Snijeg je zabijelio cestu, a led pretvorio pločnik u neželjeno klizalište za prolaznike. Temperature su debelo ispod nule dok hladan vjetar šiba lice malobrojnih koji su dovoljno hrabri (ludi) da izađu na ulicu. Neki od njih pak stoje na ulici, točnije na ulazu u bolnicu, zabundani u zimske jakne koje pružaju lažnu nadu protiv ledenog vjetra, držeći u rukama krunicu i moleći za nerođene.

Slika je to koja se pojavila na društvenim mrežama posljednjih dana, slika molitelja ispred hrvatskih bolnica koji su unatoč hladnoći molili za spas nerođenog života, ali i za majke, očeve, liječnike…

Borba protiv pobačaja novo je područje koje sve snažnije zahvaća hrvatske građane. Osnivanje inicijativa poput 40 dana za život, udruge Betlehem, prošlogodišnja presuda Ustavnog suda, Hod za život, Prolife.hr, protuprosvjedi pro-choice građana otvorili su novi “front” u hrvatskim kulturnim raspravama.

Slika “smrznutog molitelja” ispred hrvatskih bolnica prolazila mi je glavom dok sam razgovarao s Matejom i Ivanom, dvoje mladih “pro-lifera” koji su pitanje pobačaja odlučili jače problematizirati među studentskom populacijom.

“Kad sam došla studirati u Zagreb već je postojala kampanja 40 dana za život. Čim sam čula za inicijativu svidjela mi se, no dugo se nisam odvažila sudjelovati. Jednog sam dana prelomila: penjala sam se Vinogradskom, došla na onaj pločnik ispred bolnice, uzela molitvu dana i počela moliti. Taj dan je bilo čitanje iz četvrtog poglavlja Knjige Postanka, poglavlja o Kainu i Abelu. Gospodin je pitao Kaina: ‘Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče…’ To pitanje, ‘što si učinio’, jako me potreslo jer imam tri brata i sestru. U tom trenutku prošlo mi je kroz glavu, da se nekom od njih nešto događa, da je nekom od njih život u opasnosti, što bih učinila? Ma, sve bih učinila, ne bih ni jednog trenutka zastala i pitala se imam li vremena i je li mi to ugodno. U tom trenutku doživjela sam nerođenu djecu kao svoju braću i sestre u Kristu i shvatila sam da moram sve učiniti da pomognem kako bi i njihov život ostao očuvan”, govori mi Mateja Šimunić, rođena Puležanka i studentica teologije na KBF-u, dok sjedimo u uredu Centra za život na zagrebačkoj Trešnjevci.

Mali uredski prostor na dvije etaže, uklopljen u sivilo radničkih zgrada i napuštenih izloga, ali tople i ugodne unutrašnjosti, mjesto je našeg susreta.

Preko puta mene i Mateje sjedi Ivan Đordić, inače rodom s otoka Cresa i apsolvent na studiju socijalnog rada. Njih dvoje dio su mlade ekipe koja je u Hrvatskoj odlučila pokrenuti udrugu Studenti za život, podružnicu američke organizacije Students for Life koja okuplja desetke tisuća američkih studenata i mladih u borbi za nerođeni život.

U Hrvatskoj su se počeli sastajati u desetom mjesecu, ali ideja je rođena ranije.

“Na jednoj prošlogodišnjoj konferenciji ušla sam u razgovor s djevojkom koja je zatrudnjela upravo pred upisom na fakultet. Nije imala nikakvu organiziranu podršku i to joj je nedostajalo. No ‘izgurala’ je cijelu situaciju. Danas je ‘nabrijana’ na pro-life temu, želi razgovarati i raditi s djevojkama koje su u toj situaciji, pomoći im i pružiti podršku. Složile smo se kako među studentima ne postoji nikakav konkretan pro-life angažman, a osobito onaj koji je usmjeren na studentice-majke. Zajedno smo odlučile pokrenuti nešto takvo te smo na jesen i krenule.”

