Michael P. Warsaw predsjedavajući je EWTN-a (Eternal Word Television Network), najveće globalne katoličke medijske mreže svijeta koja u ovom trenutku ima doseg do, procjenjuje se, blizu 250 milijuna ljudi u 140 zemalja svijeta.

Kao što je poznato, EWTN je 1980. pokrenula Majka Angelica, redovnica klarisa. Te godine televizija je emitirala svoj program iz garaže, a danas je etablirana kao jedan od najutjecajnijih i najvažnijih katoličkih medija na svijetu…

Medijska kuća nazočna je i na tržištu tiskovnih medija i internetskih stranica, nakon što je kupila National Catholic Register i Catholic News Agency.

Upravo je preko NCR-a bila jedna od prvih (iz pera Edwarda Pentina) koja je objavila svjedočanstvo nadbiskupa Carla Marije Vigana, bivšeg nuncija u SAD-u koji je iznio ozbiljne optužbe protiv crkvenih prelata, ali i pape Franje.

Zbog toga su bili optuživani kako su dio “urote protiv pape Franje”, a optužbe su bile tako uporne da je Michael Warsaw na koncu objavio priopćenje u kojima ih decidirano odbacuje.

“Na stranicama portala National Catholic Register, kao i na ostalim platformama obuhvaćenim EWTN mrežom, prate se sva događanja vezana za pontifikat pape Franje, od onih najuzvišenijih do onih najtežih trenutaka. Naš je motiv pri objavljivanju svjedočanstva nadbiskupa Vigana bio isključivo pridonijeti osvjetljavanju istine na dobro Crkve i žrtava ovog skandala”, napisao je tada Warsaw.

O cijeloj situaciji razgovarali smo s Warsawom koji je ovih dana boravio u Hrvatskoj na Međunarodnoj konferenciji katoličkih televizija na kojoj je sudjelovala i Laudato TV.

Napomenimo i da je Michael Warsaw prošle godine imenovan i savjetnikom u vatikanskom Tajništvu za komunikaciju, dakle Papin je savjetnik za medije.

– Ne događa se često da čelnik katoličkog medija mora pisati priopćenje u kojem se brani od napada iz drugih – katoličkih medija?

Da, ali osjetili smo da moramo reagirati. Ono što me je posebno uznemirilo bila je ideja da zbog toga što smo odlučili objaviti pismo nadbiskupa Vigana i što smo bili prvi koji smo izašli u javnost s njim to mora biti zato što želimo „napasti Papu“.

Ono što je istina u tome jest da nema novinara koji bi, nakon što je dobio to pismo u ruke, odlučio ne objaviti ga. Bio on, upotrijebit ću te izraze iako ih ne volim, „konzervativan“ ili „liberalan“, bez obzira iz kojega medija. Svaki novinar koji bi dobio to pismo bivšeg nuncija u SAD-u objavio bi tu priču. Jer, ta priča doista je velika i važna. Ta priča je morala biti objavljena i ljudi su morali biti upoznati s njom.

– Ali, vi niste bili vođeni samo novinarskim motivima?

Svakako nismo. Katolički novinar mora biti oprezan da ne upadne u opasnost da previše razmišlja poput svjetovnog novinara. Kao katolički novinar morate biti svjesni da je sve ono što radite u cilju jačanja i formiranja vjere čitatelja i služenja potrebama Crkve. Ali, ponekad služiti potrebama Crkve znači biti kritičan prema njoj i negativnim pojavama u njoj, te postavljati pitanja o njima.

Međutim, kao što vidimo, postoji tendencija da samo pismo, kao i oni koji izvještavaju o njemu budu proglašeni „Franjinim neprijateljima“, dijelom nekakve zavjere protiv njega. To je potpuna neistina. Mislim da pisati o ovom pismu znači jačati Crkvu i služiti joj, znači željeti doznati što je istina u svemu što se tiče seksualnih zločina i njihovih prikrivanja. Jer, bilo je previše pogrešnih informacija na tu temu.

