Foto: Shutterstock.com

Poštovani Uredniče,

Ja sam sin, sad već odrastao, razvedenih roditelja, koji su nakon rastave imali druge veze. Pišem Vam kako bih posvjedočio da je nedopuštanje pristupanja Euharistiji ovoj braći i sestrama pravi i istinski čin milosrđa, jer ih to opominje da se nalaze u grješnoj situaciji iz koje moraju izaći, te priprema tlo za obraćenje. To je slučaj mojih roditelja, posebno moje majke, a i mnogih drugih parova koje sam imao prilike upoznati.

No, pođimo redom. Imao sam četiri godine kad su se moji roditelji rastavili, nakon šest godina burnog braka. Pet godina kasnije službeno im je priznat razvod. (prim. prev. – U Italiji postoje dva koraka do potpunog razvoda braka: rastava i nakon nekoliko godina konačni razvod).

Uz iznimku jedne pojedinosti od mnogo godina kasnije, koju ću kasnije navesti, o privatnom životu svog oca ne znam puno – naime, živio sam sa svojom majkom i odnosi s njim su bili površni – znam da je nakon rastave imao druge veze. Isti slučaj je bio i sa mojom majkom: bila u vezi s oženjenim čovjekom, koji je bio rastavljen i imao odraslu djecu, i to kroz nekoliko godina, ali nikad se ta veza nije razvila u zajednički život, osim što su zajedno provodili ljetni godišnji odmor.

Imao sam petnaest godina kad je moja majka upoznala jednog drugog muškarca, te uspostavila mnogo ozbiljniji odnos koji se sveo na zajednički život more uxorio (poput života muža i žene). Kupili su novu kuću, podigli kredit… bio je to odnos s ciljem postati stabilan, barem što se tiče namjera. Unatoč takvoj vrsti života, moja majka nije izgubila kontakt s Gospodinom, te me odgajala kršćanski. Pokušala je čak upoznati s vjerom i čovjeka s kojim je živjela, koji vjeru nije prakticirao jer je rođen u nevjerničkoj obitelji. Na njezinu sreću, gotovo je uvijek sretala svećenike koji su joj ukazivali na njezinu grješnu situaciju. Bila je svjesna te činjenice, ali nije imala snage mijenjati život. Prema tome, svih tih godina, moja majka nije mogla dobiti odrješenje niti pristupati Pričesti. Zajedno smo svake nedjelje išli na Misu, ja sam se pričešćivao, a ona ne, zbog čega je naravno jako patila.

Osim vrlo rijetkih iznimaka, u crkvenom okruženju nikad nije bila prosuđivana niti osuđivana, već je uvijek bila prihvaćana s najvećom ljubavlju i poštovanjem. Obiteljska situacija nije izazvala nikakve probleme niti za mene, redovno sam pohađao oratorij, a od vremena gimnazije, bio sam dio i katoličkih skupina mladih.

Milosrđe čuti od službenika Crkve istinu o njezinom grješnom životu pripremalo je u njezinom srcu plodno tlo snažnom Božjem zahvatu, koji se očitovao kad je, sredinom osamdesetih godina, moja majka počela odlaziti u Međugorje. Na tom mjestu beskrajne milost, Majka Božja ju je pozvala na obraćenje i napuštanje grešnog života, kao što su to uostalom bezuspješno prethodno činili mnogi svećenici. Riječima svećenika pružala je otpor, pozivu Majke Božje odgovorila je bezuvjetnim ‘da’.

Vrativši se kući, nakon nekog vremena rekla je muškarcu s kojim je živjela da više ne želi živjeti u grijehu, te je odlučila s njim više ne imati intimne odnose, tako da je mogla ponovno ići na Pričest. To je bio tek prvi korak, ona je naime shvatila da mora učiniti više. Prošla je otprilike još godina dana, i onda se odlučila rastaviti od muškarca s kojim je živjela.

Život milosti otvorio je obzore njezinog srca i njezine duše. Odjednom je spoznala da je još uvijek vjenčana s mojim ocem, i makar se nije vratila živjeti s njim – on nije prošao put obraćenja, a moja majka se bojala da se ne ponove određene negativne situacije kao u vrijeme bračnog života – počela je ponovno normalno s njim razgovarati. A govoreći  meni, kad je spominjala njega nije više govorila ‘tvoj otac’, nego ‘tata’. Zahvalan sam svojoj majci na tom njezinom obraćenju, jer je tom bez sumnje za nju velikom žrtvom – nikome nije lako živjeti sam – posvjedočila, prije svega meni, veliku vrijednost čistoće i činjenicu da je brak sakrament, i stoga  nerazrješiv.

O mom ocu, kao što sam već rekao, ne znam mnogo, osim jedne znakovite epizode od mnogo godina kasnije. Jednog mi je dana povjerio da je zaljubljen i da ima ‘zaručnicu’, koja, dodao je, bi me željela upoznati. Odgovorio sam mu da, ako mi se dogodi da ju sretnem, iz pristojnosti i poštovanja prema toj osobi ću je pozdraviti i normalno s njom razgovarati, ali sam dodao ove riječi: “Ali tata, sjeti se da si oženjen, i nije ti dopušteno imati drugu ženu. Nije me briga za ono što su uspostavili zemaljski sudovi, pred Bogom ti si oženjen mojom mamom”.

Godinu dana kasnije umro je od srčanog udara, i pospremajući njegov stan, nisam pronašao nikakav trag, pismeni ili kakve druge vrste, da je u tom trenutku imao kakvu vezu. Stoga je vrlo vjerojatno da su ga one moje riječi od godinu dana ranije pogodile, te je odlučio prekinuti vezu. I u ovom slučaju Gospodinova milost je djelovala, te je prekinuo grješnu situaciju.

Kako sam kroz mnogo godina živio u društvu onih koji idu u Međugorje, upoznao sam mnoge teške situacije kad je riječ o bračnom životu, te sam primijetio da Nebo djeluje uvijek kao u slučaju moje majke, tj. daje spoznati situacije grijeha i poziva grješnike da se obrate i promijene život. Bilo je slučajeva obitelji na rubu propasti koje su ponovno pronašle sklad; civilno vjenčanih parova koji su pokrenuli postupak poništenja jednog ili oba prethodna braka, kako bi se potom vjenčali u crkvi. Drugi pak civilno vjenčani parovi, koji nisu mogli dobiti poništenje, odlučili su živjeti bračni odnos u potpunoj čistoći – upoznali su Gospodinovu Ljubav, i nisu više željeli griješiti. Upoznao sam osobe koje su se, spoznavši da žive u grijehu, upravo poput moje majke odlučile rastaviti.

Na ovaj način djeluje Nebo – milosrđem opominje grješnika te ga poziva da promijeni život, jer, kako je izričito rekao Isus, brak je nerazrješiv. Sve ostalo je, po meni, lažno milosrđe.

Prijevod: Verica Kraš Villa

Bitno.net