To je napad na slobodu, ali i napad protiv čovječanstva. Ništa ne opravdava okrutnost koja se dogodila u Parizu i nikakva uvreda nikada ne bi smjela prouzrokovati takvu reakciju. Akcija je, izgleda, političko-teroristički napad kako bi se ostvarile već dugo vremena najavljivane prijetnje protiv Zapada. Slike napada ostat će još dugo utisnute u naše pamćenje kao upozorenje koje nas podsjeća da smo opraštali i bili popustljivi prema opasnosti koja je bila već davno najavljena.

Irački i sirijski kršćani protjerani iz svojih zemalja bez milosti, jazidi živi pokopani apsurdnom okrutnošću, silovane i kao roblje prodane žene, zaklani kurdi, muslimani ubijeni pa čak i raspeti na ulicama: primjeri su zločina koji međutim nikada nisu postali ikone boli koja bi došla do trgova svijeta. Tišina i podcjenjivanje kojim se do danas govorilo o raku terorizma ohrabrili su fanatike i tako reći im otvorili vrata.

Opasnost od koje čuvati se nije svojstvena religiji, već je ekstremizacija vjerskog osjećaja koje završava ubijanjem razuma umjesto da se uskladi s njime, i koja vidi kao „neprijatelje“ neka dostignuća koje je Europa znala spojiti sa svojom poviješću kao što je laičnost, sloboda i demokracija.

Već je prošlo skoro devet godina od onog 12. rujna 2006. kada je Joseph Ratzinger, vrativši se za jedan dan kao profesor na „njegovo“ sveučilište, tek digavši glavu s teksta akademskog sadržaja izazvao „savršenu oluju“ naznačivši da je iskrivljenje odnosa vjere i razuma uzrok mnogih nedaća s kojim se muslimanski svijet nastavlja susretati, naglasivši da „ne djelovati prema razumu je suprotno naravi Boga“.

Nekoliko dana nakon tog nezaboravnog govora, koliko važnog, ali i toliko instrumentaliziranog s mnogih strana, bili smo primljeni kod Pape u ljetnoj rezidenciji u Castel Gandolfu kao članovi Islamskog savjeta pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Italije.

Na kraju susreta pristupio sam mu i bez razmišljanja rekao: “Hvala, Vaša Svetosti, što ste podsjetili na Averroèa i njegove hrabre bitke da bi pomirio vjeru i razum“. On me pogledao u oči i s poluosmijehom zadovoljno odgovorio: “Onda to recite svojima!“

Arapski filozof i pravnik, rođen u Cordobi 1126. i preminuo u Marakešu 1198., napisao je podeblju knjigu s ciljem da ispita ondašnje vjerske nauke i istovremeno provjeri autentičnost i ispravnost s pravne strane gledišta. Averroè se zadržao na četiri tekuće teološke struje najraširenije u ono vrijeme, počevši od mutazilizma koji nastoji spojiti logiku i racionalizam s naukom islama; potom je svoju pažnju usmjerio prema spekulativnoj teologiji aš’arita koji su za razliku od prvih smatrali da razum i istraživanje napravljeno s ljudskim sredstvima ne bi moglo voditi razumijevanju Boga; nastavlja svoju spoznajnu studiju produbljujući elemente sufizma, oblika mističnog traženja tipičnog za islamiste i na kraju je završio svoje istraživanje s religijskom strujom najbližoj fundamentalizmu čiji je val vjerskog fanatizma prošao Andaluzijom na kraju 12. stoljeća koji ga je prisilio u izgnanstvo u Marakeš.

Da bi se spasili prije nego što bude prekasno, imamo veliku potrebu dati prostora razumu da bi interpretirali na prikladan način sveti tekst i učiniti ga uporištem za osobni i društveni život gledajući na onoga koji je drugačiji ne kao suparnika, već sudruga u hodu.

Bitno.net