Opisujući svoje redovne odlaske na misu u lokalnu parišku župu, Gobry piše kako „ako se ne pojaviš dovoljno rano, moguće je da ćeš sjediti na podu“, naglašavajući kako su ljudi „sretni što mogu i to“.

katolička obnova francuske

Foto: www.dici.org

Katolička Crkva u Francuskoj predmet je brojnih analiza, novinskih i znanstvenih napisa te teološko-pastoralnih rasprava. Od „najstarije kćeri“ Crkve do perjanice sekularizma, Francuska kao mjesto odigravanja revolucije koja je protresla Europu i temelje tadašnjeg odnosa između Crkve i države, predstavlja zanimljivo područje za promatranje sa svih strana ideološkog spektra.

Samo u zadnjih godinu, dvije napisano je mnoštvo novinskih članaka koji su tematizirali vjeru, katoličanstvo te odnose između francuske Crkve i države, katolika i muslimana, klerikalaca i sekularista.

Opadanje vjere među francuskim, i općenito zapadnoeuropskim pučanstvom prožvakana je tema koja je jednostavna posljedica sekularizma, poznatih protesta iz 1968. te seksualne revolucije koja je uslijedila, kao i nesnalaženja postkoncilske Crkve.

Liberalizacija društva, seksualizacija, te briga za zemaljsko utjecale su na Crkvu koja je 70-ih počela osjećati prve znakove slabosti. U zadnjih 40-ak godina dogodila se sveopća, da tako kažemo, apostazija, osobito među mladima. Ljudi su prestali aktivno sudjelovati u religijskom životu okrećući se površnim duhovnostima i brizi za materijalno. Dapače, u samoj francuskoj Crkvi (premda to nije isključivo njezina boljka) dogodila se u nekim dijelovima klera liberalizacija nauka, liturgijskih praksi te odmak prema društvenoj akciji bez potrebne kontemplacije.

S druge strane, Francuska je i domovina tzv. lefebvreovaca, tj. Društva sv. Pija X., koje je osnovao mons. Lefebvre kao reakcionarni pokret usmjeren protiv promjena Drugog vatikanskog koncila i liturgijskih reformi pape Pavla VI. (bivši francuski kardinal Jean-Marie Lustiger smatrao je da su progresivizam i lefebvreizam samo dvije strane istog novčića).

Osakaćenost vjerskog prostora i života

Činjenica je da se tijekom zadnjih 40 godina francusko katoličko pučanstvo prorijedilo, ostarjelo i obeshrabrilo. Mnoge crkve, osobito u ruralnim krajevima, napuštane su te, ono najgore, prodavane. Podaci o postotku francuskih građana koji redovito sudjeluju na crkvenim službama pokazuju kako je taj broj pao na, ovisno o izvještajima, 5% ili 8% svih stanovnika Francuske. Ulazak u francusku crkvu postalo je kao plivanje u moru sijedih glava, snalaženje među teškim pokretima i nerazumljivim riječima starog svećenika te, u najgorem slučaju, svjedočenje redovitim liturgijskim prijestupima laika, a ponegdje i klera (tom liturgijskom fenomenu pažnju posvećuje i Pierre Bourdieu u svom djelu Language and Symbolic Power).

Posljedice takve Crkve doživio sam osobno tijekom svog posjeta Strasbourgu, organiziranog u sklopu Taize proslave Nove godine. Katolička župa u kojoj sam bio smješten bila je ono što mnogi od “nas” smatramo „tipično zapadnjačkim katoličanstvom“.

Lijepa katolička crkva iz 19. stoljeća bila je iznutra „oslobođena“ svih „suvišnih“ ukrasa i pokrajnjih oltara. Bijeli zidovi (ispod kojih su se nazirali prebojani tragovi nečeg drugog), drvene klupe i novi oltar jedino je što je ispunjavalo prostor. Premda je crkva bila puna ljudi, prosjek godina bio je +65 (i to za vrijeme trajanja Taize susreta, kada su sve župe pune mladih). Nije bilo klečanja, pjevale su se neliturgijske pjesme, pored oltara stajala je osoba koja je dirigirala pjevanje zbora i puka (publike?), a pričest se nije dijelila, već uzimala iz ruku svećenika – mladi ukrajinski grkokatolici koji su tijekom istog obreda klečeći primali pričest izgledali su kao da su došli iz nekog drugog svijeta.

