Knjiga na zanimljiv i dinamičan način, uz puno citata živih osoba s naše kulturne scene, prikazuje medijski rat dviju oštro suprotstavljenih grupa ljudi. Prvi su krležoklasti, oni koji Krležu ne vole, smatraju lošom osobom i još gorim piscem, a drugi krležoduli, oni koji Krležu obožavaju i smatraju da je ne samo najveći hrvatski ili svjetski pisac nego da je njegova kvaliteta nedostižna.

Analizirala je i buku koju u hrvatskom medijskom prostoru izaziva sukob oko lika i djela Miroslava Krleže, koji poprima mitske razmjere. Na jednoj su strani krležoklasti (Davor Velnić, Igor Žic ili Radovan Ivšić koji smatraju da je Krleža najveća nepogoda hrvatske književnosti jer je djelovao ideološki prema drugim piscima i svojom sjenom pogušio sve ostale a nije nikad kritički progovorio o problemima komunističkog društva koje ga je ustanovilo kao neprikosnovenu književnu i intelektualnu veličinu bez pravog pokrića. Na drugoj su krležoduli (Velimir Visković, Predrag Matvejević, Mani Gotovac) koji smatraju da je Krleža naš najveći i jedini pravi pisac koji zaslužuje sve počasti, a država Hrvatska ga je gotovo zabranila. Nikčević pokazuje razmjere njihova sukoba, razotkriva istine i laži jednog i drugog pristupa te pokazuje da sukob nije književni nego ideološki. Najveći dokaz za to su krležofili, oni koji doista vole Krležu kao pisca (Miro Međimorec, Boris Senker, Georgij Paro), ali ni jedne ni druge ne zanimaju ako nisu iz njihova političkog tabora.

Upravo su krležoduli svojim tezama da su „Krležu devedesetih gotovo zabranili“ i da se „Krleža ne igra dovoljno na kazališnim scenama“ potaknuli autoricu na istraživanje.

Sanja Nikčević popisala je sve premijere nastale prema Krležinim tekstovima u profesionalnom kazalištu od 1991. do kraja 2015. i dokazala da se itekako igrao i onih ratnih devedesetih: od 1991 do 2000. postavljene su 22 premijere, od čega čak šest te 1993. kada se unatoč ratu slavila stogodišnjica rođenja (i to na svim razinama – od Histrionske Krležijade kao rubnog kazališta do Glembajevih u HNK Zagreb, našeg najznačajnijeg kazališta).

Upravo zbog medijskog pritiska „da se Krleža ne igra“ od  2001. do 2015. samo u pet godina postavljeno je 28 premijernih naslova!

Autorica nabraja i ostale časti i počasti koje Krleža dobiva dokazujući ne samo da nije nikada bio zabranjen nego da je uvijek dobivao daleko više počasti od svih drugih hrvatskih pisaca. Knjiga je ne samo pokušaj da se u javnosti prestanu iznositi lažne teze i optužbe nego i vapaj. Naime, krležoduli nisu samo obožavatelji Krleže nego i ljudi na važnim kulturnim funkcijama u zemlji pa svojim silnim zauzimanjem za Krležu zatvaraju prostor za proučavanje i igranje drugih hrvatskih pisca i zato je ova knjiga vapaj da se okrenemo malo čitanju, proučavanju i igranju i njih.

I to kako onih koji su stvarali u Krležino vrijeme i ušli u kanon (npr. Milan Begović, Ivo Vojnović), ali tako i onih koji su izbačeni iz kanona (Rabadan, Kalman Mesarić, Zagorka).

O toj će se temi govoriti u Matici hrvatskoj u Zagrebu (Ulica Matice hrvatske 2) večeras od 19.30. Autorica knjige će održati interaktivno predavanje na temu „Krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu ili kako preživjeti buku i dalje voljeti umjetnost?“, a mlada glumica Selma Mehić će izvesti dio predstave Krležina Saloma. To je bila diplomska predstava za završetak njezina školovanja na osječkoj umjetničkoj akademiji (pod mentorstvom Maje Đurinović), a priču o Salomi i Ivanu Krstitelju priča na zanimljiv način – kako riječju tako i pokretom.

Ulaz je slobodan.

Bitno.net