Nedugo nakon završetka Drugog vatikanskog koncila 1965. i malo prije nego što je Neil Armstrong kročio na Mjesec 1969. godine, u povijesnom trenutku u kojemu se koncilski optimizam nakratko spojio s uvjerenjem da je čovjek doista na pragu osvajanja svemira, katolički časopis Liturgical Arts svoje izdanje iz studenoga 1967. godine posvetio je temi koja ujedinjuje te dvije tendencije, pokušavajući odgovoriti na pitanje: kako bi izgledala crkva na Mjesecu?

Kako u svojemu izvješću o toj epizodi – iz suvremene perspektive neobičnoj, a opet karakterističnoj za to doba – donosi America Magazine, uredništvo Liturgical Artsa je povod za maštanje o sakralnom objektu na Zemljinu satelitu pronašlo u članku koji je za New York Times napisao Isaac Asimov, inače pisac znanstvene fantastike, a u kojemu je predstavljen zamišljeni izgled prve ljudske kolonije izvan Zemlje. Iako ateist, Asimov je u svoju maštariju nastambe na Mjesecu, koja bi se zbog atmosferskih uvjeta uglavnom prostirala ispod njegove površine, uključio i prostor za bogoslužje.

Nadovezujući se na Asimovljev članak “Kolonija na Mjesecu 2000. godine”, Liturgical Arts je temu broja naslovio “Kapela na Mjesecu 2000. godine”. Osim spekulativnih eseja o životu u svemiru, časopis je angažirao i dvojicu stručnjaka: arhitekt Mark Mills izradio je arhitektonski nacrt za kapelu na Mjesecu, a skladatelj Johannes Somary pripremio je skladbu za obred posvećenja Mjesečeve kapele, obvezavši se kako je neće izvoditi na Zemlji, to jest kako njezina premijera mora biti u svemiru (i do danas je ispoštovao svoj dio tog dogovora).

Mills je kapelu na Mjesecu zamislio kao podzemni šator obložen prevlakom iza koje se nalaze zidovi od armiranog betona. S krova bi se spuštali svjetlosni kablovi prekriveni matiranom plastikom, dok bi se na vrhu nalazio okrugli prozor koji bi davao prirodno svjetlo, istodobno omogućavajući promatranje nebeskih tijela. Okrugli prozor ili okulus, koji bi mogao služiti kao “occulus Dei” ili Božje oko koje nadgleda liturgijski prostor i, simbolično, stvoreni svijet, bio bi jedina točka kapele koja dodiruje površinu Mjeseca.

Doman Moon Chapel (1967), Sheet 2. Mark Mills Papers. California Polytechnical State University, San Luis Obispo, CA.  https://digital.lib.calpoly.edu/175-4-c-ff213-06-01

Kako navodi Aleteia, u crkvi bi bilo mjesta za šestoricu svećenika koji bi usputno djelovali i kao savjetnici i duhovni vođe stanovnicima kolonije. Iako niska razina gravitacije teoretski omogućava eksperimentalni, trodimenzionalni dizajn, prostor za bogoslužje prema Millsovu je nacrtu ipak horizontalan, kako bi bio u skladu sa zemaljskom arhitektonskom tradicijom izgradnje sakralnih prostora.

U svojemu eseju za Liturgical Arts, vlč. Clifford Stevens, kapelan zračnih snaga SAD-a, opisao je kako zamišlja položaj svećenika u koloniji na Mjesecu. Navodeći kako su svećenici stajali uz Kolumba i Magellana na njihovim putovanjima, Stevens je pretpostavio kako bi svećenička uloga u svemiru bila osigurati da istraživanje novih prostranstava ne bude samo materijalističkog usmjerenja, nego i zalog duhovnog rasta za čitavo čovječanstvo:

“Kakvo god bilo postignuće, svećenik će biti dio toga. Nastanit će svoju kapelu na rubu svemira i pomoći odškrinuti vrata posve novoj dimenziji ljudskog postojanja.”

Projekt provizorno predviđen za sada već davnu 2000. godinu se, kako znamo, nije ostvario. Danas služi kao svjedočanstvo na kratko razdoblje entuzijazma po pitanju osvajanja Mjeseca i pronošenja vjere u svemir.

I dok je protok vremena donio nove uloge u svemirskoj utrci – pa tako Elon Musk u sklopu projekta SpaceX planira otići korak dalje od Mjeseca te naseliti Mars – pitanje koje se 2022. nameće više nego 1967. jest – bi li se danas itko posebno posvetio izvanplanetarnoj evangelizaciji i prijenosu katoličkog bogoslužja u svemir?