Baka Ruža odrasla je  u centru Zagreba, njezina je obitelj imala trgovinu  na Trgu bana Jelačića, a sestra joj je bila prvakinja hrvatske drame – Božena Kraljeva.  Njemački i francuski govorila je kao hrvatski. Ustaški režim nije joj donio slobodu od velikosrpske, prve Jugoslavije, kako se nadala, već se svrstao uz nečovječnu i protukršćansku ideologiju fašizma. Komunistički režim joj je, natječući se s fašizmom u ubojstvima, ateizmu i zatiranju nacionalnog, konfiscirao imovinu, zatvorio muža,  promijenio imena ulica i trgova, troje od šestero djece natjerao da napuste Hrvatsku. Baka Ruža na sve je to odgovarala, baš kao i njezina mama i mama njezine mame i tolike mame kroz dugu hrvatsku povijest – od Božića do Božića, mirno tumačeći nama, svojim unucima, kako  Hrvatska neće propasti dokle god mi živimo i znamo tko smo i zašto smo na ovom svijetu, dokle god  čuvamo i prenosimo svoj nacionalni identitet, vjeru i vrijednosti.  Nije dočekala  samostalnu i slobodnu Hrvatsku.

Ja jesam. Zato sam se jučer na kninskoj tvrđavi, dok su uz viorenje hrvatskih barjaka  i zvonjavu crkvenih zvona,  čitali imena 198 hrvatskih branitelja koji su dali život u Oluji, zahvalila ne samo za njihovu žrtvu i patnje njihovih obitelji kojima i dan danas nedostaju, već i za sve one Hrvate koji su odupirući se i braneći Hrvatsku od Turaka, Mađara, Mletaka , Austrijanaca, fašista i komunista kroz stoljeća vjernosti doprinijeli  da danas imamo svoju državu i priliku živjeti kao slobodni ljudi u slobodnoj zemlji.  Penjući se na kninsku tvrđavu sa mužem, Linom, Kristinom i njihovom djecom,  brojnim braniteljima i njihovim obiteljima, gledajući pripadnike oružanih snaga Hrvatske na ulicama Knina, sva ta lica ljudi koji su ugrađujući svoje kamenčiće izgradili našu Domovinu osjećala sam zahvalnost, ljubav i ponos što pripadam baš ovom, hrvatskom narodu. Zahvalnost što je baš moja generacija – kroz Oluju – pobjedu u Domovinskom ratu i onda , kasnije, oslobađanje generala Gotovine i Markača,  doživjela ostvarenje svog prava i pravde.

Spranj-i-kolovoz-2014-518-580x435

I moju zahvalnost, ljubav prema braniteljima i ponos nisu pomutila niti napeta  i zgrčena lica premijera i predsjednika koje je u Kninu, simbolu hrvatskog trpljena i pobjede, od naroda koji trebaju voditi “štitilo” brojno osiguranje  – niti prazne riječi predsjednika Republike koji je 4 godine zastupao interese regije na štetu interesa Hrvatske, a sada se sjetio da mu za još jedan mandat ipak trebaju glasovi Hrvata, niti urlanje i prijeteće podizanje prsta premijera Milanovića.

Jer mjeru moje zahvalnosti odredila su radnosna lica ljudi koji su se jučer u Kninu prisjećali  jedinstva i požrtvovnosti s kojima su stvorili hrvatsku držvavu i deseci tisuća mladih koji  11. godinu za redom  u Čavoglavama, pjevaju  predivnu Thompsonovu himnu “Lijepa li si” . I dok  sam slušala kako rokeri iz Opće opasnosti pjevaju moj omiljeni sentiš  “Pobjeg’o sam” donoseći Čavoglavama pozdrave iz ravne Slavonije, a  jedan visoki  Petar, apsolvent prava iz Zagreba, mi je tumačio kako se ne poznajemo, ali mi želi reći kako je oduševljen odlukom U ime obitelji da organizira referendum o preferencijalnom i dopisnom glasovanju u devetom mjesecu pitajući me gdje se može prijaviti  za volontiranje – ja kao da sam vidjela nasmješeno i zadovoljno  lice moje bake Ruže i  čula njezin nježni glas koji pjeva: “Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo. Visoko se bude stala kad je zbudimo….” .

Izvor: narod.hr – s dopuštenjem autorice.