‘Koliko puta ti si se za me rodio, o malo dijete Isuse’ – prekrasna pjesma Vladimira Nazora o Božiću koji traje cijeli život

Jeste li znali da je poznati hrvatski pjesnik Vladimir Nazor napisao preko 170 pjesama religioznog sadržaja?!

Sve je te njegove pjesme 2014. g. objavio Glas Koncila kao posebnu knjigu pod naslovom „JA VJERUJEM – poezija religioznog nadahnuća Vladimira Nazora“.

Jedna od najljepših njegovih religioznih poezija jest pjesma BOŽIĆ. Napisao ju je u Crikvenici 1926. godine. Imao je tada već 50 godina. Pjesmu je isprepleo svojim autobiografskim elementima s vjerom u Kristovu nazočnost u stvorenom svijetu ali i u dubinama svoje duše. Priznaje svoja lutanja i traženja koja ga nisu usrećila.

Vrhunac ove njegove ispovijesti vjere jest kada na kraju ove krasne pjesme cijeli svoj život sažima i izražava ga kroz tri alegorijske slike poistovjećujući ih s TRI KRALJA (Car mojih sanja proljetnih, Kralj mojih ljetnih zanosa, Knez mojih tuga jesenjih.) I cijeli taj svoj trodijelni život s darovima Triju Kraljeva stavlja pred novorođeno Malo Dijete Isusa i kliče u zanosu ispovijedajući svoju vjeru: “I PRVI PUT SE SVA NUTRINA SJA mog krutog bića zimskoga! O ISKRO SUNCA VJEČNOGA, O MALO DIJETE ISUSE!”

Pjesmu u cijelosti donosimo u nastavku:

Božić

Koliko puta ti si se za me rodio,
O malo dijete Isuse!
Al’ zvijezda k tebi mene nije vodila.
I ja sam tebe tražio
Po vrtovima, štono sam ih sadio
Uz moje rijeke proljetne,
U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio
Na vrhu gore jesenje.

A kada vidjeh da se rađaš samo
Sred tame mrzle ponoći,
U spiljama i stajama,
I ja sam za te takav konak spremio
Na mome polju zimskome.
Al’ u noć onu najdužu
Po mojoj stazi šetali se vihori,
Po mojoj njivi valjali se smetovi,
A vukovi su sjedjeli
Na pragu moje pećine.

Koliko puta ti si se za me rodio,
O malo dijete Isuse!
Al’ nisam znao da, Sin sunčev, silaziš
U tamnu jezgru zemljinu.
Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš,
Dok jednog dana iz svih pora njezinih
Ne izbiješ u liku prvih pupaka
Na lozi, prvih listića
Na smokvi, prvih mirisa
Nad svježom vodom proljetnom,
I prvih slatkih kucaja
Mog srca, i svih nemira
Što nosim ih u žilama
U rosne dane aprilske.

Ja nisam dosad znao
Da Isus, malo dijete,
Uvijek se rađô i uvijek će se rađati
Sred moje noći najduže
U tijesnoj crnoj izbici,
Što na dnu duše nosim je i zatvaram
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Pa stoji, tiha, šutljiva,
U biću mom najtajnijem.

Al’ noćas ja te osjećam u sebi,
O malo dijete Isuse!
Na dvoru noć je najcrnja.
I smetovi se valjaju
Po mojoj stazi. Vihori
Po mojoj njivi šetaju se. Vukovi
Pred mojim pragom sjedaju.
Al’ na dnu moje duše
U onoj tihoj izbici,
Što zatvorena stoji
Pred mjesečevim tracima,
Pred žamorima ljudskijem,
Maleno svjetlo sja;

I ulaze tri sjene,
TRI STARA GORDA PUTNIKA
Što čitav svijet su obašli:
CAR mojih sanja proljetnih,
KRALJ mojih ljetnih zanosa,
KNEZ mojih tuga jesenjih.
I prostrijevši na tlo
Najljepše svoje darove,
NA KOLJENA SE SPUŠTAJU,
I ko’ tri gipka jablana
Pred onim sitnim, što se netom rodilo,
DO ZEMLJE SE PRIGIBAJU.
I prvi put se SVA NUTRINA SJA
Mog krutog bića zimskoga,
O ISKRO SUNCA VJEČNOGA,
O MALO DIJETE ISUSE!

Crikvenica, prosinac 1926.