KOMENTAR BITNO.NET-A

Kako je Mile Kekin ispjevao ‘Računajte na nas’ za XXI. stoljeće

Portal Bitno.net svojom uređivačkom politikom nastoji promicati opće dobro, kao i dobro i dostojanstvo pojedinca, a ukazivati na totalitarizaciju i ideologizaciju javne scene. Zato smo bili ponukani ovim tekstom reagirati na pjesmu popularnog glazbenika koja čini upravo to – opasno ideologizira prostor javne rasprave.

mile kekin

Mile Kekin. Foto: YouTube.

Mile Kekin, pjevač rock banda Hladno Pivo, ‘počastio’ nas je novom pjesmom koja se pojavila na YouTubeu. „Ja nisam vaš“ ime je akustične minijature očito zamišljene kao komentar na rasprave koje se trenutačno vode u javnom prostoru i koje se tiču, na prvi pogled, stajališta o zbivanjima iz Drugog svjetskog rata, a zapravo su povezane s konstelacijom društvene i političke moći u zemlji u kojoj živimo i pregrupiranjima unutar nje.

„Panker iz Gajnica“ potrudio se jasno dati do znanja gdje on u tim podjelama koje nas neprestano muče stoji, počevši od samog imena pjesme pa sve do teksta čije su doista zastrašujuće poruke u morbidnoj suprotnosti s blagom melodijom kojom ih isporučuje. I pri tome treba napomenuti kako je njegov ideologizirani istup u većini mainstream medija prenesen i opisan kao “moćan”, “angažiran”, te sličnim epitetima, što ga čini puno opasnijim od, recimo, dva pijana tinejdžera s ustaškim kapama na nekom koncertu. I zato je potrebno reagirati na njega.

Tako nam Kekin pjeva da on „nije naš“ jer da „moji su pobijedili ’45-e“. Pa razvijajući dalje svoju političku poetiku poručuje onima koji nisu u njegovim rovovima, potomcima onih koji dakle uspostavu jednog totalitarnog režima te 1945. nisu dočekali pobjedničkom euforijom, da jednostavno nemaju drugog izbora nego biti – „njihovi“. A „njihovi“ automatski postaju oni kojima su„djedovi i bake punili vagone ljudima“ ili „vodili đake pred zid“, dakle potomci zločinaca. Istina, pa i ona povijesna pri tome nije važna. Važno je da se ponovno nameće krivnja kojom se iznova opterećuje sve one koji propalu komunističku državu nisu osjećali kao svoju, niti je takvom osjećaju danas.

Tekst nastavlja ispod oglasa

A što s onim, iz Miletove perspektive, „njihovima“ koji nisu nikada punili vagone, nego su ih baš ti Miletovi koji su „pobijedili ’45.-e“ nakon te pobjede stavljali u njih? Što s tim vagonima koji su i nakon 1945. bili nakrcavani nevinim ljudima čija su mrtva tijela bacana u razne jame po cijeloj zemlji?

Ništa posebno, jer to su – „nijanse“. A na nijanse, pa bile one i takve da iza njih stoje tisuće i tisuće ljudskih žrtava, Mile se Kekin prigodno pankerski, kako pjeva – „sere“. Jer vrijeme je opet došlo da ljudi „znaju da je crno crno, a bijelo bijelo“. I nema tu prostora za one koji se u takve ideologizirane „crno-bijele“ slike ne uklapaju. Takvo je vrijeme. Jer, kao što je bivša šefica hrvatske diplomacije nedavno sažela ovu političku filozofiju koja za bardove ima kvazipankere: „Ti ljudi nisu bili nevini – samo im se nije sudilo“.

