Pitanje eventualnog postojanja izvanzemaljaca uvelike je teoretsko. Iako mnogi znanstvenici, pa tako i oni koje srednjostrujaški mediji drže sekularnim prorocima 21. stoljeća, kao što je jučer bio Stephen Hawking a danas je Michio Kaku, vjeruju kako u nepreglednom svemiru izvanzemaljski život postoji, njihova argumentacija uglavnom se svodi na „zakon velikih brojeva“, dakle recital koji danas, odgovarajući na upit vjeruju li u inteligentni život izvan Zemlje, ponavljaju mnogi: „Ako u svemiru postoje nebrojene milijarde zvijezda i milijuni planeta sa savršenim uvjetima za život, onda bi bilo uskogrudno vjerovati da smo sami“.

Međutim, u krivu su. Ta teza imala bi smisla kada bi „uvjeti“ za život ujedno bili i uzrokom njegova nastanka. No budući da uzrok života suvremena znanost ne može dokučiti, a religija ga pripisuje Božjem djelovanju, samo postojanje savršenih uvjeta za život ne znači da na tim planetima život ujedno i mora postojati. U tom smislu, svemir bi mogao biti prazan, a osim podsjećanja čovjeka na njegovu malenost, služiti bi mogao – kako pokazuju nedavne fotografije svemirskog teleskopa James Webb – samo za ukras.

Ipak, budući da „ima više stvari na zemlji i na nebesima“, kako Hamlet reče Horaciju, „no što se i sanja u vašoj filozofiji“, ponekad može biti korisnim, u svojevrsnom misaonom eksperimentu, ubaciti neku novu nepoznanicu u jednadžbu vlastita duhovnog života. Pristup koji odaberemo pri analizi te nepoznanice ponekad nam može rasvijetliti u kakvoga Boga zapravo vjerujemo.

NLO-i nad Kaptolom

Postojali izvanzemaljci ili ne, „viđenja“ NLO-a, urbane legende i usmene predaje o njima, kao nekoć o vilama i zmajevima, uvelike kroje naš društveni trenutak. Štoviše, tematika NLO-a iz sfere opskurnog sve više prelazi u mainstream, pa se tako o neobjašnjivim pojavama na nebu u posljednjih nekoliko godina izjasnila američka vojska, ali i NASA, dok je američki Kongres održavao saslušanja na tu temu, a svjedočanstva američkih marinaca i zrakoplovaca o „svakodnevnim“ viđenjima NLO-a, čije kretnje onkraj fizikalnih zakona revno zabilježuju sofisticirani vojni instrumenti, donose tiskani mediji (New York Times) i utjecajne televizijske emisije (60 Minutes), čime je javna rasprava o NLO-ima posve normalizirana.

Donedavno nije bilo tako. Kada je u nepotpisanom članku „Leteći tanjuri nad Zagrebom?“ Večernji list od 16. studenoga 1967. izvijestio o onome što će kasnije postati poznato pod kraticom NLO, tekst je otpočeo legitimacijom „vidjeoca“ kao uzornog građanina:

„Stjepan Crvelin je ozbiljan čovjek; po zanimanju sudac I općinskog suda u Zagrebu. Oženjen je. Otac četvoro djece. Ovaj uvod sam namjerno napisao, zbog izjave koju sam dobio od Stjepana Crvelina; Tačno u 6 sati ujutro, a to znam jer su počela tući crkvena zvona s Kaptola, iznad moga stana na Jabukovcu broj 15, kroz otvoreni prozor, ugledao sam pet letilica zasljepljujućeg svjetla. Uzeo sam dalekozor i posve mirno promatrao grupu od pet nepoznatih letilica koje su se kretale u smjeru sjever-jug. Jedan leteći tanjur bio je naročito velik. Imponirao je svojim zvjezdastim oblikom iz čijih su krakova treperili sjajno-bjeličasti plamenovi“.

Takva nam svjedočanstva, upravo zbog svoje neobičnosti – ali, danas se već može reći, i mnogobrojnosti – osim nevjerice, mogu izazvati i „vjericu“ (ostavimo riječ vjera za duhovnu sferu) o istinitosti NLO-a, premda nam to ne govori mnogo o naravi fenomena NLO-a, o čemu postoje mnogobrojne međusobno suprotstavljene teze. Primjerice, zašto bi NLO-i uopće na bilo koji način bili povezani s izvanzemaljcima?

