‘Svećenik tolerancije’ Zoran Pusić proglasio sve vjernike mrziteljima i spaljivačima

Jedno od važnih pravila duhovne stvarnosti, poznato čak i onima koji istu poznaju tek površno, jest da kada se u nama ili među nama događa nešto važno, nešto što nas pomiče prema Dobrom, uvijek slijedi reakcija koja to kretanje prema boljem pokušava spriječiti ili usporiti.

Doista, teško je ne uočiti ovu zakonitost u pojedinim reakcijama na dolazak tijela sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb.

Duhovno buđenje i odgovor vjernika koje je on izazvao vjerojatno su iznenadili i one koji stoje iza ove lijepe pomisli. Tisuće i tisuće ljudi poredali su se u koloni koja je poput neke spokojne rijeke pravde potekla po središtu Zagreba do katedrale. Znak je to kako ljudi u navodnom  ozračju „beznađa“ koje oko nas, tvrdi se, vlada – nadu ipak i dalje imaju. I dalje su sposobni moliti se ili zahvaliti Bogu za dobro u njihovim životima, i dalje ih privlači ona posvećenost onome najboljem u nama, posvećenost koju sveti Leopold, baš kao i toliki drugi sveci Katoličke Crkve, utjelovljuje.

Ljudi koji nisu vjernici možda tu posvećenost ne mogu (niti je moraju) do konca razumjeti. Ali, ako su imalo dobronamjerni, onda bi trebali barem poštivati njezinu autentičnost i usmjerenost prema onom dobrome koja se može preliti na društvo u kojem i oni žive.

Trebali bi. Ali, u Hrvatskoj to tako ne ide.

Nepotrebno je sada spominjati mržnju koja je prema svemu onome što se dogodilo u i oko Zagrebačke katedrale krenula s nekih internetskih portala. Takvi portali i autori koji za njih na takav način pišu potpuno su irelevantni za ozbiljne rasprave o tome gdje se ova zemlja nalazi i kamo ide.

Ali kada slične poruke, naravno na perfidniji i „intelektualniji“ način, o okupljenim vjernicima šalju ličnosti koje sebe prezentiraju kao borce za pravednije i tolerantnije društvo – onda je stvar prilično zabrinjavajuća.

Aktivist za ljudska prava Zoran Pusić doživio je, naime, prekjučer pred katedralom neugodnu epizodu koju je potom opisao svojim suradnicima, a oni je potom plasirali medijima (vjerojatno uz njegovo dopuštenje).

Dok je prolazio ispred katedrale neki su ga ljudi (sredovječni par, napisao je) pozvali da vidi tijelo sv. Leopolda. On je to odbio (‘Hvala lijepa, ali nisam vjernik’), nakon čega su ga ti ljudi, piše, počeli vrijeđati i prijetiti mu.

Nejasno je, pri tome, je li spomenuti par čekao u redu da uđe u katedralu i pomoli se pred tijelom sv. Leopolda Mandića ili su jednostavno stajali tamo ispred crkve i promatrali što se događa. Pusić o tome ne piše jasno. Kako bilo, taj par koji je primitivno i doista nimalo kršćanski napao aktivista u naslovu članka koji scenu prepričava opisan je kao – „štovatelji Leopolda Mandića“.

Generaliziranje u kojem verbalna agresivnost dvoje ljudi odjednom postaje karakterizacija kojom se opisuju njih deseci tisuća koji su ovih dana bili ispred katedrale nije urednička „zaigranost“. Naslov dobro opisuje Pusićevu tendenciju opisa situacije, a ona je da iz tog pojedinačnog incidenta izvuče opće zaključke o SVIM vjernicima koji su stajali toga dana ispred katedrale, pa i svim vjernicima općenito.

„…ispod tanke korice civilizacije za čas je izbila zastrašujuća mržnja koja je bez trunka sumnje spaljivala vještice i heretike, mržnja karakteristična za ljude odgojene na dogmi koji će u jednom trenutku biti spremni na najgore nasilje prema onima na koje im se ukazalo, a u drugom će padati u trans nad dobrotom i tolerancijom apstraktnog, balzamiranog sveca – jer im je tako rečeno“, opisuje i uopćava Pusić dodirujući sva opća mjesta i mitove kojima se hrani netrpeljivost prema katolicima (inkvizicija, lomače, dogmatiziranost, izmanipuliranost i ostalo).

„Tanka korica civilizacije“ puca, zapravo, u njegovu slučaju i ono čemu svjedočimo nije ništa drugo nego situacija u kojoj se na agresivnost reagira novom agresivnošću, uz koju ide nerazumijevanje i ignorancija. Nerazumijevanje koju kršćansku svetost sv. Leopolda smatra „apstraktnom“ vjerojatno zato jer ju se ne može pojmiti niti upotrijebiti u malim ideološkim obračunima, te ignorancija koja kapucina opisuje „balzamiranim“ iako su apsolutno svi mediji pisali ovih dana o čudesno neraspadnutom tijelu koje nije prošlo nikakvu konzervaciju.

Pusić piše dalje kako mu je, afektiranom i uplašenom, „velika grupa ljudi koja se tiskala pred Katedralom najednom djelovala prijeteće, kao da je duh netrpeljivosti srednjeg vijeka pušten iz boce“. Pustimo sada što se iz njegovih riječi ispod „tanke korice civilizacije“ nazire kako su mu ti ljudi prijeteće i čudno izgledali i prije tog „incidenta“ . Ono što je ovdje važno jest da čovjek koji sebe opisuje borcem za ljudska prava i tolerantno društvo čitavu gomilu ljudi svjetonazora drugačijeg od njegovog opisuje i otpisuje kao „srednjovjekovne nazadnjake“. Zastupa dosljedno “aktivistički” takvu generalizaciju i još dodaje kako “nije imao volje” eventualno proveriti je li u pravu, razgovorom s nekim drugim ljudima koji su stajali u redu.

Pa i ako njegove osjećaje u tom konkretnom trenutku možemo objasniti afektiranošću, teško je objasniti proračunatost s kojom se takva diskriminatorska retorika potom smišljeno plasira u medije.

„A možda moja i vaša predodžba kakva bi trebala biti Hrvatska nisu iste”, prenio je Pusić što je rekao tim ljudima koji su ga počeli vrijeđati taj dan ispred Zagrebačke katedrale. Čini se pak kako cijeli njegov tekst dokazuje da su te „predodžbe“ jako bliske, neka vrsta međusobnog odraza u ogledalu gdje se reflektiraju dvije agresivne isključivosti istog cilja, drugačijeg političko-ideološkog predznaka.

U svakom slučaju, jasno je kako je maleni sv. Leopold Mandić ozbiljno zasmetao mnogima, pa reakcije na povratak poniznog kapucina u domovinu variraju od uobičajenog vulgarnog podsmjeha na račun vjernika preko razvijanja kvazipovjesničarskih teorija o ovome događaju kao nekakvom dijelu „monstruoznog“ plana o daljnjoj klerikalizaciji hrvatskog društva, pa do ovakvih generalizacija.

A stvar je jako jednostavna. Posredništvom hrvatskog sveca u našu je domovinu došao i  Božji blagoslov, onaj koji ljude dodiruje, pokreće i mijenja.

A želimo li ostati otvoreni tom blagoslovu, onda ne smijemo pristati na retoriku koju nam nameću oni koji ovaj izljev Duha Svetoga ne razumiju, krivo ga interpretiraju ili ga se naprosto – boje.

Goran Andrijanić | Bitno.net