Uskoro im se priključio i Ivan, čija je priča ponešto drugačija.

“Studirajući socijalni rad često sam slušao o razlozima žena koje su abortirale, i uvijek su govorile istu priču. Najčešći argument je da nisu imale izbora. Neke od njih su bile siromašne, drugima je to bilo četvrto ili peto dijete, neke su pak bile mlade i studentice koje su prisiljene od strane roditelja i šire obitelj na pobačaj. No u meni se uvijek javljao onaj drugi glas koji je govorio da postoji i druga opcija, nešto što je veća istina.”

Iako isprva nisu razmišljali da postanu podružnica Students for Life, nenadano su im se otvorila vrata te su u siječnju ove godine završili u SAD-u, u vrijeme održavanja Marša za život.

Na Maršu, tijekom kojeg se prosvjednicima obratio i američki predsjednik Donald Trump, okupilo se više od pola milijuna sudionika.

“Nisam mogao pojmiti da je to toliko veliko”, govori mi Ivan prisjećajući se mimohoda kroz ulice Washingtona. “Tolika količina ljudi koji bez problema i straha izlaze i hodaju za život, iz različitih Crkava i denominacija, ateisti i vjernici, a svi nose transparente s istom porukom.”

“Pro-life je jedan veliki svjetski pokret. Na konferenciji i Maršu su bile tisuće ljudi, stotinjak štandova, ali samo jedan cilj i to najdublji što može biti”, nadovezuje se Mateja, koja mi otkriva da se Students for Life tek počinju širiti u Europi.

U Washingtonu su skupili brojne kontakte, a upoznali su i Stephanie Gray, kanadsku pro-life aktivisticu koja bi u lipnju ove godine, na njihov poziv, trebala gostovati na konferenciji u Zagrebu.

No prije konferencije, planiraju izaći među studente i upoznati ih s radom udruge.

Ivan Đordić (lijevo) i Mateja Šimunić (desno) sa Stephanie Gray (sredina)/Foto: privatni arhiv, Studenti za život

S obzirom na to da su se tek počeli okupljati ove jeseni, svojom prvom akcijom žele izaći među studente tj. postati vidljivi među studentskom populacijom. Plan im je postaviti štandove u studentskim domovima, dijeliti letke i razgovarati s ljudima.

“Najvažnije nam je probuditi i osvijestiti ljude oko nas sa znanstvenim činjenicama i pristupom, jer one doista idu u prilog pro-life pokretu”, tvrdi Ivan, dok Mateja dodaje: “Važno je razviti svijest da studentica ne mora birati između ‘karijere’ tj. studija i djeteta, već da može izabrati oboje, može izabrati i svoj i djetetov život.”

Taj slogan doista lijepo zvuči, no pitam ih što je s konkretnim mjerama koje planiraju učiniti, osim “pobuđivanja svijesti”.

“Želimo stvoriti mrežu ljudi, sustav koji bi svakoj trudnici bio podrška. To je dugoročna vizija. Također želimo djelovati prema studentskim domovima (možda prvo Dom Stjepan Radić), kako bi otvorili prostor u paviljonima za studente-roditelje, kao što je uostalom donedavno i bilo. U sklopu paviljona željeli bismo osigurati i prostorije u kojima bi majke mogle ostaviti djecu na čuvanje dok su one na predavanjima, uče ili sl. Tu bi se čak mogla ostvariti suradnja s Učiteljskim fakultetom, konkretno sa studijem za predškolski odgoj. Dodatno, u budućnosti bismo voljeli organizirati mrežu poslodavaca koji bi mladim majkama nakon završetka fakulteta omogućili povoljnije radne uvjete i kraće radno vrijeme. Ali naš prvi korak je taj ‘Izlazak’, prisutnost, moramo biti vidljivi i jasni. Kasnije će doći tribine i projekti…”

S obzirom na već uspostavljenu suradnju s drugim hrvatskim pro-life inicijativama i udrugama, takva mreža polako poprima određene konture.