Paul Thigpen, kojeg bi se moglo opisati kršćanskim ufologom, misli kako je, osim teorije o inteligentnom izvanzemaljskom životu, moguće ponuditi i tezu o NLO-ima kao vidljivoj manifestaciji zloduha. Takva interpretacija kao da naglavce preokreće tezu koju je široj javnosti predstavio prevoditelj Starog zavjeta Mauro Biglino, tumačeći biblijske fenomene u ufološkom ključu, a božanske im protagoniste identificirajući kao izvanzemaljce. Pored sličnih nadnaravnih objašnjenja, NLO-e se može shvatiti i kao suvremenim znanstvenim metodama neobjašnjive meteorološke fenomene, ali i – unatoč tome što „službeni SAD“ tvrdi kako ne zna njihovo podrijetlo – kao tvorevine ljudskih umova i ruku (a koliko je lako iz „normalnog“ objašnjenja skliznuti u paranormalno pokazuje filozofski ezoterik Jason Reza Jorjani, koji drži kako je riječ o ljudskom proizvodu, ali iz budućnosti, koji služi kao vremeplov).

Ostavimo, međutim, različite teorije po strani i iskoristimo činjenicu da se NLO-e, s razlogom ili ne, obično vezuje uz izvanzemaljce, kao i upečatljivu, istodobno znanstvenofantastičnu i duhovnu, simboliku izvještaja iz Večernjeg lista – to jest, prizor NLO-a iz čijih krakova „trepere sjajno-bjeličasti plamenovi“ dok s Kaptola odzvanjaju crkvena zvona – i zapitajmo se: što bi dolazak izvanzemaljaca mogao značiti za kršćane?

Na Božju sliku

Stvarna uspostava kontakta izvanzemaljaca i ljudi svaku bi zemaljsku religiju, prije svega, temeljito poljulala. I dok su se prethodni pape usputno osvrtali na tu mogućnost – Ivan Pavao II. je, primjerice, istaknuo kako su i izvanzemaljci, ako postoje, Božja djeca – nešto rječitiji bili su vatikanski astronomi José Gabriel Funes i Guy Consolmagno, ostavljajući u svojim spekulacijama o izvanzemaljskom životu dojam kao da eventualni susret čovječanstva s inteligentnim bićima iz svemira ne bi trebao prouzročiti krizu vjere. No, moguće je ponuditi i sasvim suprotnu tezu: kontakt s izvanzemaljcima relativizirao bi vjeru mnogih, a poneki vjernici možda bi pali u napast tretiranja izvanzemaljaca kao paravjerskih idola. Neki bi možda bili u iskušenju preobraćenja na kakvu izvanzemaljsku vjeroispovijest, ako bi i takvo što postojalo…

Jer, koliko god hipotetski izvanzemaljci bili teško prispodobivi i drukčiji od nas, za religiju su im potrebna samo dva osnovna sastojka. Prvi je svijest o nečemu ne posve dohvatnom i ne posve dokučivom što ih nadilazi, a drugi je etički sustav i sustav vrijednosti, bez kojeg nije moguće strukturirati ikakvu zajednicu. Koliko god se ti hipotetski izvanzemaljci od nas fizički razlikovali, i oni bi – pod uvjetom da su, ne po izgledu već po umu i duhu, stvoreni na Božju sliku – mogli imati vlastite mitologije, kozmogonije, teogonije i, naposljetku, religije. A kada bi bili ateiziranom civilizacijom, zemaljske religije mogle bi ih posebno zaintrigirati!

Naš planet, naime, svojim bi potencijalnim posjetiteljima mogao demonstrirati bogatu religijsku ponudu, bilo da im je po ukusu prikloniti se religiji bez božanstva kao što je budizam, religiji s bezbroj božanstava poput hinduizma, ili monoteističkoj religiji poput onih abrahamskih. No ako bi bili skloni monoteizmu, izvanzemaljcima bi se, vjerojatno, lakše negoli na kršćanstvo bilo preobratiti na, primjerice, islam. Naime, pokrštavanje bića iz svemira otvorilo bi teološke probleme znatno zamršenije nego što bi ga izvanzemaljsko preobraćenje predstavljalo za druge religije.

Jer, kršćanstvo nije samo teocentrična, nego – budući da je Bog postao čovjekom – posredno i antropocentrična religija. Kako pomiriti Božje očovječenje s postojanjem drugih inteligentnih, ljudima možda u mnogočemu i superiornih bića?

