Za Jutarnji list nasilje protiv neistomišljenika je simpatično

Inicijativa „U ime obitelji“ dokazala nepostojanje profesionalnosti u hrvatskim medijima

Spaljeni štand

Foto: uimeobitelji.net

Priča ide otprilike ovako, a događa se na zagrebačkom Cvjetnom trgu: Naše junakinje, dvije mlade pankerice došle su do štanda volontera građanske inicijative „U ime obitelji“, te agresivne i primitivne rulje koja ionako ide svima na živce, i počeli „samo nekoliko minuta“ rasipati papire sa štanda. Dok su to radile, toj simpatičnoj sceni smijali su se prolaznici koji su sve to odobravali, a prikladna glazbena podloga ovog izraza građanske hrabrosti jurišanja na volonterski štand bio je duhovit i fantastičan homoseksualni prepjev jedne domoljubne pjesme Marka Perkovića Thompsona.

To je, dakle, sukus novinarskog (?) izvješća o incidentu koji se dogodio u petak na jednom od glavnih zagrebačkih trgova, incidenta koji je samo još jedan u nizu fizičkih i verbalnih napada koji se ovih dana događaju protiv volontera građanske inicijative. Ne dragi čitatelji, ovo izvješće nije umotovorina nekog zapijenjenog kvaziliberalnog aktiviste koji na svom blogu likuje nad nasiljem nad svojim neistomišljenicima. Ne, ovo se pristrano i neprofesionalno izvješće pojavilo na drugoj, udarnoj, stranici Jutarnjeg lista, drugog najtiražnijeg dnevnog lista u Hrvatskoj koji sebi voli tepati kao „najrelevantnijem i najutjecajnijem mediju u zemlji“. Potpisnica ovog teksta koji nikada ne bi dobio prolaznu ocjenu kod bilo kojeg profesora novinarstva koji doista drži do svoje struke, ali zato ga urednici Jutarnjeg lista stavljaju na udarno mjesto jest novinarka Zrinka Korljan.

Je li ovdje riječ o tome da je dotična novinarka jednostavno dobila „zadatak“ kojeg je morala odraditi na takav način ili je pak riječ o tome da ista ne poznaje temeljna pravila profesije u kojoj radi, nije zapravo niti važno. U oba slučaju, taj tekst je još jednim dokazom teze da su zbivanja oko prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma, te način na koji su popraćena u medijima pokazala i dokazala slijedeće: ti hrvatski mediji su u profesionalnom smislu na najnižim granama od proglašenja samostalne države.

Tekst nastavlja ispod oglasa

Mainstream su mediji kao svoju početnu strategiju reakcije na vijest o raspisivanju referenduma odabrali ignoriranje i potcjenjivanje. Takav je odnos dominirao nakon vijesti o datumu kada će krenuti prikupljanje potpisa, a uglavnom se nastavio nakon samog početka akcije. U momentu kada je postalo jasno da organizatori referenduma i te kako misle ozbiljno, te da je akcija dobila na zamahu iznimnim odazivom građana, kao i potporom više javnih i dobro poznatih ličnosti, situacija se zakomplicirala.  Cijela priča se više nije mogla tako olako prikazati kao još jedna „marginalna akcija desničarskih krugova“, a dodatne komplikacije izazvale su informacije o napadima koji su se na terenu događali protiv volontera građanske inicijative. Najgori je napad bio onaj u Zagrebu, gdje je štand zapaljen, a jedna volonterka lakše ozlijeđena.  Pri tome treba napomenuti da  napadi, za sada, nisu ozbiljniji i da nitko nije, Bogu hvala, teže ozlijeđen. Međutim, ti napadi su i te kako morali biti popraćeni i osuđeni zbog nečega drugog – riječ je o najgoroj vrsti diskriminacije, najgoroj vrsti huliganstva – onoj koja napada ljude samo zbog toga što imaju drugačije mišljenje i svjetonazor. To je, naprosto, opasan fenomen koji svjedoči o društvenoj patologiji u kojoj živimo i koja mora biti prepoznata i raskrinkana. Međutim, mediji, taj društveni čimbenik koji bi u tom raskrinkavanju trebali imati odlučujuću ulogu, odlučili su te napade ignorirati (barem uvjerljiva većina njih).

I dok bi slični napadi na lijeve i gay aktiviste bili materijali za naslovnice i bezbrojne kolumne u kojima bi nam „ugledni komentatori“ objašnjavali kako smo kao narod beznadežno primitivni i zaostali, isti takvi na „konzervativne“ volontere ne zaslužuju niti biti registirirani. Ta neizdrživa atmosfera dvostrukih mjerila pokazuje nedostatak i potpunu devalvaciju profesionalnih standarda koji u ovom tranzicijskom kaosu kroz koji prolazimo nikada nisu niti zaživjeli u hrvatskom novinarstvu.

Svaki ozbiljni medij ima svoju političku agendu, to nije niti treba biti upitno, pa onda ne treba niti očekivati od liberalnih medija da pružaju potporu građanskim inicijativama čiji svjetonazor ne dijele. Ali, bez obzira na te agende, u situacijama kada su ugrožene temeljne vrednote demokracije u kojoj svi zajedno živimo i djelujemo (a poštivanje drugačijeg mišljenja jest jednom od tih vrednota) takve opasnosti moraju biti prepoznate i bezrezervno osuđene. Ali, to se u Hrvatskoj ne događa. Diskriminacija drugoga koji ima drugačije mišljenje od elite medijskog establishmenta se ignorira. Ali, ne samo to. Ovaj tekst iz Jutarnjeg lista ide korak dalje. Nakon što je nasilje nad drugim bilo ignorirano, sada ćemo ga početi prikazivati kao nešto simpatično, nešto što može izazvati odobravanje i potporu ljudi koji tom nasilju nazoče i svjedoče. Ovaj tekst nije neprofesionalno napravljen samo u aspektu imperativa nepristranosti koji forma novinskog izvješća podrazumijeva, nego i u aspektu društvene odgovornosti. Zbog nedostatka te odgovornosti on se, naprosto, može iščitati kao poziv na daljnje nasilje. I treba li doista poteći krv tih volontera koji stoje na tim štandovima i ne rade ništa drugo nego brane svoja uvjerenja, prije nego se shvati u kojoj mjeri je cijela ova situacija počela izmicati kontroli?

Goran Andrijanić | Bitno.net


Podržite naš rad članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

Objavljeno: 18. svibnja 2013.

Možda vam se svidi