30-ak mladih danas je u spontanom maršu od župne Crkve s pjesmom krenulo prema kolodvoru u Gunji. Prestigosmo ih s kombijem prepunim njihovih stvari, ruksaka, vreća za spavanje, karimata, iznošene odjeće zaprljane od rada. Dok su razdragani klicali i skandirali s visoko podignutim rukama, naježih se, ponese me radost…

Pa mi dođe ovo pitanje: da ste jutros, kao ja, prestigli jednu takvu skupinu, i da ništa o njima ne znate, što mislite: bi li se dalo pogoditi odakle bi mogla dolaziti razdragana, sretna, ushićena skupina od 30-ak većinom studenata, u ljetno subotnje prijepodne? Bojim se da nitko ne bi pogodio. Siguran sam da bi svatko od vas odmah znao da takvi nipošto ne dolaze sa Zrća, niti s neke svadbe, niti s tuluma, niti s planine, niti s polja, niti iz tvornice. Možda bi netko i naslutio da se vraćaju iz neke pobjede, no, tko bi, i bi li itko pogodio da se upravo tako ispunjeni radošću i slavljenjem vraćaju oni koji su posve besplatno tjedan dana štemali zidove, spavali u šatorima, mučili se s kišom i blatom, jeli i pili oskudno, i lijegali mrtvi umorni. Nekakvi Skac-ovi volonteri kampa u Gunji?

„Što to ima u ljudima tužno“ da sami ne znaju što je njihova radost?

„Što to ima u ljudima tužno” da, ako to i znaju, ne usude se krenuti za njom?

Te misli mi prođoše dok sam čekao vlak za Gunju (Zapravo to je samo jedan vagon koji se odmah nakon što u Gunju stigne, vraća za Vinkovce). Domalo iziđe nekoliko putnika, a ukrcaše se moji mladi sa svih strana Hrvatske. Imao sam samo dvije ruke – premalo da im izmašem pozdrav i iskažem koliko sam na njih ponosan.

U kampu je danas nakon toga tiho i mirno. Cijeli dan prebiremo u mislima i spominjemo se svakog od njih, Tere, Krešo i ja. Trojac koji je ovdje od početka. Uskoro i ja idem u svoju vreću za spavanje. Ali već sutra na večer, bit ćemo spremni za nova divljenja mladenačkoj plemenitosti. Stiže još jedan vlak za Gunju. A u njemu novih pedeset mladih. Dolaze kako bi i oni izvojštili pobjedu vlastite dobrote nad kukavičlukom – u borbi za povratak života u ovo malo hrvatsko selo.

Od svakog zova koje ljeto nosi, u njihovim srcima puno glasnije je odjekivao poziv na ljudskost. Čuli su glas vlastitog srca. I nisu se bojali povjerovati tom zovu.

To je tako puno.

Ovdje se možete prijaviti ako želite otići u kamp u Gunji od 10. do 16. kolovoza – kako se prijaviti, kada i tko? – VIDI OVDJE

Ike Mandurić | Bitno.net