Crno-bijeli svijet. To je ime kultnog albuma Prljavog kazališta iz 1981. na kojem su se Jasenko Houra i ekipa mudro bunili protiv uniformiranosti i isključivosti komunističkog režima koji je mladima nudio te „crno-bijele“, pojednostavljene slike svijeta, gdje također nije bilo mjesta za „nijanse“, za slobodu. Ekipa iz Dubrave se te 1981. bunila protiv tih crno-bijelih perspektiva koje sada, 35 godina kasnije u slobodnoj Hrvatskoj, ekipa s drugog kraja Zagreba eto opet zaziva. Kekin, očito, Prljavo kazalište nije slušao, pa čak niti tu ranu fazu kojoj i najveći Hourini politički protivnici priznaju nedvojbenu autorsku kvalitetu. Međutim, čini nam se kako je slušao i volio jednu pjesmu Đorđa Balaševića na koju ovaj njegov uradak neodoljivo podsjeća.

„Računajte na nas“ pjesma je iz 1978. koju je Balašević napravio kao neku vrstu zakašnjele pionirske prisege u stihovima komunističkom režimu. U njoj vojvođanski kantautor uvjerava „njih“ kako njega i njegovu generaciju „ne nosi pogrešan tok“ iako čak i „sviraju rok“. Jer u njima „protiče krv partizana“ i spremni su „za sto ofenziva“ koje ih čekaju.

I upravo se ova žalosna spremnost da se umjetnik i njegova vizija stave u službu jedne totalitarne i ideologizirane slike svijeta, spremnost da se sve one koji drugačije misle i osjećaju prokaže kao moguće „neprijatelje“, dakle spremnost koja dominira Balaševićevom pjesmom, čuje i u Kekinovoj minijaturi. Pri čemu se taj perfidno poetizirani jezik mržnje i isključivosti prodaje kao „angažirana glazba“ .

Balašević je tu pjesmu već davno prestao izvoditi na nastupima i vjerojatno mu je žao što ju je uopće napisao, ali vidimo da neki od (zlo)duha njegova pamfleta ne odustaju. Tada smo, krajem 1970-ih, imali ljubljanske Pankrte, vjerojatno jedini istinski subverzivan band bivše Jugoslavije, koji su Balaševiću odgovorili sa svojom verzijom „Računajte na nas“ u kojoj su se žestoko narugali partiji i njezinim korifejima (pjesmu su na live nastupima najavljivali imenom „Ne računajte na nas“). Ali, tko će se danas „rockerski pobuniti“ protiv totalitarističke vizije koju Kekin i njegova pjesma predstavljaju? Ima li takvih?

Teško, jer rock kultura mladih u Hrvatskoj u kojoj glavnu riječ vode pankerski i hip-hop „buntovnici“ koji preživljavaju na sponzorskom novcu korporacija, a podržava ih kulturni i politički postkomunistički mainstream, sve je manje sposobna stvoriti umjetnike istinske i cjelovite angažiranosti koja ide iznad ideoloških podjela.

Sve je manje, dakle, mladih umjetnika koji su od svojih djedova i baka naslijedili osjećaj kako su jednako „izgubili“ i 1941. i 1945., ali, uz velike žrtve, „dobili“ – 1991. ili 1995. kada je okončan Domovinski rat. Ili su oni ipak tu negdje, potisnuti poput istinskih pankera na margine kulturne i društvene scene, te čekaju svoj trenutak kada će „eksplodirati“, progovoriti o svojoj viziji jedne nove i drugačije Hrvatske, u kojoj međusobne svjetonazorske razlike ne moraju biti nužno povod za mržnju, a rad za opće dobro nije opterećen ideologizacijama i totalitarizmima s obje strane.

U međuvremenu, ono što nam se nudi jesu ovakvi pamfleti poput Kekinova, glazbenika koji na kraju pjesme prijeteći poručuje „ološu“ kako će i „svoju djecu tako odgojiti“, upućujući pri tome dramatičan pogled političkog komesara u kameru. Vjerojatno je i onima koji su cijelu priču do tog trenutka shvaćali kao lošu šalu tada ipak „sinulo“: stvar je ozbiljna.

Jako ozbiljna.

Goran Andrijanić | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 5. ožujka 2016.

Možda vam se svidi