Umorna, stara Crkva i La Manif Pour Tous

International Bussines Times navodi kako je prosječna dob francuskog svećenika 2013. narasla na 75 godina, što je dovelo do porasta afričkih misionara na francuskom tlu.

Jedan od njih je i o. Innocent Feugna, svećenik te misionar iz Kameruna koji služi u župi na sjeveru Francuske. Problemi koje je doživio slični su onima koje sam iskusio u Strasbourgu.

„Ovdje propovijedam umirovljenicima. U Kamerunu mise su animirane, sve je živo – ovdje su službe monotone i hladne. U Kamerunu, crkve su prepune. Ima djece, ima starijih, ljudi svih godina. Potpuno je drugačije od Francuske“, izjavio je Feugna za IBT.

Isti list navodi i izjavu Douglasa Yatesa, profesora na Američkom sveučilištu u Parizu, koji smatra da će katoličanstvo, u slučaju nastavka ovakvog trenda, postati „manjinska religija“: „Već sada je podjednak broj katolika, ateista i agnostika. Moderna francuska je sekularno društvo.“

Unatoč brojnim problemima koji su je zatekli, Crkva u Francuskoj ipak je i dalje snažan faktor, neki bi rekli i presnažan. To je bilo izrazito vidljivo tijekom izglasavanja zakona o tzv. „istospolnom braku“ od strane francuskih socijalista. Dok su slične inicijative u zapadnim zemljama prolazile bez većeg otpora, oko milijun Francuza izašlo je na ulice u sklopu inicijative ‘La Manif Pour Tous‘ kako bi stalo u obranu tradicionalnog braka.

Premda je prosvjed bio sekularnog karaktera, tj. organiziran od strane civilnih udruga i inicijativa uz sudjelovanje različitih skupina ljudi, od katolika i muslimana, do ateista, agnostika te osoba s istospolnim sklonostima, činjenica je kako je Crkva bila temelj pokreta pruživši mu snažnu logističku potporu.

Spomenuti pokret La Manif s vremenom je iznjedrio nekoliko pokreta i organizacija među kojima su i stranke, međutim njegova iznenađujuća snaga i brojnost kao i uspjeh (premda nisu uspjeli spriječiti donošenje zakona o „istospolnom braku“, vlada se povukla oko pitanja posvajanja te umjetne oplodnje za gay parove) postavili su pitanje o snazi, ali i živosti Crkve u Francuskoj.

Naime, velik broj prosvjednika činile su mlade obitelji s djecom što nije slika koju bi prosječni katolik zamislio razmatrajući o „staroj i umornoj Europi“.

Katolički preporod?

Nekoliko je različitih novinara tijekom posljednjih mjeseci pisalo o obnovi francuske Crkve i čini se kako ta razmišljanja imaju temelje u stvarnosti.

Tako Pascal-Emmanuel Gobry za magazin The Week postavlja pitanje – nalazi li se Francuska u „ranoj fazi kršćanskog preporoda“?

Opisujući svoje redovne odlaske na misu u lokalnu parišku župu, Gobry piše kako „ako se ne pojaviš dovoljno rano, moguće je da ćeš sjediti na podu“, naglašavajući kako su ljudi „sretni što mogu i to“.

Gobry kao i drugi autori naglašava kako su crkve u Parizu te općenito u gradovima, dupkom pune.

„Da, crkve u francuskim selima su očajno prazne. Nema mladih ljudi. Međutim, mladih ljudi općenito nema u francuskim selima. (…) U gradovima je priča potpuno drugačija.“ Gobry nastavlja u istom tonu: „Nedavno sam bio suočen s činjenicom kako se većina mojih fakultetskih i srednjoškolskih prijatelja koji su bili katolici samo za Božić i Uskrs, sada redovito moli i ide na nedjeljnu misu.“

U svom članku France’s Catholic Revolution, dr. Samuel Gregg dotiče se teksta u francuskom dnevnom listu Le Figaro koji opisuje fenomen neokatolika (néocatholiques), katolika koji istupaju u prvi plan tijekom nacionalnih debata o ekonomiji, politici i kulturi.