– I sam Papa je u reakcijama na izjavu Vigana rekao da novinari trebaju analizirati dokument i pronaći nelogičnosti u njemu…?

Bilo je katoličkih medija koji su upravo to i radili. Naši mediji su nastavili pratiti priču upravo na taj način – analizom svega onoga što je nadbiskup Vigano napisao i stvaranjem pozitivnog ili negativnog suda o tome.

Ali, mislim da je bilo i onih medija koji su ideologizirali cijelu ovu situaciju i iskoristili je za takvu vrstu obračuna s neistomišljenicima. Još jednom, ne volim koristiti takve termine, ali mogli bi ih nazvati „lijevim“ medijima. Takav model ponašanja bio je vidljiv i u napadu na nas. Umjesto da se fokusiraju na doista važna pitanja, na ono što je jedino važno u ovome, oni su cijelu priču ideologizirali, napravili od nje rasprave o navodnim „napadima na papu Franju“.

A ono što je važno jesu brojne žrtve zlostavljanja koje zaslužuju pravdu i ozdravljenje. Kao što je važno i osvijestiti da u Crkvi imamo biskupe koji su prikrivali nemoralne činove, a neke od njih koji su ih i činili. Kultura korupcije zavladala je jednim dijelom Crkve i neprestano i iznova zlostavlja ljude. Znamo za puno sjemeništaraca koji su osjetili poziv na svećeništvo i koji su se našli potpuno nesigurnima u sjemeništima gdje su ih napadali predatori poput kardinala Theodora McCarricka.

Ali, naravno, na drugoj strani su brojni predani i dobri svećenici koji žive svoj poziv, služeći svojoj Crkvi privodeći duše u nebo. I takvi su svećenici poraženi ovim što se događa, sve to ima strašan utjecaj na njih.

To je dakle važno – žrtve. Kako one koje su izravno pogođene zlostavljanjem tako i oni koji su tome pogođeni na brojne neizravne načine.

– U raspravama oko uzroka ovakvih razmjera seksualnih zločina i zlostavljanja neki od biskupa govorili su o postojanju “homoseksualne subkulture” dok drugi upozoravaju na klerikalizam. Koje je Vaše mišljenje?

Da, oko toga postoji podjela. I čini mi se kako neki, na određeni način priču o klerikalizmu koriste kao odvraćanje od ipak glavnoga uzroka ovoga čemu svjedočimo. A to jest problematika homoseksualne subkulture, pitanje tko je bio puštan u bogoslovije, tko je donosio odluke o tome tko će biti puštan u bogoslovije, kakav je bio profil tih ljudi koji su pripuštani i je li bila riječ o ljudima koji su sposobni živjeti celibat.

To su pitanja s kojima će se Crkva morati baviti u budućnosti. A papa Franjo je bio iznimno jasan o tome i ponovio ono stajalište koje je i Benedikt XVI. imao o tome, a to je da osobe s homoseksualnim sklonostima ne mogu ući u sjemeništa. U svakom slučaju, moramo ozbiljno pristupiti tom pitanju.

– Odakle dolaze te negativnosti?

Moje mišljenje jest kako su te pojave odraz situacije u društvu i uništavanja moralnih vrijednosti. Pojave o kojima je Pavao VI. govorio u Humane vitae.

Postoji još jedno pitanje o kojem ćemo morati više govoriti u budućnosti, a to je pitanje vjernosti. Kao društvo, izgubili smo potrebu za osjećajem vjernosti, za obdržavanjem vjernosti – bez obzira na to jesmo li u braku, samci ili posvećene osobe. Pitanje vjernosti jest ključno. U svjetovnoj kulturi vidimo sve te negativnosti koje, nažalost, utječu na Crkvu.

– Izvješće iz Pennsylvanije i poražavajuća otkrića o McCarricku izazvali su takve potrese da nakon njih Crkva neće moći ostati ista?