Mogućnosti su samo dvije. Ili je, kako je ustvrdio spomenuti Funes, „utjelovljenje Božjega sina jedinstven događaj u povijesti svemira“, a „otkriće inteligentnog života ne znači da postoji drugi Isus“, ili je pak – kako tvrdi Christopher Baglow sa Sveučilišta Notre Dame – moguće da postoji „pluralnost utjelovljenja“, odnosno „povijest Božjeg angažmana i samootkrivenja“ izvanzemaljcima, što podrazumijeva zakone, proroke, starješine i mudrace, sve do pojedinca koji bi bio „u potpunosti racionalno izvanzemaljsko biće i u potpunosti Bog“.

Bogočovjek protiv „Bogoizvanzemaljca“?

Samo oko ovog pitanja, u kršćanstvu može nastati raskol dublji od svih dosadašnjih. Linija te podjele, naravno, aktualizirala bi se tek eventualnim susretom s izvanzemaljcima, a vjerojatno bi se uvelike podudarala s današnjom podjelom na katoličke „liberale“ i „konzervativce“. Jedni bi tako u ideji kako Bog nije postao samo čovjekom, nego i izvanzemaljcem, vidjeli potvrdu istinske univerzalnosti kršćanske vjere, dok je drugima sama zamisao Božjeg utjelovljenja u izvanzemaljca intuitivno problematična. Neki bi one koji vjeruju da je Bog poprimio samo ljudsko obličje, uz mesijanski kompleks, optužili i za kozmičku ksenofobiju ili svemirski specizam; drugi bi pak u ideji mnogostrukih božanskih utjelovljenja u različite izvanzemaljske vrste vidjeli posvemašnji relativizam…

Iz cjelokupne kršćanskog intelektualne tradicije nije moguće izvući argumente koji će jednu teoriju definitivno potvrditi, a drugu oboriti. Iako je očito kako Baglow više iskušava granice tradicionalno pojmljene kršćanske vjere, Funesova teorija o jedinstvenosti Kristova utjelovljenja u svemiru možda je i intelektualno odvažnija – napose ako se postojanje izvanzemaljaca uzme kao danost koju ne treba propitivati – dok se Baglowljevu može tumačiti i kao danak egalitarističkom duhu vremena.

Možda i suprotno očekivanjima, teza koja naizgled ima veće utemeljenje u rijetkim dosadašnjim teološkim istupima na ovu temu ona je o možebitnoj „pluralnosti utjelovljenja“. Tako je, primjerice – suočen s pitanjem o mogućnosti Božjeg utjelovljenja u izvanzemaljskom obličju – Karl Rahner ustvrdio kako se, „s obzirom na nepromjenjivost Boga u sebi i istovjetnost Logosa s Bogom ne može dokazati da je višestrukost utjelovljenja u različitim povijestima spasenja apsolutno nezamisliva“, ostavljajući time mogućnost izvanzemaljskog utjelovljenja otvorenom.

Ipak, čini mi se da Funesova teza ima veću težinu od Baglowljeve, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog činjenice da – čak i u slučaju izvanzemaljskog postojanja – Baglowljeva teza za objašnjavanje stvarnosti uopće nije potrebna. Dakako, to nije dokaz njezine neistinitosti, ali znakovito je što je sva pitanja kojima teza o „pluralnosti utjelovljenja“ želi pružiti odgovor već imaju odgovor u tezi o jedinstvenosti Kristova utjelovljenja na Zemlji. Drugim riječima, sve što Baglow svojom tezom želi objasniti, već je objašnjeno, pa i na izvanzemaljce primjenjivo, u tradicionalnoj kršćanskoj misli.

Najlakši način za objasniti odnos Boga prema izvanzemaljcima vjerojatno je kroz paralele s apostolskim pogledom na Božji odnos prema poganima. Primjerice, kako ističe i Funes, onaj dio Baglowljeve teze koji se odnosi na Božje očitovanje izvanzemaljcima u vidu „angažmana i samootkrivenja“, pa i zakona i proroka, ne treba nužno odbaciti. Ali iz toga logički ne slijedi da Božje očitovanje izvanzemaljcima istodobno podrazumijeva i utjelovljenje, kao što se Bog nije utjelovio u svim zemaljskim narodima, ali je univerzalni otkupitelj svih ljudi. Na tom tragu, Kristov otkupiteljski čin, univerzalan za čovječanstvo, moglo bi se protumačiti univerzalnim i za – univerzum. Čemu bez potrebe ograničavati Kristov spasenjski doseg?