„Mladi katolici napravili su odmak, veliki odmak, od „katolicizma otvorenosti“ koji je dominirao postkoncilskim francuskim katoličkim životom. Dok néocatholiques vole slušati, također vole i debatirati te čak kritizirati prevladavajuće sekularne istine. Za njih diskusija nije jednosmjerna ulica. Ovo je generacija francuskih katolika koji se, kako to piše Le Figaro, ne boje ničega“, govori Gregg.

Isti autor nastavlja kako premda „politička korektnost“ i dalje „guši francuski kulturni život“, a ljevica svoje protivnike etiketira „bilo kojom riječi kojoj -fobija može biti sufiks“, sekularni mediji sve više daju prostora katoličkim komentatorima pitajući ih za mišljenje. Ti katolički komentatori sposobni su argumentirano raspravljati o različitim temama od metafizike do ekonomije, ali su također sposobni, kako to Gregg kaže, „iznositi katoličke istine na svjež i snažan način“, pritom ne bojeći se posljedica.

Oba autora, Gobry i Gregg, stavljaju velik naglasak na svećenike i institucionalnu Crkvu. Gobry tako piše kako se broj zvanja stabilizirao u posljednje vrijeme bilježeći čak i polagani rast.

„Prije nekoliko tjedana doživio sam nešto po prvi put u životu: katolički je svećenik propovijedao o paklu“, napisao je Gobry spomenuvši kako je isti svećenik izjavio: „Pravi problem je što ljudi koji idu svake nedjelje u crkvu nisu spremni svakoga prihvatiti kao dijete Božje.“ Sam Gobry pritom zaključuje kako je upravo taj pristup, doktrinalno snažan, ali radosno prihvaćajući jedan od razloga katoličke obnove.

S druge strane, Samuel Gregg kritičan je prema dijelu svećenstva nakon II. vatikanskog koncila: „Takvi trendovi (koketiranje francuske Crkve s ljevicom, op.a.) bili su praćeni nekim od najgorih progresivističkih eksperimenata unutar univerzalne Crkve, bila to liturgija, pastoralna praksa, ili pristup modernom svijetu. Mnogi muškarci napustili su aktivno svećenstvo, dok su drugi, poput isusovačkog urednika istaknutih novina Études, napustili Crkvu.“

Gregg, koji to razdoblje naziva „katolicizmom niskog intenziteta“, pak svećenike vidi i kao odgovor na krizu. Spomenuvši nekoliko francuskih biskupa koji su u posljednjih dvadesetak godina postavili svoje biskupije na noge posebno je istaknuo jednoga, Jean-Marie Lustigera, nadbiskupa Pariza te budućeg kardinala.

Kardinal Lustiger, nadimka Buldožer, koji je otvarao bogoslovije, škole, osnovao katolički radio i televizijske postaje, povećao broj zvanja te općenito omogućio katolicima djelovanje na nov i drugačiji način, znao je prepoznati opasnosti modernizma, ali istodobno shvaćao je da nema povratka na pretkoncilsko vrijeme.

Upravo taj rast zvanja među mladima jedan je od presudnih faktora. Često nazivani Lustigerova generacija, mnogi svećenici zauzeli su važne pozicije i usvojili Lustigerov beskompromisan stil: “To se direktno sukobilo sa nesigurnim, pazi-da-nikoga-ne-uvrijediš mentalitetom koji je nekada prevladavao među francuskim episkopatom…” zaključio je Gregg.

Kardinal Lustiger zahtjevao je od katolika obrazovanost i sposobnost argumentiranja kako bi mogli ravnomjerno sudjelovati u raspravi sa sekularistima, pritom dopustivši vjernicima laicima da preuzmu inicijativu.

Gregg upravo današnje stanje smatra jednim od plodova tih procesa iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća.

Svjetla budućnost?

Dr. Samuel Gregg trezveno ukazuje na trenutačne brojke koje ne idu u korist Katoličke Crkve u Francuskoj, međutim zaključuje kako je katoličko srce ponovno počelo kucati premda je to još daleko od punog intenziteta.

Nakon što je prije 35 godina sveti Ivan Pavao II. upitao: „Francuska, najstarija kćeri Crkve, jesi li vjerna obećanjima svoga krštenja?“ čini se kako francuski katolici tek počinju formulirati odgovor na to pitanje, ali on bi, na iznenađenje mnogih mogao biti afirmativan.

Tino Krvavica | Bitno.net