Bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Gerhard Müller, istaknuo je kako se Amoris Laetitia “mora razumjeti u pravovjernom smislu”, kritizirajući pritom one koji bi htjeli dovesti u pitanje vjeru pape Franje, kao i one koji bi htjeli u Amoris Laetitiji pronaći radikalnu paradigmatsku promjenu u moralnoj teologiji.

Svoja razmišljanja iznio je u predgovoru knjige Prijateljski odgovori kritičarima Amoris Laetitije (Risposte amichevoli ai critici di Amoris Laetitia) čiji je autor talijanski filozof i političar Rocco Buttiglione. Buttiglione se već ranije istaknuo aktivnim uključivanjem u javnu raspravu oko Amoris Laetitije inzistirajući na njezinoj usklađenosti s Učiteljstvom, a njegovo je ime mnogima ostalo zapamćeno još od 2004. kada mu je zbog odbijanja da se odrekne svojih stavova o obitelji i homoseksualnosti uskraćena kandidatura za člana Europske komisije.

S obzirom na to da su kardinal Müller i Buttiglione u javnim raspravama o pobudnici stajali na suprotnim stranama interpretacije osmog poglavlja Amoris Laetitije, Kardinalov predgovor Buttiglioneovoj knjizi privukao je pozornost zbog približavanja pozicija.

Müller na početku predgovora ističe žaljenje zbog kontroverze nastale oko pitanja pričesti za rastavljene koji su se ponovno civilno vjenčali koja je pogrešno dovedena do razine “odlučujućeg pitanja katoličanstva” i razdjelne točke u odlučivanju tko je konzervativan, a tko liberalan, tko je za papu, a tko protiv njega.

Kardinal pritom primjećuje kako u navedenom slučaju “svjedočimo paradoksalnom obratu fronti”.

“Teolozi koji su se hvalili liberalnom progresivnošću, koji su, primjerice, po pitanju enciklike Humanae Vitae radikalno propitivali papinsko učiteljstvo, sada uzdižu izjave pape Franje koje im se sviđaju gotovo na razinu dogme. Drugi teolozi, koji se osjećaju dužnima strogo se pridržavati Učiteljstva, sada preispituju dokument Učiteljstva prema pravilima akademske metode, kao da je riječ o njihovom diplomskom radu.”

Nasuprot ovakvim pozicijama, Müller ističe kako Amoris Laetitia ne implicira nikakav učiteljski pomak prema “etici situacije”, ne podučava da osoba u teškom grijehu može primiti sakramente, niti da čin koji je u sebi loš može postati dobar, ali kaže kako u procjeni krivnje mogu postojati “olakotne okolnosti” koji se u slučaju neregularnog zajedničkog življenja mogu odnositi na, primjerice, brigu za djecu.

Razjašnjeni su i neki dijelovi koji su se pojedincima mogli učiniti sporni. Papine riječi “da nitko ne može biti osuđen zauvijek” ne govore o nemogućnosti vječne osude, nego o tome da je dužnost Crkve nikada ne odustati od brige za spasom grešnika.

Kardinal priznaje kako smatra da kontroverznoj 351. fusnoti koja otvara mogućnost primanja pričesti za neke ponovno vjenčane nedostaje jasnoće, što je prema njegovom mišljenju moglo biti izbjegnuto pozivajući se na ranije koncile koji su govorili o ispravnom načinu primanja euharistije, ali ne odustaje od toga da u njoj nema ničega što negira potrebu za ispovijedanjem teških grijeha kroz ispovijed.

Jedna od ključnih točaka koja se, povezano s time, često krivo shvaća kada se govori o dijelovima Amoris Laetitije jest zakon gradualnosti.

“Nije riječ o gradualnosti zakona, nego o njegovoj progresivnoj primjeni na konkretnu osobu u njezinim konkretnim životnim uvjetima”, ističe Müller, dodajući kako čini koji su grešni u sebi ne mogu postati legitimni, ali kako ubrojivost krivnje može biti smanjena kada se grešnik okrene Božjem milosrđu i poniznog srca moli ”Bože, smiluj se meni grešniku.”

“Pročitajmo osmo poglavlje Amoris Laetitije s Isusovim srcem Dobrog Pastira i Učitelja Istine” koji se raduje pronalasku izgubljene ovce, zaključuje svoj predgovor Müller zahvalivši Buttiglioneu na velikom doprinosu jedinstvu Crkve i istini evanđelja koji daje ovom knjigom.

Ivo Džeba | Bitno.net