Uostalom, kao što je C. S. Lewis izmaštao svemirska bića kojima božansko utjelovljenje uopće nije potrebno, jer nisu počinili svoju verziju iskonskog grijeha pa još uvijek žive u vlastitu Edenu, tako je – premda i sȃm vjerujući kako je „pluralnost utjelovljenja“ moguća –  ponudio argument koji naglavce preokreće pretpostavku o uskogrudnosti onih koji vjeruju u jedinstvenost Kristova utjelovljenja na Zemlji: Božje očovječenje uopće nije znak naše snage, već slabosti, budući da do njega nije došlo zbog ljudske vrline, nego grešnosti. Naposljetku, budući da se Bog utjelovio u sklopu židovskog naroda, a ne u svakome od svjetskih naroda, moguće je zapitati se: zašto čovjek onda ne bi, kao „izabrana vrsta“, bio pozvan na evangelizaciju svemirskih stvorenja?

Međugalaktički misionari

U slučaju stvarne uspostave kontakta s izvanzemaljcima, dakako, posljedice bi obuhvatile svaku sferu ljudskog društva, iz korijena mijenjajući predodžbe o naravi stvarnosti, ali i o apstrakcijama i transcendentalijama, ne samo religiji, nego i etici, a što bi se sve opet odražavalo i u vjeri. U svakoj izvanzemaljskoj civilizaciji, bili njezini stanovnici i plinovita bića koja se sporazumijevaju mislima a žive po milijun godina, trebali bi postojati i pripadajući etički sustavi. Parafrazirajući Chestertona – i na najudaljenijem planetu najudaljenije zvijezde može se nalaziti ploča s natpisom „Ne ubij“, koji jednako kao na Zemlji mora vrijediti i u svakom drugom kutku svemira. Drukčijost izvanzemaljske etike u odnosu na onu kršćansku mogla bi prerasti u oruđe relativizacije kršćanskog morala, ali u slučaju podudarnosti i u neočekivani instrument kršćanske apologije.

Ako bi postojalo izvanzemaljsko društvo sa svojim, samoproglašenim ekvivalentom Isusa, ali koji bi zagovarao vrijednosti suprotstavljene katoličkom moralu, i njega bi tada trebalo ubrojiti u „lažne proroke“ na koje sȃm Isus upozorava. Štoviše, kada bi neki izvanzemaljski „mesija“ želio sklopiti međugalaktički religijski sinkretizam s kršćanstvom, ali tako da mu promijeni nauk, bio bi to znak da je prije negoli o Kristu ovdje riječ o antikristu.

Pa iako bi pojava izvanzemaljaca, čini mi se, za zemaljsku sudbinu kršćanstva upravo zbog bogočovječjeg Kristova identiteta mogla biti kobna, a što posebno ironičnim čini statistike po kojima od svih vjerskih skupina u SAD-u upravo katolici najviše priželjkuju izvanzemaljski dolazak, istodobno treba napomenuti kako bi kršćanstvo za (poneke) izvanzemaljce moglo imati dozu svježine i privlačnosti koju je za žitelje umornog Zapada već izgubilo. Možda bi upravo iz izvanzemaljskih redova, osim lažnih proroka, mogli poteći i – koliko god bizarno ta sintagma zvučala – novi, međugalaktički misionari?

U propovijedi 2014. godine, papa Franjo zapitao se što bi trebalo učiniti kada bi mu pristupio izvanzemaljac i zamolio ga za krštenje, implicirajući da bi odgovor trebao biti potvrdan. Duhoviti Consolmagno otišao je korak dalje, eksplicitno rekavši kako bi krstio izvanzemaljca, ali samo ako ga ovaj to zatraži. Pojava izvanzemaljaca tražila bi njihovu evangelizaciju, a susret s njima, posebno ako bi bili tehnološki superiorni čovječanstvu, ispasti bi mogao nalik sentenciji: Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio („Osvojena Grčka osvojila je divljeg pobjednika i unijela umjetnosti u sirovi Lacij“). Jer, ne valja isključiti mogućnost da bi ta tuđinska, izvanzemaljska civilizacija našoj mogla biti nadmoćna u svemu, osim u duhovnoj dimenziji. Kozmičke kozmogonije od kršćanstva bi mogle biti onoliko plošnije koliko su mitovi o postanku te umrlim i oživjelim bozima iz Mezopotamije i Egipta jednodimenzionalni naspram Staroga i Novog zavjeta.

Sve dok do susreta ne dođe, pitat ćemo se što bi dolazak izvanzemaljaca mogao značiti za kršćane. Ako pak do njega ikada dođe, aktualnim će postati i drugo, posve suprotno pitanje: a što dolazak kršćana znači za izvanzemaljce?