Stabat Mater dolorosa

Križ stoji konačno u središtu ove molitve, koja nije dragulj marijanske pobožnosti samo po svojoj toplini srca, već i po teološkim izričajima. Jer ona uvijek vodi ka Srcu Sina, a time i u otajstvo otkupljenja.

Jedna od najljepših i najiskrenijih marijanskih molitvi je Stabat Mater dolorosa (Stala plačuć’ tužna Mati). Ona je proizašla iz razmatranja Majke Božje pod križem, a kasnije je pronašla svoje mjesto u liturgiji u blagdanu Sedam žalosti Blažene Djevice Marije (Gospe od sedam žalosti)

Novo obraćanje srca Sinu Božjem koji je postao čovjekom, a time i Njegovoj Majci, širili su prije svega franjevci. Tako Jacoponeu iz Todija možemo zahvaliti jednu od najljepših i najiskrenijih molitvi, Stabat Mater dolorosa.* Ona je proizašla iz razmatranja Majke Božje pod križem, a kasnije je pronašla svoje mjesto u liturgiji u blagdanu Sedam žalosti Blažene Djevice Marije (Gospe od sedam žalosti), čiju je svetkovinu 1423. g. preporučila sinoda u Kölnu

Ovaj glasoviti napjev pripada obliku posljednice (sekvence), dugačke, svečane crkvene pjesme koja se u liturgiji pjeva u posebnim prilikama, a koji je 1727. godine papa Benedikt XIII. uvrstio u liturgiju Crkve.

Molitelj stoji s Marijom pod križem. S njom promatra muku Sina te sudjeluje u njezinoj i Njegovoj boli. S njom oplakuje Jedinoga, „Prvorođenca“, i istovremeno oplakuje Majku, Jedinstvenu, koju je izabrao da Ga rodi i trpi s Njim. No, ovdje se ipak ne radi samo o prirodnom suosjećanju: u ovom trenutku Majka i Sin doimaju se predanima i bespomoćnima, no molitelj zna za moć blagoslova koji upravo tako struji iz njih. On zna da oni nisu slijepo i gluho utonuli u vlastitu sudbinu, već da se upravo u svom trpljenju posve otvaraju za ljude. I on zna da se sve svodi samo na sudjelovanje u ovom trpljenju iz kojega proizlaze otkupljenje i spas.

Stoga se molitelj upravo sada usuđuje obratiti toj Majci, izvoru ljubavi: zbog njezine boli on je moli da može posve izgorjeti u ljubavi prema Kristu. Marija mu treba u srce utisnuti Rane Raspetoga, da bi tako mogao trpjeti s Onim koji je trpio za njega i poradi njega. “Neka rane izrane me, Neka svega opoje me, Sina tvoga križ i krv”, moli molitelj i Mariju moli za njezin zagovor na danu Suda. Tada konačno oslovljava samog Gospodina i pritom se poziva na Majku: poradi njezine muke neka ga Isus na kraju života primi u nebesko blaženstvo.

Križ stoji konačno u središtu ove molitve, koja nije dragulj marijanske pobožnosti samo po svojoj toplini srca, već i po teološkim izričajima. Jer ona uvijek vodi ka Srcu Sina, a time i u otajstvo otkupljenja.

Posljednica, koja je zbog povezanosti s pobožnošću Križnog puta proširena u čitavome svijetu, ima 20 strofa, a njezina ljepota i umjetnička snaga potakla je znatan broj skladatelja na njegovu glazbenu obradu. Među prvima ga je Josquin des Prés obradio za četveroglasni mješoviti zbor s petom dionicom (tenor vagans) bez riječi. Palestrina je to učinio za osmeroglasni zbor. Skladatelji A. Stefani, zaim A. Scarlati, G. C. M. Clari, a osobito G. B. Pergolesi ostvarili su na ovaj tekst djela koja prelaze okvire liturgijske glazbe. Među ostalim skladbama koncertnog karaktera treba svakako istaknuti Stabat Mater L. Boccherinija, F. Schuberta, G. Rossinija, G. Verdija, A. Dvoraka, Ch. Stanforda, K. Szymanowskog, K. Pendereckog i našeg I. pl. Zajca.