Jedan od ciljeva im je i pronaći prostor u kojem bi određeno vrijeme u tjednu bili dostupni za sve koji žele s njima razgovarati, informirati se o akcijama, promišljati o pro-life temama, pa čak i iznositi suprotna mišljenja i neslaganja. Najvažnije, bili bi dostupni za trudne studentice i studente očeve koji trebaju njihovu podršku i pomoć.

“Želimo da osoba može doći i s nama popričati otvoreno. Smatramo da su pristupačnost i izravnost važni.”

Premda je njihova poruka usmjerena prvo studenticama, s obzirom na to da je “na njima zadnja odluka”, zanimam se što je sa studentima-očevima.

Ivan spremno ulijeće: “Muškarac treba biti glava obitelji u smislu da štiti njezine članove i brine se za ono najbolje za njih. Tu treba biti i hrabar, i odvažan, i utemeljen i siguran. Moje iskustvo je, to se naravno ne odnosi na sve, ali kao da današnjim muškarcima toga nedostaje. Kao da uvijek imamo jednu nogu na izlazu kako bismo mogli pobjeći čim se dogodi nešto neplanirano. Često čujem kako je upravo dečko taj koji kaže da oni nisu spremni na dijete, da su premladi. On time potiče abortus, umjesto da kao pravi muškarac podmetne svoja leđa i kaže: ‘Ok, sve će biti dobro, nije smak svijeta. Mi to možemo izgurati.'”

Sudionici Marša za život u Washingtonu/Foto: privatni arhiv, Studenti za život

Kako to postići, pitam ih…

“Iz moje perspektive”, uskače Mateja, “muškarcima danas nedostaju uzori. Kad bismo im pokazali kako je poželjno biti muškarac koji je krepostan i koji će stati uz svoju partnericu, kad bismo im postavili izazov i rekli, kao i studenticama, ‘vi to možete, niste kukavice i mlakonje’, smatram da bi se to promijenilo.”

“Neki muškarci bježe od toga, ali postoje i oni koji žele stati uz svoju partnericu, ali im je ta prilika uskraćena. Djevojka sama odluči, a nerijetko su i roditelji ti koji vrše pritisak. Muškarcima kojima okolina niječe ulogu zaštitnika obitelji želimo probuditi taj osjećaj, poručiti im da trebaju biti prvi u obrani života.”

Ivan dodaje kako je važno “osobno iskustvo mladih parova koji studiraju i imaju djecu” i koji bi mogli drugima pokazati da se ne radi o nečemu “izvanzemaljskom”.

“Htjeli bismo otvoriti vrata i ljudima koji su u mladim danima odlučili abortirati i požalili, da pruže poruku onima koji se nalaze u sličnoj situaciji.”

U SAD-u se već mogu vidjeti plodovi takvog rada. Organizacija Students for Life pod tim imenom djeluje 12 godina, a njihov glavni slogan je: “We are pro-life generation (Mi smo pro-life generacija)”.

Premda moji sugovornici smatraju kako se taj slogan (još uvijek) ne može primijeniti na Hrvatsku, tvrde kako će se i to promijeniti.

“Osobno vjerujem kako su svi ljudi u dubini pro-life, ali često nemaju argumenata pa prihvaćaju različita tuđa mišljenja. Njih treba osvijestiti jer znanost je na našoj strani”, zaključuje Ivan.

*Studenti za život imaju puno želja, ideja i planova, ali im je potrebna i pomoć oko pronalaska prostora, financiranja projekata i animiranja studentske populacije. Svi koji žele doprinijeti ovoj novoj inicijativi mogu se javiti organizaciji Studenti za život preko njihove Facebook stranice.

Tino Krvavica | Bitno.net