O da, apsolutno. Razlog zbog kojega je sve ovo tako „eksplodiralo“ jest upravo zbog toga što se toliko dugo sve to neprestano „pometalo pod tepih“. Naposljetku je sve to moralo eksplodirati.

Dosta je važan i kontekst kampanje MeToo protiv seksualnog zlostavljanja koja je vođena u svjetovnim medijima i američkom društvu. Kada je izašla vijest o McCarricku i sumnjama na spavanje sa sjemeništarcima dosta tih medija pisala je o tome kao o onome što to i jeste – zloporaba moći, a ne konsenzualni seks s odraslim osobama. Povukli su paralelu s onim što se događalo u Hollywoodu. To su bili mladi ljudi u jako ranjivoj situaciji i bili su podvrgnuti zlostavljanju nekoga tko je zlorabio svoju moć da bi seksualno iskorištavao ljude. I upravo se to događalo u Hollywoodu. Da ova otkrića o McCarricku nisu došla u vrijeme kampanje MeToo, sigurno bi manje odjeknula.

– Neki, međutim, tvrde kako bi svjetovni mediji bili još i glasniji da je riječ o ‘konzervativnom’ prelatu?

Svakako. U to nema sumnje. McCarrick je kao nadbiskup Washingtona, a i prije toga, bio ljubimac svjetovnih medija, bio je istomišljenik po mnogim pitanjima s nekima od novinara koji su stvarali javno mnijenje, a dosta je i radio na tim odnosima koje je i koristio za svoju korist.

Poznata je činjenica da je Rod Dreher još 2002. napravio priču za New York Times o McCarricku koja ga je optuživala za seks s bogoslovima i koja nikada nije bila objavljena zbog uredničke intervencije. Naravno, postoji mogućnost da su urednici procijenili da u priči nema dovoljno uvjerljivih dokaza protiv McCarricka, ali mislim da je puno izglednija vjerojatnost da su tu priču odbili jer je riječ o „liberalnom“ McCarricku.

– Američka biskupska konferencija je nakon zadnjih događanja, pa i pisma Vigana, zatražila apostolsku vizitaciju u SAD-u. Predsjednik konferencije Daniel DiNardo sastaje se danas s Papom. Što očekujete od toga susreta (do zaključenja teksta još nije objavljeno priopćenje sa susreta, op.a.)?

Kardinal DiNardo i vodstvo Američke biskupske konferencije su ozbiljni i iskreni u svojim nastojanjima za pokretanje istrage. Biskupi su jasno rekli kako žele da u tu istragu budu uključeni laici što smatram iznimno važnim. Žele da Sveta Stolica u svemu tome surađuje, što je potpuno razumljivo kada znamo da ako je riječ o istragama koje uključuju biskupe i moguće sankcije protiv njih, onda je to pridržano Svetoj Stolici. To nije nadležnost mjesnih biskupskih konferencija.

Vjerujem, dakle, američkim biskupima kada kažu da žele otvorenu i jasnu istragu. Pitanje je hoće li i Sveta Stolica željeti istu takvu. Znam da je njihova interna istraga o tim događanjima već počela. Hoće li, međutim, uslijediti i takva istraga kakvu biskupi traže, dakle potpuno transparentna s potpunim istraživanjem svih raspoloživih dokumenata, to tek treba vidjeti. Ono što je ohrabrujuće jest da je Papa sazvao sinodu o zlostavljanju maloljetnika, što pokazuje da sve ovo shvaća ozbiljno.

– Kao vatikanski savjetnik za medije, kako procjenjujete Papine istupe nakon objave svjedočanstva Vigana?

Mislim da je Papa trebao reći više. Znam da ima onih koji misle da je njegovo inzistiranje na tišini i prepuštanje novinarima da rade svoj posao bio dobar potez. Ja sam pak u skupini onih koji misle da je trebao reći više toga. Ako ništa drugo, dati jamstva da će o svemu biti sprovedena istraga.

Goran Andrijanić | Bitno.net