svemu. Smirenog uma, blaga duha, trezvene naravi, zadubljen u kontemplaciju, postojan u molitvi i pun entuzijazma u svemu, piše autor djela S. Francisci Assisensis vita et miracula.

Biti brat svima i svemu

Međutim, drugi aspekti njegove osobnosti i dalje privlače našu pozornost i nakon osam stoljeća – dodao je kardinal – njegova ‘savršena radost’, njegovo krajnje siromaštvo, njegovo opće bratstvo. Asiški je svetac znao prihvaćati životne teškoće ponizno, strpljivo i radosno. Njegovo siromaštvo nije bilo samo asketsko sredstvo u težnji za savršenstvom, nego način da bude što sličniji Kristu. U konačnici, osjećao se bratom svima i svemu: čovječanstvu, svemu stvorenom, svemiru, pa čak i smrti.

Franjo je – podsjetio je kardinal Parolin na kraju svoje propovijedi – napisao Pjesmu stvorova u vremenu krize, tame u njemu i oko njega. U vremenu – primijetio je kardinal – koje nije drugačije od našega, u kojemu se čini da tama rata zaklanja svjetlo nade. Upravo u ovom povijesnom i egzistencijalnom trenutku, želeći ‘mir i dobro’ cijelom svijetu, državni je tajnik potaknuo na molitvu koristeći se riječima Asiškoga siromaška: moleći Boga, koji nas ne napušta, da osvijetli tamu srca i da nam podari pravu vjeru, sigurnu nadu, savršenu ljubav i duboku poniznost.