Vjenčanje

Govoreći o ovoj osjetljivoj temi, kardinal Scola je nastojao pojasniti stav Crkve koja je vrlo često zbog svojega stava „optužena za manjak osjećaja i razumijevanja razvedenih i ponovno vjenčanih“, a sve zbog nedostatka „ozbiljnog razmišljanja o razlozima njezina stava, kojega smatra utemeljenim na božanskoj Objavi.“ Upravo stoga, u raspravama o pričesti za razvedene ne može se govoriti o „proizvoljnoj odluci Učiteljstva“, već je potrebno biti svjestan neodvojive veze između euharistije i braka“, kaže Scola.

Njegove su riječi jasan odgovor razmišljanja, poput onih kardinala Kaspera koji govori o potrebi „splava za preživljavanje“ kojega Crkva treba ponuditi onima koji su doživjeli bračni brodolom, smatrajući kako Bog u svojem milosrđu daje novu šansu svakome tko se želi obratiti, a upravo su kršćani koji se nalaze u takvim situacijama potrebni sakramentalne milosti koju im Crkva treba pružiti.

Odgovor na razmišljanje kard. Kaspera, nalazimo spomenutom članku kard. Scole u kojem stoji kako, u svjetlu nutarnjeg odnosa između euharistije i braka, „ono što priječi pristupanje sakramentalnom pomirenju i euharistiji nije pojedinačni grijeh, koji uvijek može biti otpušten ukoliko se osoba pokaje i traži od Boga oproštenje“, a „ono što onemogućava pristupanje ovim sakramentima je, bolje rečeno, stanje (života) u kojemu se nalaze oni koji su ustanovili novu vezu – stanje koje je po sebi u suprotnosti s onim što izražava veza između euharistije i braka.“

Kardinal Scola osvrnuo se i na Kasperovu argumentaciju koja polazi od navodne prakse Prve Crkve, a koja je prema njegovim spoznajama bila popustljivija i fleksibilnija u odnosu prema razvedenima i ponovno vjenčanima:

„U pozadini različitih interpretacija prakse Prve Crkve, koje još uvijek ne daju dokaz bitno različitog djelovanja od ovog sadašnjeg, činjenica kako se svijest o temeljnoj vezi euharistije i braka postupno razvijala predstavlja rezultat putovanja vođenog Duhom Svetim, na jednak način kao što su i sakramenti Crkve i njezina disciplina vremenom bili uobličeni.“

Među objavljenim člancima, nalazi se i onaj pročelnika Kongregacije za biskupe kard. Marca Ouletta koji glede pričešćivanja razvedenih smatra kako „nova otvaranja za pastoralni pristup temeljen na milosrđu moraju biti ostvarena u kontinuitetu sa doktrinarnom predajom Crkve.“ Ne odbacujući moguća rješenja, Oullet naglašava kako će ona ipak imati određene granice – one koje postavlja „istina o sakramentima Crkve“. Stoga prvotni razlog uskraćivanju pričesti razvedenima, kaže kard. Oullet, nije moralni već sakramentalni.

„Oni se mogu iskreno pokajati i primit oproštenje, međutim i dalje ne mogu primiti radost sakramentalnog znaka. Razlog ovog ograničenja, ponavljam, nije na prvom mjestu moralni već sakramentalni. Njihov drugi brak ostaje objektivna zapreka koja im ne dopušta istinsko sudjelovanje u javnom svjedočenju sakramentalnosti Krista i Crkve.“

Članak dr. Nicholasa Healyja, docenta na Institutu Ivana Pavla II Američkog Katoličkog Sveučilišta, vraća nas dvadesetak godina unatrag i podsjeća na rasprave koju je izazvalo pismo njemačkih biskupa Oskara Saiera, Karla Lehmanna i Waltera Kaspera, a u kojemu je, kao i danas, predlagana promjena crkvene prakse (VIDI: Zajedničko pastirsko pismo biskupa Gornjorajnske crkvene pokrajine za dušobrižništvo razvedenih, i razvedenih pa ponovno vjenčanih vjernika iz 1993. godine).

U spomenutom Pismu, njemački su biskupi predložili upute za pastoral razvedenih pa ponovno (civilno, op.a.) vjenčanih parova, te donijeli kriterije prema kojima bi netko moga pristupiti pričesti, među kojima su sigurnost da je povratak prvom supružniku nemoguć, popravljanje moguće štete nastale rastavom, nepostojanje krivnje za raspad braka, izbjegavanje javne sablazni itd.

Vrlo brzo na Pismo je odgovorila Kongregacija za nauk vjere koja je u svojoj izjavi ponovila nauk izložen u Katekizmu Katoličke Crkve, te u apostolskoj pobudnici pape Ivana Pavla II. Familiaris consortio: “Oni su ti koji ne mogu biti pripušteni pričesti od časa kad njihovo stanje i njihovi uvjeti života objektivno protuslove onom jedinstvu ljubavi između Krista i Crkve koje euharistija označuje i ostvaruje.“ (Familiaris consortio, 84)

Prema mišljenju profesora teološke antropologije sa Papinskog Instituta Ivana Pavla II. u Rimu dr. Fabrizija Meronija, vrlo često se „pastoralna praksa za rastavljene i ponovno vjenčane svodi na „psihološko suosjećanje, površnu simpatiju ili subjektivno milosrdno razumijevanje koje supružnike pokušava iznova uključiti u sakramentalni život zajednice… Oni koji promiču takav pristup pokazuju nedovoljno zanimanje za nauk i otajstvo braka kao odnos Krista i Crkve.“

Profesor Meroni smatra kako bi se ozbiljna pastoralna briga za rastavljene i ponovno vjenčane više trebala zanimati za „živo svjedočenje supružnika kroz požrtvovnu ljubav“.

„U današnjoj situaciji, konkretan put osobnog posvećenja… rastavljenih i ponovno vjenčanih treba pronaći ne kroz zahtjeve sakramentalnog priznavanja, već kroz vjernu ljubav do smrti i samopožrtvovnu ljubav prema rađanju i odgajanju djece… Iako možda neće ostvarivati redovito sakramentalno sudjelovanje u euharistiji, kao pravi članovi Crkve pozvani su žrtvovati se u ljubavi i brizi za svoje nove obitelji… posvećenju svijeta i služenju potrebnima“, kaže dr. Meroni, te zaključuje:

„Na kraju našega života, svi – i onih 99 i ona jedna izgubljena ovca – bit će suđeni po ljubavi.“

Miodrag Vojvodić/Bitno.net